Pisma sa sela kojeg više nema: Proljeće je, a miriše zima

Piše: Emilo Labudović

Ovdje se nedjelja ni po čemu ne razlikuje od ostalih dana, dana zasutih snijegom koji nikako da predahne, tišinom u koju ni krik promrzlih gavrana ne remeti, dana obješenih o samoću kao o zarđale verige ispod kojih više niko vatru ne loži. Nedjelja se odvaja jedino po tome što je neradna u punom značenju te riječi, ne zbog toga što to zakon (još uvijek) nalaže već zato što je i svemoćni Bog sedmog dana odmorio. Zato se ovdje nedjeljom uglavnom puši pored šporeta ili se zagleda kroz prozore išarane ledenom čipkom u nadi da će netaknutu bjelinu sniježnog tepiha rasporiti prtina nenadanog gosta sa kojim bi se, uz čašicu, prekratio dan dug kao godina.

Nedelja se razlikuje još i po crvenim slovom u kalendaru koji je okačen više da pokrije trag prethodnih na očađalom zidu nego što je podsjetnik, jer ovdje vrijeme ima sasvim drugačiji ritam i ne da se kalupiti u kalendare, rokovnike i agende. Nedjelja je, a ništa ne ukazuje na to, jer opet sniježi kao juče, „a i sjutra će, kaže radio“, hladnoća je ista, ista je i pustoš koja, spolja i iznutra, drži krajolik okovan teškim, preteškim negvama pršlog i prolaznog, suvišnog i umirućeg. Nedelja je sa kojom je, makar na kalendaru, stiglo proljeće ali, rekoh ti, ovdje su kalendari sa slikama hramova, svetaca i idiličnih predjela samo ukras i pokrivalo. Ako ikad i stigne, proljeće će ovdje aždaju zime probosti tek kopljem Svetoga Đorđa.

I ova nedjelja, kalendarska, proljećna a zimska, kao ostarjeli mlinar zasuta najfinijim bijelim mlivom što sipi iz bezdanog nebeskog žrvnja, otiče sporo niz dolinu, uzapćenom i prepolovljenom rijekom koju nekolicina mojih, neznavenih i kratkovidih, za mizerni sitniš dadoše onima pametnijim „koji daleko vide“. Protiče u polumraku, u sutonu koji je osvanuo sa zorom jer sivilo neba i katran mraka kad se slije niz ova brda već danima ne razbija svjetlost elektrike. Pale žice pod teretom snijega, kažu, a ekipe električara sa dušom u nosu ne znaju kuda će prije. Ali, ako struje u selu nema, selo redovno i bez predaha, kablom, puni strujom mrežu i novčanike „dalekovidećih“. Još da nije tranzistora čije baterije, kao i svijeće, štedim kao vodu u pustinji, tišina bi svojom gluvoćom progutala sve.

Na vijestima kažu da se tamo kod tebe opet galamilo i divljalo. Da se branilo nešto od nekoga i  nečega, da se grmjelo iz praznih pušaka, vitlalo i mlatilo barjacima i njihovim motkama. „Pravda i razum govore, nepravda i ludilo urliču“ – pročitao sam nečiju mudrost negdje davno i sad tek vidim njenu težinu. Čujem, i onog Sadikovića su tukli, reklo bi se – njegovi. I njegovom zastavom. I u njegovoj državi. U neku ruku mi ga žao a u drugu, opet, i nije. Neka su ga tukli kad u zemlji besuđa hoće da bude novinar sa stavom i svojim mišljenjem, da bude gospodar svoje riječi i da oko sebe gleda svojim očima. Umjesto da fino, poput ovih sa Javnog, ide niz dlaku i gusla „poslednji tango“ koji se, u iščekivanju fajronta, još uvijek besomučno vrti u crnogorskoj krčmi. Ovako je, svojom žrtvom i svojom glavom, posvjedočio da su ovdašnje ludilo, mržnja i osveta – bez granica!!!

Čujem da su se okomili i na onoga iz Agencije. Te prekršio proceduru, te odao tajne neke tajne organizacije, te obrukao nas pred „prijateljima“ iz NATO, te ovo, te ono… Bože, kao da se u zemlji osvjedočenih špijuna i požmirepa do mjere da su nas i okupatori molili da špijuniramo samo četvrtkom, u zemlji otvorenih izdajnika i rukoljubaca dželata, u zemlji afera koje su gašene kao cigarete, može konstruisati – „špijunska afera“!? Ali, čovjeka su označili Srbinom a to se, bajto moj, u ovoj zemlji ne prašta. Čak ni Seadu Sadikoviću!

Bruji se i o tome kako su ovovremeni Mlečani postupili tragom prethodnih koji su nas vjekovima lagali i potkradali i da su, očekivano, odbili da podrže set zakona o Tužilaštvu. Čudna mi čuda, samo su naivni mogli očekivati drugačije. A naivnih kod nas – za izvoz. Sa premijerom na čelu koji nikako da se svrsta nego tumara od jednog do drugog stava i malo-malo pa isklizne iz šina. Naivno se samoproducira kao neko ko, u nedostatku ličnog, autoritetom funkcije usmjerava generalne društvene i privredne tokove a, zapravo, drhturi u sjenci gospođe Džudit kojoj skoro svakodnevno ide na podvorenje.

A, sjećam se kako je krenuo. Kako je sa oreolom crkvenog blagoslova, banuo u već opremljene i namještene (papreno plaćene) prostorije u „Srpskoj kući“ da bude politički lider i da vodi – Srbe. Kako su mu se nesporne političke vođe Srba u Crnoj Gori pomjerile i zasjele ga u časnu političku fotelju da bude – političar prije svega. I znam kako se iz „Srpske“, nakon pobjede, prosto iskrao da ni mahnuo nije a kamoli zahvalio na gostoprimstvu. Sada bi, čini mi se, da se na isti način odmakne i od Srba, i to ne samo zbog toga što je, po sopstvenoj izjavi, „stoprocentni Crnogorac (fali mu samo jedan posto pa da bude uz rame Puri, Živkoviću i Đonoviću), već zato što je, po mišljenju njegovih spoljnih i unutrašnjih mentora, „srpska zona u Crnoj Gori“ – kontaminirana. I sve mi se čini da bi trebalo da ili da se opet vrati, makar na dan, dva, u „Srpsku“ da se reciklira i vrati na fabričko podešavanje ili da se ogrne mantijom i okrene put nekog od manastira.

Nedelja je, i proljeće je, i dan je, kaže kalendar, a napolju još caruju sumrak i led ledena zima, teška i surova, stozuba i storepa. I sve mi se čini da je, kao što bi to rekli tamo kod tebe, „daleko do murava“! Ostaj mi zdrav i zdravo, kako god – ide Đurđevdan!!! I ne zaboravi onu Patrijarha Pavla da „ brodovi ne tonu zbog vode koja ih okružuje već zbog vode koja prodre u njih“. I neka talasa i ljulja oko tebe koliko hoće, čuvaj se toga zla i taloga i ne daj da ti prodre u dušu.

Pročitajte JOŠ:

(VIDEO) Krivokapić: Vukšić nije otkrio podatak NATO-a nego ANB-a, na njega je pokrenut lov