Pet mitova o Sankt Peterburgu
1 min read
Tretjakovska galerija, foto: Getty Images, Global Look Press
Sankt Peterburg je podignut na pustoj zemlji usred močvare
Prvo i prvo, bilo je to prilično prometno mjesto. Već u 14. vijeku tu je podignuta švedska tvrđava Landskrona, a kasnije, 1611. godine, zamijenila ju je tvrđava Nijenšans, sa švedskim gradom Nijenom u blizini.
U 17. vijeku Nijen je bio veliki trgovinski centar zbog svog povoljnog položaja u blizini mira i na ušću nekoliko rijeka. Kada je 1703. godine u Velikom sjevernom ratu između Rusije i Švedske Petar Veliki zauzeo Nijen, odlučio je da novi grad podigne baš na tom mjestu, kako bi učvrstio rusko vojno prisustvo na švedskoj teritoriji i osigurao izlazak na Baltičko more. Evo i jedan bizaran podatak: kada je Sankt Peterburg postao ruska prestonica 1712. godine, on se formalno i dalje nalazio na švedskoj teritoriji (region oko Sankt Peterburga u potpunosti je pripao Rusiji tek posle završetka Sjevernog rata 1721. godine).
Otkud onda priče o „močvari”? Istina je da je 1705. godine, dvije godine posle osnivanja grada, petina njegove teritorije ležala na močvarnom tlu. Ogromna močvara se zaista pružala na mjestu Pavlovog Mihajlovskog zamka, koji je podignut znatno kasnije. A neprohodni glib bio je na mjestu današnje Dumske ulice, poznate po noćnim klubovima.
Međutim, u izgradnji grada učestvovali su evropski urbanistički inženjeri. Oni su tražili da se u Sankt Peterburg donese zemlja koja bi učvrstila tlo pod teškim građevinama.
Stručnjak za tlo Jelena Suhačova kaže da su korita potoka i malih rijeka tada ispunjena peskom i šljunkom, a da su močvare isušene. Na tome se radilo kontinuirano sve do 80-ih godina 18. vijeka, kada su obale Neve pokrivene granitom.
Orao je kružio nebom kada je Petar Veliki osnovao Sankt Peterburg
Izgradnja Petropavlovske tvrđave počela je 16. maja 1703. godine. Prema legendi, Petar je za nju lično položio kamen temeljac, dok je orao kružio nad njegovom glavom.
Međutim, ovo je samo legenda. Prema hronologiji života Petra Velikog, on se tog dana nalazio znatno sjevernije, u Štelburgu, gdje je nekada bila tvrđava Nijanšans (svi njegovi ukazi i pisma iz perioda maj-jun 1703. potpisani su na ovom mjestu). Osim toga, u regionu oko Sankt Peterburga nikada nije bilo orlova.
Grad leži na kostima
Legenda kaže da je Petar Veliki naredio da nekoliko hiljada seljaka iz unutrašnjosti Rusije učestvuje u izgradnji Peterburga. Slabo hranjeni, izloženi vlazi i hladnoći, oni su umirali u gomilama, a sahranjivani su na licu mjesta u močvari. Ova horor priča završava se riječima: „Zato Sankt Peterburg leži na kostima”.
Istina je da su u građevinskim radovima učestvovali seljaci, mada njima nije samo naređeno da dođu u Peterburg, već su bili angažovani uz platu. Od 1704. godine u Sankt Peterburgu je radilo 40 hiljada ljudi, pretežno državnih i spahijskih kmetova.
Seljaci su radili u smjenama: posle tri mjeseca mogli su da idu kući. Međutim, mnogi su ostajali i naredna tri meseca, jer su za posao dobijali 1 rublju mjesečno, što je u to doba bila uobičajena radnička plata.
Posle 1717. godine seljaci više nisu angažovani kao radnici na gradnji, već je umjesto toga uveden godišnji porez. Vlasti su za izgradnju angažovale kvalifikovane radnike i plaćale ih od sakupljenog poreza.
Što se tiče smrtnosti među radnicima, ona je bila u okvirima uobičajenim za to doba. 50-ih godina 20. vijeka jedan sovjetski istoričar je obavio iskopavanja na mjestima najvećih gradilišta iz 18. vijeka i nije pronašao nikakve dokaze za masovno umiranje, samo jame pune životinjskih kostiju. To je ukazivalo da su radnici dobijali dobre porcije hrane sa puno mesa.
Vasiljevsko ostrvo je trebalo da ima kanale, ali Menšikov je ukrao novac
Jakob fon Štelin (1709-1785), član Ruske akademije nauka, koji je živio u vrijeme vladavine nekoliko ruskih monarha, u svojoj knjizi „Istinite anegdote o Petru Velikom” tvrdi da je Petar naredio da Vasiljevsko ostrvo u Sankt Peterburgu postane „mali Amsterdam” sa kanalima umjesto ulica i da je ovaj zadatak poverio svom saradniku, knezu Aleksandru Menšikovu. Ali knez, koji je bio poznat kao varalica, ukrao je veći dio novca, pa su dobijeni kanali bili preuski za čamce, a kasnije su zatrpani.
Zapravo, čak ni 1723. godine na Vasiljevskom ostrvu nije bilo kanala. Tek 1727-1730. (posle Petrove smrti), pojavila su se četiri kanala koji su zatrpani 1767. po nalogu Katarine Velike.
„Peterburg će opustjeti!”
Petar Veliki nije voleo svoju prvu suprugu Jevdokiju Lopuhinu koja je bila žena starog kova i nije razumjela Petrovu strast prema svemu evropskom. Jevdokija je navodno učestvovala u zavjeri protiv Petra, pa ju je on poslao u manastir i prisilno je zamonašio. Prije nego što je odvedena, Jevdokija je uzviknula o Sankt Peterburgu: „To mjesto će opustjeti!”.
Međutim, teško da je Jevdokija išta znala o Sankt Peterburgu kada je poslata u manastir 1698. godine, 5 godina prije nego što je grad Nijen osvojen, kada je „mjesto” o kojem je govorila bilo označeno samo kao lokacija za izgradnju. Tako da Jevdokija nije mogla prorokovati da će ovo močvarno mjesto biti izloženo brojnim poplavama (kako su obično tumačene njene riječi).
Međutim, knez Aleksej, zlosrećni sin Petra i Jevdokije, ponovio je ovo proročanstvo 1718. godine na svom saslušanju. Smatra se da je on samo ponovio glasine. A kasnije, u 19. vijeku, ruski istoričar Sergej Solovjov opet je ispričao ovu priču i ona je otada postala pseudoistorijska činjenica.
