Pisma sa sela kojeg više nema: Nije bolest sve što boli

Piše: Emilo Labudović

Ugrijalo, rode, ugrijalo mimo svega i kao da nije jutro. A i nije, sunce je već odavno zajahlo bijesnog ata i evo ga na manje od konopca do Goleša. Vidim, samo ste za stepen isprednjačili u odnosu na ovo vulkansko grotlo koje se otvorilo nad dolinom. Čak i u debelom hladu se osjeća kako vazduh, već pregrijan, treperi poput krila orla „tresigaće“ dok sa plavetnila „nišani“ skakavce, pacove i zečeve. Vrijeme je za motiku, ali mislim da bi se danas smilovali i osuđenicima sa Golog otoka. Moja majka je za rad u ovakvim danima govorila „ne daje se duša za guzicu“ (oprosti što je citirah izvorno).

Ali, nije samo ovaj božji oganj to što sagorijeva misli i lije potoke znoja. Vijest da su neka djeca, iz čiste i ni na čemu zasnovane mržnje, tukli neku drugu djecu. Jer, eto, tuča, batine, cigle, psovke, kamenice, voda…to su ovovremena demokratska sredstva za utjeravanje istine, pravde i slobode.

Znam, reći ćeš da to više i nijesu djeca, da su to oni koji su na korak, dva da naslijede očevinu, ali sve dok ima nas roditelja vi ćete, i kad budete imali svoju djecu, biti samo naša djeca. Jer, rode moj, roditelji su robijaši osuđeni na doživotnu robiju i, samo da te podsjetim na onu staru, jevrejsku, poslovicu da nas je Bog darivao djecom da nam smrt ne bi bila strašna. Naravno, nemoj da ovo shvatiš lično, ja spadam u one srećnije roditelje, ali i ona djeca, i na jednoj i na drugoj strani, imaju roditelje. I pitam se kako se oni jutros osjećaju? I teško si ga nama ako i jedni i drugi podjednako ne osjećaju tugu i sramotu. Jer, samo nas stid može spasiti ovoga pakla.

I dok ti ovo pišem, (kafa se već odavno ohladila) vraća mi se u sjećanje ono davno, gimnazijsko, vrijeme i događaj koji me je profilisao za čitav život.

Imali smo u razredu učenika, vanrednog talenta za gotovo sve oblasti, mirnog, povučenog, svima od koristi a nikome na smetnji. Ali, bio je u razredu takođe i jedan anatemnjak koji mu se bio „bacio na kosti“ i koristio svaku priliku da mu zagorča dan. Do te mjere da smo ponekad morali da ga štitimo i spasavamo od golog nasilja i ponižavanja. I tako, iz dana u dan, izgurasmo nekako do mature, a onda kud koji, za svojim sudbinama i nafakama. Sa mnogima sam odavno pogubio sve veze, a sa nekima od njih i danas pletem tu čarobnu nit drugarstva. A sad, neka ti ovo bude za nauk.

Onaj naš drugar, genijalac, izgubi nam se iz vidokruga. Niko ga nigdje nije sreo niti je išta čuo o njemu i njegovom putu. Nije to bilo ovo vaše doba, doba mobilnih telefona, instagrama, jutjubera… A onaj drugi, ljubitelj sile i maltretiranja, završi fakultet (iz naše generacije samo desetak njih nije stiglo do te diplome), oženi se i dobije djecu. Ali, sudbina ponekad zna da bude i farsa.

Naime, njegov stariji sin, još uvijek dijete, teško oboli, a sve što je tada bilo „teško“ liječilo se u Beogradu. I pošalju njega u Klinički centar Srbije, ljekarski kolegijum konstatuje da je pitanje života i smrti i da je jedini lijek teška i komplikovana operacija, ali da nju može da izvede samo jedan ljekar, hirurg iz Londona. Obećaju oni da će ga zamoliti da dođe u Beograd i pokuša da spasi dječaka, tim prije što je hirurg „Englez“ zapravo „naše gore list“!

I dođe čovjek, i bude operacija (osam sati je trajala) i bi uspješna. Odahnuše ljekari, roditelji van sebe od sreće, hoće da po svaku cijenu saznaju ko je spasilac i, po običaju, uruče mu poklon. Čekaju oni sa kesama u hodniku, izgleduju i raspituju se i, jednog trenutka, pojave se dva čovjeka. Direkor Kliničkog, u odijelu, i hirurg još uvijek u zelenom mantilu. Roditelji prilaze sa osjećajem beskrajne sreće i još veće zahvalnosti, a onda – šok!

Doktor, stranac, Englez, nije niko drugi do onaj toliko maltretirani i ponižavani školski drug. Otac ostaje skamenjen, doktor, pogleda uprtog u dubinu hodnika, bez riječi prolazi i odlazi putem svoje humane misije.

Ispričao sam ti ovu uspomenu inspirisan činjenicom da je međi djecom koju su tukli i ponižavali bio i u ovom trenutku najbolji student medicine. Budući doktor kojim će se ponositi čitava zemlja. I pitam se, pitam tebe, a pitam i one koji su tukli, šta ako nekad neko od njih ili njima najdražih dođe u ambulantu ili operacionu salu ovog doktora? Jer, čudni su putevi Gospodnji. Znam, i ubijeđen sam da će dječak, danas „ćaci“ a sjutra doktor na glasu, ostati prije svega čovjek i da će mu biti svejedno ko je pacijent. Ali, samo se pitam kako će se tada osjećati onaj koji ga je gađao limenkama, tukao i polivao vodom? Doduše, pod uslovom da u njemu ostane makar mrvica ljudskosti. I da ti iskreno kažem: ne bih volio da sam na njegovom mjestu.

Opodnilo, rode, dan je već postao visoka peć u čeličani, a kafa, začudo, ledenija od sante leda. Odoh da kuvam drugu, a ti razmisli o ovome što ti napisah i ne zamjeri, bila je to samo moja roditeljska dužnost. Jer, zalud se briješ i pušiš, ti si za mene i dalje samo dijete, kao što su to i ona djeca, sa obje strane. Gospode, sačuvaj ih, i sačuvaj im pamet!