Perspektive odnosa između SAD i Turske

Američka administracija bila je spremna na pobjedu Erdogana i njegovih sljedbenika iz Partije pravde i razvoja (AKP)  na Opštim izborima u Turskoj, i takav ishod primila je mirno.

Međutim, primjetno je da je Erdoganu na njegovom ponovnom izboru prvi čestitao iranski predsjednik H. Rohani, a ubrzo za njim i ruski predsjednik V. Putin. Tramp je čekao skoro dva dana prije slanja čestitke, čiji je sadržaj bio mnogo formalniji u odnosu na Putinov i Rohanijev.

Uprkos vidnim znacima poboljšanja tursko-američkih odnosa, koji se posebno manifestuju u postizanju sporazuma o zajedničkim akcijama u sirijskom Manbidžu, u Vašingtonu i dalje postoji velika razerva prema turskom predsjedniku, i njegovoj „autoritarnoj reformi“ vlasti. Očekuje se da će mogući napredak u saradnji biti ostvaren tokom sastanaka Erdogana i Trampa na samitu alijanse NATO u Briselu 11. i 12. jula, ali znajući karakter lidera Sjedinjenih Država,  ne možemo isključiti mogućnost da sastanak ne samo da neće riješiti postojeće probleme, već može i generisati nove. Postoje realne osnove za takve pretpostavke.

Ankete, koje je sprovela uoči izbora u Turskoj poznata „američka fabrika misli“ – Centar za američki progres (Center for American Progress) pokazuju da 40% ispitanih Turaka vjeruju Rusiji kao prioritetnom partneru u međunarodnoj areni, a samo, što je ponižavajuće malo, 3% ispitanika ima povjerenje u Sjedinjene Države. Istovremeno, 55% Turaka želi ostati u NATO-u, što je, uopšteno govoreći, nizak procenat.

Vašington nema namjeru da  razloge povodom ovakvih rezultata ankete pronađe u vlastitom djelovanju, već ih pronalazi u političkom kursu koji je zauzela turska politička elita. Bijela kuća pruža Erdoganu jednu ruku, a u drugoj – krije veliki kamen.

Britanski Gardijan nakon izbora došao je do zaključka da je Sjedinjenim Državama i Evropi Turska neophodna u rješavanju brojnih strateških, političkih, praktičnih i geografskih pitanja, ali i da je Turska pod Erdoganom „nepouzdan saveznik, koji se sve češće doživljava kao prijetnja“. Izdanja poslovne zajednice SAD The Wall Street Journal u duhu američkog mejnstrima u medijima, naprotiv, imaju tendenciju da pripišu odgovornost za samovolju Ankare predsjedniku Trampu, koji je, kažu, zaboravio Tursku, fokusirajući se na Sjevernu Koreju, Iran i Rusiju. „Poslije nove pobjede, Erdogan će vjerovatno postati još komplikovaniji za saradnju“, smatra The Wall Street Journal. Obje procjene su prilično površne. Suština svega izrečenog nije u postupcima lidera dvije zemlje, niti u raspoloženju političkih elita, već u drastičnom mimoilaženju geopolitičkih interesa Ankare i Vašingtona na Bliskom Istoku. Ovo objašnjava sve ostalo.

Buduće teškoće u komunikaciji SAD i Turske nagovješavaju i postizborni dani na obje strane. Konkretno, pomoćnik američkog državnog sekretara za evropska i evroazijska pitanja Ves Mičel je rekao da će, ako se Ankara snabdije ruskim sistemima 3RS S-400, teško biti revitalizovati dobre odnose između Turske i SAD. On je objasnio da će biti i uvedene sankcije, u skladu sa zakonom „O borbi protiv neprijatelja Amerike putem sankcija” (CAATSA).

Međutim, neće biti lako „slomiti“ Tursku. Sistem S-400, vrijedan 2,5 milijarde dolara, Ankara vidi kao univerzalno sredstvo za zaštitu ne samo od „neprijatelja“, već i od „prijatelja“. U Turskoj se shvata da će posjedovanje ovog sistema omogućiti zemlji da značajno ojača svoj status u regionalnoj politici.  S-400 će biti od posebnog značaja, ako Turska odluči da nastavi sa vazdušnim udarima protiv Kurda koji uživaju američku podršku u Sjevernoj Siriji (Rožava). Samo prisustvo ovako moćnog protivvazdušnog oružja može zaustaviti čak i avione zapadne koalicije od nesmotrenih intervencija. Važnu ulogu u Ankari igra pitanje prestiža. Kada se sporazum potpiše, mora se ispuniti. Nije slučajno što Turci ne žele da se odreknu ugovora, i traže ubrzanje isporuka, počev od jula 2019. godine.
Ministar ekonomije Turske Nihat Zejbekči, na konferenciji za novinare, kategorički je izjavio da američki zahtjevi za obustavljanjem kupovine nafte iz Irana ni na koji način ne obavezuju njegovu zemlju. Štaviše, prema njegovim riječima, Turska će se potruditi da se „prema njoj prijateljski Iran ne suoči sa nepravičnim posljedicama ovakvih akcija“. Ankara će se rukovoditi samo odlukama Ujedinjenih nacija o ovom pitanju, u svim ostalim slučajevima dominantno će se rukovoditi nacionalnim interesima. Ovo nije iznenađujuće, pošto polovinu uvozne nafte Turska uvozi baš iz Irana.

Značaj ove izjave je u tome što je ona data uprkos snažnim sankcijama i drugim represivnim mjerama kojim Sjedinjene Države prijete Turskoj zbog saradnje s Teheranom. Tako je u maju, jedan od lidera turske državne banke Halkbank, Mehmet Hakan Atila, osuđen na tri godine zatvora zbog saradnje sa Irancima u Njujorku. Turski ministar je generalno govorio u korist podrške režima slobodne trgovine u svijetu, što je takođe u suprotnosti sa protekcionističkim kursom američke administracije. Pored toga, Zejbekči je rekao da će Turska izvršiti ograničeni uvoz krompira iz Sirije (četiri hiljade tona) kako bi snizila domaće cijene za ovaj proizvod. Postepeno uspostavljanje trgovinskih odnosa Ankare sa Sirijom – takođe nije dobra vijest za Vašington.

Stručnjaci vjeruju da je Erdogan spreman da „resetuje“ odnose sa Amerikom, ali samo pod sopstvenim uslovima. To, prije svega, uključuje puno zamrzavanje američke podrške kurdskoj miliciji na sjeveru Sirije, prestanak aktivnosti Gulenovih organizacija u Americi i njegovo predavanje u ruke turskih organa za sprovođenje zakona. Francuski Le Figaro ocjenjuje da Erdogan zna da je on nezamjenljiv činilac u rješavanju takvih pitanja, poput rata u Siriji, terorizma, i regulisanja migracionih tokova. I ovdje on može „nametati sopstvenu brzinu razvoja događaja“.

Uslovi novoizabranog turskog predsjednika teško su prihvatljivi za Bijelu kuću. Dakle, „sastanak u Manbidžu“ američkih i turskih lidera mogao bi biti i usamljeni primjer saradnje Sjedinjenih Država i Turske, bar u ovoj fazi.

Dmitrij Minjin: FONDSK