Pisma sa sela kojeg više nema: MANDATOPREŽI

Piše: Emilo Labudović

Pretpostavljam da te je zbunio naslov i da si, kao i što treba, posegao za Rečnikom da mu provjeriš značenje. Ne muči se uzalud, ovu „kovanicu“, za sada, nećeš naći tamo, a zaslužuje mimo mnoge. Nju je ne tako davno „smislio“ moj prijatelj Budo, doktor jezika srpskoga, a „doktor“ za mnogo štošta kada je o analizi stanja u kojem jesmo riječ. Da skratim, po Budovom tumačenju „mandatoprež“ je ona posebna, prilično brojna, fela političara kojima je glavni motiv i krunski cilj bavljenja politikom – mandat. Ali, ne mandat kao sredstvo promovisanja političke ideje i instrument njene realizacije već kao garancija uhljebljenja i svega onoga što uz to ide. A toga baš i nije malo.

Mandatopreža ima raznih. Onih koji su na „listi čekanja“ u samoj stranci, oni koji su u strankama koje bi da koalicionu „udaju“ naplate što skupljom „svadbarinom“, oni koji su izvan partijske evidencije i smatraju se „istaknutim vanstranačkim ličnostima“, a svima je želja za mandatom zajednički imenitelj. Stranački „čekači“ za argumenat najčešće potežu regionalnu zastupljenost („sjever je zapostavljen“, „jug nema predstavnika“, „u ovoj opštini nas je više“), broj mandata „starosjedelaca“ u odborničkim i poslaničkim klupama (u ovim drugim pogotovo), itd…. Tu su i „mladi jastrebovi“, moderni japiji koji su uvjereni da su intelektualnom zrelošću i obrazovanjem, stranačkim angažmanom „prerasli“ prvi stranački ešalon. Doduše, na mlađima svijet i ostaje, budućnost pripada njima i oni su najpozvaniji da odrede pravac političkog kursa zemlje, ali… Imali smo na djelu i taj eksperiment i momke u džemperima koji su već na prvoj političkoj krivini napravili zaokret koji je sve, osim nekoliko desetina njih koji još jašu toga „konja“, izbacili iz sedla.

Predstavnici potencijalnih koalicionih partnera nude se po cijeni koja je bar za mandat veća od prethodnog rezultata i kao podlogu zahtjevu podastiru rezultate ovih i onih anketa i anonimnih istraživanja javnog mnjenja po kojima „stoje“ toliko i toliko, ali više nego dovoljno za traženo. A tu je i „dont“ kao argument. Ubjedljivi su i „stranci“, pogotovo univerzitetski profesori koji, liše dokazanih „svojeglavaca“ koji nikada nijesu krili ko su i gdje su, nakon decenijskog ćutanja i klimoglavlja, iz otkupljenih i proširenih stanova koje su aminovanjem „zaslužili“, osjećaju kako duvaju povoljni politički vjetrovi da se iz mišjih rupa izađe na javnu scenu. I svi do jednog, čvrstog su ubjeđenja da je došlo njihovih „pet minuta“ i da bi njihova imena na listama bila garant svekolikog izbornog uspjeha. Ovo se, u najvećoj mjeri, odnosi na opozicione stranke i liste jer su oni na vlasti vazda u prilici da mandat plate uhljebljenjem na nekoj dobro plaćenoj direktorskoj ili upravničkoj funkciji.

Mandatoprežanje se, uglavnom dešava iza kulisa političke pozornice na kojoj se javno izgibe za opozicionim jedinstvom, za zajedničkim nastupom i jedinstvenom listom. Ima, doduše, onih stranaka čiji je opozicioni status unaprijed „projektovan“ u formi „spavača“ koji se aktiviraju onda kada to opoziciono jedinstvo treba razbiti kao ogledalo. I povesti i zavesti dio glasačke populacije koja objektivno pripada opozicionom korpusu. A kad i to zakaže, tu su „spavači – pojedinci“ vazda spremni da „presvuku dres“, promijene „tim“ i prekroje „tabele“. Kako god, dok volja naroda ide drumom, pregovaranje oko koalicija, lista i „podlistaka“ ide šumom i, uglavnom, završava se po onoj „kud koji, mili moji“! A režim baš na to i računa. Uz poslovične zloupotrebe, prijetnje, ucjene, laži, otvorenu krađu narodne volje i zloupotrebu države, DPS sa satelitima, namiguju kao svraka na jugovini i nižu mandat za mandatom.

U pretpolitičkom društvu kakva je, na žalost, Crna Gora još uvijek, u društvu u kojem je, kao što je davno prorokovao Esad Ćimić, „politika sudbina“, mandatoprežanje je obrazac ponašanja koji je očekivan i „normalan“. Ali, u svakom društvu kad – tad sazru prilike i dođe vrijeme kad opšti interes mora da nadvlada lični. Kad je, u korist opšteg napretka, lična „žrtva“ više od moralne obaveze. Crna Gora je upravo pred takvim izborom. Izaći iz blata i mulja ekonomskog, političkog, moralnog i svekolikog posrnuća koje prijeti da nas, kao teg o vratu, vrati na evropsko začelje i afrički standard iznad je svakog mandata. Pa i mandata onih koji su do skoro bili alfe i omege političke scene.

Spremnost čelnika DF da, zarad opozicionog jedinstva, svoja mjesta ustupe ako ne boljima a ono drugima, ponuda je koja se ne odbija. Pogotovo ne u ovom trenutku. Svi zajedno, najbolji i osvjedočeni, „starosjedioci“ i novi, stari i mladi, ljekari, profesori, seljaci (radnika odavno nema), žene pogotovo, slobodno i odvažno jer smo sve strahove prevazišli, sve prijetnje iskusili i svim lažima bili svjedoci, pa da se i Crnoj Gori konačno desi – demokratija. A onda se može i o mandatima. Ali, konac djelo krasi, pa će se, nakon što istekne rok za predaju poslaničkih lista, jasno vidjeti da li su ideja jedinstva i odgovornosti prema odsudnom trenutku izgubili bitku pred poslovičnim mandatoprežima.

Ljeto je, duboko i žestoko. Prži i ovdje i bez politike. Ali, i ovdje se, u predahu između dva otkosa, dok se čeka da se pokošeno osuši, dok znoj lije niz izborana lica, sa zebnjom i pažnjom osluškuju glasovi iz Podgorice. I čeka se „bijeli dim“ koji bi najavio pobjedu zajedništva. Ili, što bi rekao naš narod „ne pada snijeg da pomori svijet, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag“! A ti svoj „trag“ znaš pa, kako bi rekla naša baka „da mi učinimo što je do nas“. I tako, svako za sebe i svako za svoj obraz, pa kad se saberemo – puna kapa. Jer, vjeruj mi, o sabiranju je riječ.

Budi mi sabran i saboran i vjeruj. Vrijeme je.

Pročitajte JOŠ:

Sveti Ilija i lažni proroci