Pećka patrijaršija: Gordijev čvor srpske istorije
1 min read
Pećka patrijaršija
Piše: Aleksandar Živković
Promjena zvaničnog imena pomjesne Svetosavske crkve ima opravdanje samo ako potvrdi svoj zavjetni smisao. Koji je to zavjetni smisao Pećke patrijaršije za Srbe uopšte, a osobito za nas Crnogorce, koji smo njeni viševjekovni zatočnici pred živim Bogom i pred svijetom?
Zašto je Sveti Vasilije Ostroški, Slava Mu i Milost, u stijeni čuvao i čuva svetost pećkog trona, zašto nas je na vjernost Pećkoj patrijaršiji zavjetovao Sveti Petar Cetinjski, kao i tolike cetinjske vladike prije njega, egzarsi Pećkog trona od vladike Vasilija Petrovića, zašto je “naš patrika iz Peći pitome“, Njegošev pjev i san? Ili su sve to sanje prošlosti, koje danas nemaju dublje značenje za naše postojanje kao duhovnih bića?
U ovom članku ćemo tragom još neobjavljenih radova našeg velikog pravoslavnog mislioca, i to mislioca prožetog njegoševskim duhom, Žarka Vidovića (1921-2016), pokušati da započnemo debatu o stvarnom smislu Pećke patrijaršije za nas u povijesti i bližoj i daljoj budućnosti.
Šta je istoriosofski posmatrano predstavljala, po mišljenju Žarka Vidovića, Pećka patrijaršija?
U kapitalnom, još neobjavljenom djelu „Njegoš i Kosovski zavet u Novom veku“, on sa pouzdanošću s kakvom za Luču Mikrokozma kaže: ako vas neko pita šta je to Nebesko carstvo Kosovskog zaveta, recite mu – to je upravo Luča Mikrokozma („malo djelce“ pisano baš ovih prvih neđelja Velikog i Časnog posta), Vidović slično kaže (parafraziram): ako vas neko pita šta je to Nebesko carstvo Srpske pravoslavne crkve, odgovorite: to je Pećka patrijaršija.
Zaokupljeni danas zemaljskim i zaboravljajući da je ono “za malena carstvo“, izgubili smo tu slobodu da se kao mladi Njegoš, kao pojedinačan Crnogorac obratimo k Svemogućem Bogu s tim pitanjem o vječnosti, o Nebeskom carstvu. I “crkvene rabote“ i kanonska pitanja (a čitajući našu štampu čini se da u Crnoj Gori nema prešnije nauke od kanonskog prava) posmatramo posvjetovnjačeno, zaslijepljeni tehničkim, materijalnim, rodovskim, stranačkim…
Iz sasvim drugog ugla treba posmatrati da bi se jasnije vidjelo. Pećka patrijaršija, piše Žarko Vidović, jeste Gordijev čvor srpske istorije. I to Gordijev čvor koji se nije smio i ne smije presjeći (u tome je, između ostalih, i Njegoševa lična drama i suština naših današnjih nedostojnih političkih igrarija), već čvor čije se niti moraju brižljivo razmotavati (i čuvati od Zloga), jer pokazuju da smo povezani u nešto mnogo više od puke krvne zajednice, stranačke pripadnosti ili državljanstva, odnosno da pripadamo jednoj duhovnoj zajednici – Nebeskom carstvu Kosovskog zavjeta.
Zavjeti su položeni prije nas, mi možemo da ih obnovimo ili odbacimo, ali smo pri svakom odbacivanju zavjeta, na dnu srca, svjesni da smo izgubili ono odakle smo i čemu smo prizvani – Nebesko carstvo. Tek kada smo u zavjetnoj zajednici jesmo Izabrani narod Božiji i samo zavjetnom zajednicom opravdavamo našu istoriju, oplemenjujemo sadašnjicu i obezbjeđujemo budućnost.
To nije ništa drugo do obožujuće Uzdizanje, u odnosu na prelesnu Gordost, kojoj se Nebo osmjehuje.
Obnoviti zavjete, uzdići se čojski, može se samo kroz pročišćenje od strasti, kroz duhovni post. Zbog toga je od najvećeg značaja da se shvati razlika između svjetovne zajednice (državne, političke, pravne) i duhovne zajednice (ohristovljene, moralno-ljubavne). Tek, ova druga zajednica zaslužuje da se nazove nacijom u hrišćanskom smislu. Naravno, svaki oblik državne zajednice može da obrazuje političku naciju, ali njeno trajanje je vremenski ograničeno, u savremenom svijetu, čak, prolazi tolikom brzinom da takve zajednice moraju da održavaju stalnu krizu identiteta, ne bi li se nekako okupljale.
Duhovna zajednica, Nebesko carstvo Pećke Patrijaršije ili zavjetna nacija, predstavlja suštu suprotnost pukoj političkoj naciji. Pećka Patrijaršija, po Žarku Vidoviću, čuva vizantijske i istočnomediteranske korijene srpske kulture. To znači da ona poštujuću svjetovnost države zasnovane na rimskom pravu, okuplja narod u duhovnu zajednicu. Umjesto kulta države kojim se završava metafizika Zapada, tačnije: države kao krunskog „zapadnog“ pojma metafizike, Pećka patrijaršija donosi topao dah izvornog Mediterana, romejskog (jelinsko-rimskog) i judejskog, ohristovljenog i iskušanog kroz vijekovno održavanje Svetosavskog i Kosovskog zavjeta.
Takva Crkva ne bori se sa državom za vlast nad podanicima, niti pravi idolatriju od naših, inače lijepih, etničkih tradicija, nego sabira sutjelesnike Božije. Kroz kult ona pravi kulturu višeg reda, moral uzdiže od vremenske običajnosti i uvodi ljubav kao osnovni kriterijum socijalnih odnosa.
Pećki patrijarsi i srpske vladike, na prvom mjestu cetinjske i karlovačke, kao i brojni manastirski Božji ugodnici, znamo iz istorije, nijesu se libili da preuzimaju svjetovnu ulogu, ali je ona uvijek bila nadmašana njihovim duhovnom zračenjem, o kome najbolje svjedoči kult Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog u Crnoj Gori i mnogo šire od nje.
Slaveći ih kroz vjeki, mi smo stalno, kao što to danas činimo crkveno-pravno, obnavljali Svetu Pećku patrijaršiju. Njihovim molitvama i molitvama svetih arhiepiskopa i patrijaraha pećkih, neka bi nas Gospod očuvao na zavjetnom putu.
Ovo ti ja otpisah, Nikola, kako je i meni osvežili pamćenje!
Vidim ja nemoras se ti potpisivati,to se da vidjeti,tovja se razlikuje od drugih ,pozdrav!
Lijepo brate Nikola, baš si se potrudio!
Neka uče Srblji.
https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A0%D0%B5%D0%B7%D0%BE%D0%BB%D1%83%D1%86%D0%B8%D1%98%D0%B0_%D0%A1%D0%B0%D0%B2%D0%B5%D1%82%D0%B0_%D0%B1%D0%B5%D0%B7%D0%B1%D0%B5%D0%B4%D0%BD%D0%BE%D1%81%D1%82%D0%B8_%D0%9E%D0%A3%D0%9D_1244
Ovom rezolucijom se priznje integritet drzave Savezne Jugolsavije i daje mogucnost za siroku automoniju Siptarima,daklre 4/5 su u rukama danasnje Srbije,sta mi imamo,da su Tadic po struci psiholog i Vucici po struci pravnik to okrenuli u korist Siptra!
Upadljivo je da su pod Nemanjićima stare crkve u Metohiji obnavljane, a na Kosovu su iznova građene. Tako su u Metohiji obnovljeni episkopski hram Bogorodice Ljeviške u prvobitnom obimu, u Dečanima je pored hrama Sveta Tri Jerarha sagrađen velelepni manastir (na starom crkvištu?), u Studenici Hvostanskoj je uspostavljena episkopija uz stari hram, a u Svetim Apostolima u Peći, gde je abdicirao veliki župan Stefan Nemanja, uspostavljeno je sedište arhiepiskopije i potom patrijaršije. Na Kosovu su Nemanjići iz temelja obnavljali crkve, kao u Gračanici, gde je prvo na mestu bazilike 11. stoleća sagrađena manja a zatim crkva veća od prvobitnog hrama. Čini se da bi takav slučaj mogao biti i u Banjskoj. Sadašnji hram u Lipljanu je manji od stare episkopske bazilike; bazilika u Sočanici je ostala zapuštena, a i Stara Pavlica je ostala zanemarena darovima. Zato se postavlja pitanje ko je rušio crkve na Kosovu u 12. stoleću. Kosovo jeste bilo ratno poprište između Vizantije i Srbije, ali zar bi i jedni i drugi rušili crkve? Međutim, nekom novodoseljenom plemenu iskonske svetinje ništa nisu značile. Kao i danas.
http://www.rastko.rs/kosovo/delo/11620
Episkop raško-prizrenski Pavle
Napadi na crkve i vernike 1958. (izveštaj Sinodu SPC)
Izvor: Eparhija raško-prizrenska i kosovsko-metohijska
E. Br. 150. 8. aprila 1958.
Od Peći pa sve do Deviča u Drenici nema nijednog sveštenika. Manastir Gorioč i Crna Reka potpuno su pusti, a u manastiru Gračanici nema paroha. [. . .]
U Eparhiji je svega 11 (aktivnih) manastira, od njih 4 muška i 7 ženskih. Stanje u manastirima je teško. Poreza prevelika, naročito u Dečanima, koji moraju da plaćaju porez na zemlju koju ne drže i ne obrađuju, a koja još povećava poresku stopu ostale zemlje, tako da je manastir u dugovanju poreza od 1954. godine. Slično je i u Gračanici. [. . .]
Kod pravoslavnog (srpskog) dela stanovništva ovih krajeva. i to samo kod tog (srpskog) dela, primećuje se, pored svih zakona o slobodi savesti i veroispovesti, veliki strah da svoja religiozna osećanja ispolje. To primećuju svi sveštenici. kako oni sa strane, tako i domorodci. Najbliže objašnjenje te pojave je ovo, što ga daje jedan arhijerejski namesnik: .,Pravoslavni Srbi Kosova i Metohije, još iz doba robovanja, nose strah i poniznost. I kada su posle rata osetili da nosioci posleratne vlasti nerado gledaju na religiozne ljude, oni se onda prividno povlače (u sebe), a u duši i dalje ostaju što jesu-verujući. Malo je pravih bezbožnika”.
Episkop raško-prizrenski Pavle
{Arhiv Sinod. f. I. br. 19/1958}
Prvi put objavljeno: 1958-04-08
Na Rastku objavljeno: 2007-11-19
Datum poslednje izmene: 2007-11-19 15:45:42
Jedna te ista sila bogobornih i bogomrskih Imperija, prolaznih “carstava zemaljskih” u različitim odorama i nošnjama i na različitim nekrštenim ili raskrštenim jezicima izvrgava ruglu, davi, čereči i istrebljuje sa zemlje zavetno srbsko- rusko pravoslavno ime i njegovu zavetovanost Hristovom Carstvu Nebeskome vekovima i preveravanjem nastoji da pogubi i srbsko-rusku krštenu dušu za večnost. Samo satana sa takvom istrajnošću i paklenim žarom ratuje sa Bogom i onima koji Bogu služe ili bar nastoje da služe, ne odustajući od toga ni u padu i posrtanju, samo se nečastivi sa svojim nečastivcima tako mahnito gnuša Boga i ljudstva Božijeg do najbezumnije mržnje. Takvoj mržnji, pak, odoleva i može odoleti, od nje se samo spasava i može spasiti vaistinu samo onaj ko u zavetnoj bogovernosti i bogovernom ljudskom bratstvu i bratimljenju s ljudima izdrži do kraja, kako veli Jevanđelje, i ko je za svoju bogovernu ljubav spreman da se žrtvuje do kraja. Neki drže da se ovde radi o najdubljoj zlomističkoj mržnji i prema samom srbskom imenu, poimanom u njegovom pretpostavljenom i među ljudima zaboravljenom značenju – b r a t , r o đ e n i , s v o j – iz praslovenske, biblijske jafetovske epohe, koje nam ga, kako je i čuveni jezikoslovac Šafarik tvrdio, razotkriva kao najstarije samoimenovanje Slovena, ime u kome se zrcali zapravo bogodano biblijsko shvatanje bližnjeg kao brata i Boga kao Nebeskog Oca svekolike braće, svih naroda Božijih koji ostaju verni Bogu. Dakle, ne samo Slovena, i ne samo onih zapadnih Evropljana koji životno i fonetski izobličene krhotine toga imena još čuvaju u svojoj etnonimiji ili širem rečniku, kao što su Švabe i Švedi (od korena suo- svoj) ili od istog, samo proširenog korena izvedene engl. reči sibling , st.norv. sifr, njem. Sippe – srodnik krvni, srodstvo krvno), nego i svih krštenih naroda zemaljskih koji se orođavaju Duhom Svetim kao braća u Hristu u Crkvi Njegovoj Pravoslavnoj i koji su nam u Hristu svoji ili bi bar to trebalo da budu. Tako se mržnja prema imenu srbskom razotkriva u svojoj bogobornoj i antihrišćanskoj suštini kao bratoubistvena i samo zbog svoga tvrdovratog nepokajanja neizlečiva kainovska mržnja prema zavetnoj aveljevskoj nezlobivosti, čak i onoj izmetnutoj u puki trag u imenu, bez istinske težine koja ga potkrepljuje istinskim životom u Hristu. Zato bogootpala Evropa toliko i mrzi i istrebljuje ne samo dostojne nosioce i čuvare imena srbskog i njegove biblijske tajne odanosti Bogu i svojim blagočastivim precima, nego, u krajnjoj liniji, i same srbske preverice i odrode, kao u suštini već bivše pritežatelje krštenog imena srbskog, pretvorene u besomučne evroatlantske janjičare čiji je ultimativni zadatak da kao đavolji pozvereni “čistači” na terenu po svaku cenu zgaze svaku vernost Bogu Istinome na zemlji, pa i da zatru bratsko, srbsko ime među ljudima te da tako postanu saučesnici udruženog satanističkog poduhvata opšte dekonstrukcije Božijega sveta i gašenja čovekove bogolike svesti u svemiru. Upravo to u svim svojim bezakonovanjima, samoporicanjama i izdajama naši raskrsti sve vreme i rade, i rečju i delom, poklanjajući se apokaliptičkoj Zveri kao bezumni rabotnici Tajne njenog bezakonja.
https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A6%D0%B0%D1%80%D0%B8%D0%B3%D1%80%D0%B0%D0%B4%D1%81%D0%BA%D0%B0_%D0%BF%D0%B0%D1%82%D1%80%D0%B8%D1%98%D0%B0%D1%80%D1%88%D0%B8%D1%98%D0%B0
Peti period (1920. do danas)
Iako je teritorija Raško-prizrenske mitropolije pripala Srbiji još za vreme balkanskih ratova (1912—1913.), — u crkvenom pogledu i dalje je ostala u jedinstvu sa carigradskom patrijaršijom. Tek po završetku Prvog svetskog rata, pošto su sve srpske samostalne crkve u Kraljevini SHS dale svoju ‘saglasnost za ujedinjenje, — stupilo se u pregovore .sa Carigradom o prisajedinjavanju vaspostavljenoj Srpskoj patrijaršiji eparhija u Staroj Srbiji (mada su pregovori otpočeli još pre prvog svetskog rata). Zahvaljujući vladi Kraljevine SHS brzo je postignuta saglasnost izmeću dve patrijaršije. „Sveti sinod vaseljenske patrijaršije, na osnovu sporazuma postignutog 18. marta 1920. g. svojom posebnom odlukom od 19. marta, usvojio i odobrio da se ove eparhije tih pokrajina, koje su se „našle u novoj Državi SHS oslobode od dotadašnje njezine vlasti i da se prisajedine avtokefalnoj ujedinjenoj pravoslavnoj Srpskoj crkvi“. Tako se Raško-prizrenska mitropolija prvi put posle ukidanja Pećke patrijaršije 1766. g. našla u duhovnom jedinstvu sa Srpskom crkvom i Srpskim narodom! Ova odluka „morala se zameniti kanonskim patrijaršijskim i sinodskim tomosom“, što je i učinjeno 19. februara 1922. g. u kom se, pored ostalog, kaže: „Na osnovu ugovora o miru u Bukureštu od 10. avgusta 1913. g. raško-prizrenska mitropolija prisajedinjuje se Srpskoj crkvi“. Dotadašnja Raško-prizrenska mitropolija degradirana je na stepen episkopije.
Kao što se na osnovu svega rečenog vidi, Prizrenska, odn. Raško-prizrenska eparhija ima svoju skoro hiljadugodišnju istoriju (tačnije 974 godine). I u ovoj eparhiji, koja je uvek bila bedem prema inoslavnima, neslovenima i nesrbima, istoriju Crkve nemoguće je odvojiti od narodne istorije. Na osnovu činjenica i podataka kojima smo raspolagali, izneli smo u kratkim crtama istorijski i razvojni put i delatnost Raško-prizrenske eparhije i njenih episkopa. Kad znamo da je ova eparhija osnovana pre nemanjićskog perioda, i da je zauzimala jedno od centralnih mesta Nemanjićke države, nije čudo što je u svojoj ogromnoj, burnoj i slavnoj prošlosti, pa sve do danas, imala velikih uspeha, a i velikih iskušenja. Njen najveći uspon bio je u doba Nemanjića, a opadanje i velika golgotska iskušenja imala je u periodu turske vladavine, što se odražavalo u gonjenju njenih episkopa, maltretiranju i ubijanju sveštenika i srpskog naroda, a takođe i u prisilnim seobama, kojih, na žalost, ima i u naše vreme. Iako tema glasi „Prizrenski episkopi“, u istoriju ove eparhije nesumnjivo spadaju i one ogromne žrtve i samopregorni rad na verskom i nacionalnom polju, i svih episkopskih pomoćnika — sveštenika, monaha i naroda. Stoga, završavajući ovaj kratki istorijski pregled, možemo mirne duše da ponovimo reči jednog istoričara sa Kosova koji kaže: „To behu zla vremena, mučni dani i teški minuti, ali je bilo i puno elana i muške borbe da se: zlu odoli, da se goli život sačuva, da se vera ne ugasi, ni ime Srbin izgubi!“
Pošto se ova eparhija nalazi na Kosovu, — njena istorija uvek je bila u znaku Krsta i Vaskrsa, kao što veoma vispreno i nadahnuto zapaža i naša poznata književnica Isidora Sekulić koja kaže: „Kosovo je grob, grob u koji je sve zakopano, a vaskrs ide opet preko grobova!“
Literatura
„Kad je vladika Dionisije, odmah s proleća, došao u Prištinu da je pohodi . . . bio je dočekan kao Hristos u Jerusalimu! Popovi u odeždama, učitelji sa đacima, a narod — od deteta do starca — u svečanom odelu, načinili špalir . .., i svaki je držao u ruci po buket cveća i pred vladikom bacao. Postovi su pevali „Is pola eti, deopota“, a đaci himnu koju je konsul Nušić sastavio:
„Uskliknimo s ljubavlju iz srdaca sviju,
Našem arhipastiru srpskom DIONISIJU!
Naš vladiko, naša diko ovaj narod, deca ova —
Davno su željna tvoga blagoslova!“
Narod se sa suzama tiskao i prilazio mu da ga u ruku i skut poljubi i primi „srpski blagoslov“ . .. Mnogi su klečali, a mnogi su čak i noge vladici ljubili. . . i svi ljudi rekoše: „Blago nama za našeg vladiku! . . . A žene: „Ličan nam vladika!“.
Mitropolit Dionisije, koji se očinski brinuo o poverenoj pastvi, kao „pastir dobri, koji život svoj polaže za ovce“ (Jn. 10,11) — na žalost — relativno je kratko vreme upravljao svojom eparhijom, svega četiri godine. Umro je 7. decembra 1900. g. u Skoplju, gde se nalazio na lečenju. „Po njegovoj želji telo mu je sahranjeno u crkvi Gračanici, na mestu gde je nekada bio „sahranjen knez Lazar“ (kako o tome veli predanje). Narod ga je u Gračanici, — po pričanju očevica — iskreno oplakao“.
Mitropolit Nićifor Perić (1901—1911). Posle smrti mitropolita Dionisija „ponovo se digao talas Srpskih želja da za vladiku bude postavljen opet Srbin.“ Tako je Patrijaršija postavila Nićifora Perića, koji je hirotonisan u Carigradu 21. januara 1901. god. Nićifor, koji je bio rodom iz s. Barande u Banatu, — bio je sušta suprotnost svome prethodniku Dionisiju (uglavnom po temperamentu!). Mahom je boravio u Prištini. Nastavio je rad svoga prethodnika, a osobito je „značajan i zaslužan zbog otvaranja škola (srpskih!) i rada na jačanju nacionalne svesti u svojoj eparhiji“. Za njegovo ime vezano je tzv. „Dečansko pitanje“, zbog čega je došao u sukob sa vladom Srbije, „te od njega (ona) kategorički zatraži da podnese ostavku na mitropolitsku stolicu. A on, valjda, sit borbe, podnese je i Patrijaršija, pod uticajem Srbije, uvaži mu je marta 1911. g. Tada mu Srbija odredi penziju“. Posle povlačenja, mitr. Nićifor otišao je u Srbiju, da bi za vreme prvog svetskog rata bio interniran u Sofiju, gde je i umro 1. februara 1918. godine. Za administratora raško-prizrenske mitropolije postavljen je arhimandrit Sava, rodom iz Tetova.
Posle odlaska mitr. Nićifora narod, po savetu Srpske vlade, zatraži od Carigrada da im za mitropolita postavi Gavrila Dožića. Tako je Patrijaršija zavladičila Gavrila. No, dok je on čekao turski berat o svom postavljenju, Srpska vlada je promenila svoje mišljenje i, preko konzula u Prištini, naložila narodu da Gavrila odbaci, a zatraži Bogdana Radenovića, što narod i učini. Ovaj problem, koji je razjedinio vernike na dva tabora, okončan je tek po oslobođenju od Turaka, 9. oktobra 1912. godine. Te iste godine raško-prizrenskoj mitropoliji su oduzete oblasti: „Hvosno i Peć sa Polimljem, i stvorena Pećka eparhija“, a za njenog episkopa postavljen je Gavrilo Dožić — potonji patrijarh srpski ( + 1950). Drugi kandidat („naredni“), Bogdan (u monaštvu Vasilije) Radenković skinuo je mantiju i otišao u diplomatsku službu. Usled izbijanja prvog svetskog rata raško-prizrenska mitropolija ostala je upražnjena sve do 1920. godine.
Mitropolit Meletije je, u drugoj polovini svoje uprave, učinio mnoga dobra Srpskom narodu. Tako je imao običaj da svake godine, na Uskrs, izmoli na potpis od paše da mu pusti sve hrišćane iz zatvora. Toga dana budu osuđenici na sv. liturgiji, a posle ostanu kod mitropolita na ručku, da bi ih uveče ponovo vratio.
Svojom pojavom Meletije je svuda ostavljao, kako u crkvi tako i van nje, jak utisak kod naroda. Retko je služio, a još ređe besedio; dok je besedio obično je plakao, a obavezno je držao sve postove, pa i po cenu zdravlja. Za vreme njegove uprave podignuta je u Prizrenu nova crkva Sv. Đorđa, u čijoj je izgradnji i on materijalno učestvovao. Umro je 27. avgusta 1895. g. u ovojoj 69. g. života i sahranjen u Prizrenskoj staroj crkvi Sv. Borđa, pored groba mitr. Janaćija (s leve strane), a na sahrani je, pored viđenijih Srba, prisustvovao i tadašnji ruski konsul.
Posle smrti mitr. Meletija Patrijaršija je postavila dračkog mitr. Visariona, koji je i došao u Prizren, ali ga Srbi nisu hteli primiti.“
Ovim je završena uprava mitropolita Grka — Fanariota, koji nisu imali dovoljno ljubavi prema svojoj slovenskoj pastvi. Pored Turaka, i oni su doprineli tome da ogroman broj Srba (koji je posle seobe Srba pod Čarnojevićem, 1690. godine, ostao u ovim krajevima), ipak, na kraju, popusti, poklekne i „prevrne verom“, tj. pređe u islam. Ovaj momenat je lepo zapazio i dr M. Lutovac, koji kaže: „Bilo je i drugih uzroka koji su ubrzavali prelazak u islam. Pored ostalih i fanariotske vladike u Prizrenu i otsustvo sveštenstva u Gori“.
Na zauzimanje Srpske vlade kod Porte i Patrijaršije, sredinom leta 1891. godine, bilo je načelno rešeno da Srbi u Prizrenu dobiju Srbina za vladiku. Uspešnom rešavanju ovog problema umnogome je doprinela poseta kralja Aleksandra I Obrenovića sultanu Abdul-Hamidu i carigradskom patrijarhu Neofitu (1894. godine). Tom prilikom Patrijarh je „priznao Kralju da su Srpski zahtevi opravdani i stavio mu u nagled da će u Skoplju i Prizrenu biti postavljeni Srbi za episkope“. Brzom i pozitivnom rešavanju ovoga problema umnogome su doprineli i sami Srbi raško-prizrenske mitropolije, koji se posle smrti Meletijeve „zatalasaše“ i jednoglasno rekoše: „Nećemo više Grka za vladiku, hoćemo našeg Srbina!“
Vidnog udela u rešavanju ovog problema uzeo i naš poznati književnik i komediograf Branislav Nušić, tada srpski konsul u Prištini (od maja 1893. do leta 1897.), koji je, preko sveštenika i učitelja, svesrdno radio na dobijanju — Srbina za episkopa! U tom cilju slao je gotove koncepte sveštenicama za jednoobrazne molbe Carigradskoj patrijaršiji. Na kraju je u Carigrad otputovala i jedna delegacija, sastavljena od sveštenika i viđenijih Srba, koja je preko Srpskog poslanika Vladana Đorđevića tražila kod Sultana da im se ispuni zahtev. Tako je, nešto milom — nešto silom, Patrijaršija postavila za mitropolita raško-prizrenskog Srbina Dionisija Petrovića.
Mitropolit Dionisije Petrović (1896—1900). Rođen je 1858. g. u Bosanskoj Gradiški. Završio je Bogosloviju u Beogradu, da bi posle završene škole primio monaški čin, na Sretenje Gospodnje 1878. godine. Posle izvesnog vremena Srpska vlada poslala ga je na o. Halku radi usavršavanja bogoslovskih nauka. Stoga je, po završetku grčke škole, „stupio u službu Carigradske patrijaršije“. Po proizvođenju u čin arhimandrita upućen je u Skoplje, za namesnika mesnom mitropolitu. Sa tog položaja izabran je za mitropolita raško-prizrenskog. Hirotonisao ga je carigradski patrijarh Antim VII, 25. januara 1896. g. Na samom početku svoje uprave „mitropolit Dionisije je imao dosta teškoća: po Kosovu i Metohiji su Harali Arnauti, a Srpski živalj je veoma osiromašio. I Turci, i Arnauti, i grčke vladike — svi su na njega (tj. Srbe) nametali namete i odnosili što se više moglo“. Koliko je, pak, narod srpski na Kosovu bio oduševljen dolaskom Srbina za mitropolita (posle dugotrajnog i teškog perioda pod Grcima) — o tome nam najbolje govori jedan od očevidaca te narodne radosti, a prilikom prve Dionisijeve posete Prištini:
Pravdaju sve to adimistrativnim problemima,interesantan zakljucak ili objsnjenje.
Mitropolit Meletije (1854—1895). Bio je poslednji Grk episkop, Fanariot — u Prizrenu. O njemu kao mitropolitu postoje dosta kontradiktorna mišljenja, koja, ne upuštajući se u njihovu istinitost, ovde iznosim: Dok jedni hvale njegov rad, kao M. Veselinović i Petar Kostić, koji kaže da mitr. Meletije „nije bio fanatičan Grk“, dotle drugi, kao B. Nušić, kažu: da se mitr. Meletije brinuo samo za „zbiranje mirije“, ili, pak, kao što veli P. Srećković, „Voleo je da banči i da se zabavlja s Cigankama“ . I na kraju, — reči jednog istoričara sa Kosova: „Vladika Meletije, Grk po narodnosti, beše lakom na novac, a briga za crkvom i srpskim narodom — beše mu deveta rupa na kavalu! Da bi što više napunio ćemer zlata, on ni najsirotiju kuću srpsku nije propustio.., čak je i crkve pljačkao“.
Mitropolit Meletije došao je u Prizren marta 1854. go dine. O njegovom životu pre dolaska znamo sledeće: rođen je 28. jula 1824. god., 1836. otišao u manastir Bunasik, gde se i zamonašio 21. novembra 1837. godine. 11. januara 1838. rukopoložen je za đakona, potom je završio Bogosloviju na o. Halki i u 28. god. života hirotonisan je za episkopa.
Mitropolit Meletije je jedan od retkih grčkih episkopa koji je voleo i dopuštao prosvetu u srpskom narodu, a što se vidi iz jednog njegovog okoma: ,,Sas nauku čuvek hoći da znaje kako este čuvek . . . hoći da znaje kako moli Boga .. . pravite školu“. Za vreme Meletijevo otvorena je, 1. oktobra 1871., Srpska pravoslavna bogoslovija u Prizrenu, — zadužbina Čika Sime Andrejevića Igumanova. (Ovo je urađeno po blagoslovu i sa znanjem, Meletijevim jer „bez blagoslova i znanja ne bi se mogla zasnovati takva škola“). O njegovom stavu prema stvaranju Bogoslovije najbolje nam svedoči njen prvi upravitelj arhim. Sava Dečanac. Došavši u Prizren, po blagoslovu mitropolita srpskog Mihajla Jovanovića, Sava je, između ostaloga, imao sa Meletijem ovakav razgovor: „Vaše Visokopreosvepggenstvo, pozdravili su vas i mole vas, gosp. mitr. Mihajlo i gosp. Ristić, da blagoslovite zasnivanje i otvaranje Bogoslovije u Prizrenu!“ Na to mitr. Meletije ustade, prihvati o. Savu za ruke i reče: „Čok seir! Čok seir… Kako džanum … nek je blagosloveno, i sas sreću!“
1861—62. — „zastupao je Patrijarha u Carigradu, ili bio člai Svetog sinoda“. 12. maja 1863. osvetio je crkvu Sv. Vasilija u G. Srbici (pod Prizrena), a od 1871—74. ponovo boravio u Carigradu „zbog optužbe da je izradio ferman da Cincari mogu porušiti crkvu Sv. Spasa“.
Inače, mitr. Meletije najveći deo svoga vremena provodio je putujući po eparhiji. Tako se 1891/2. nalazio u Skadru, a 1893. godina zatekla ga je u Gilanu. 1894. g. Njegovo Veličanstvo kralj Srbije Aleksandar I odlikovao je mitropolita Meletija ordenom Sv. Save prvog stepena. Interesantno je napomenuti da je mitropolit Meletije „zabranjivao da se čita Sv. pismo na modernom srpskom jeziku u prevodu Daničića i Vuka, što mu je izgledalo da nema dovoljno svetinje, kao ono na starijim crkvenoslovenskom jeziku“. Dakle, delio je mišljenje karlovačkog mitropolita Stratimirovića.
Interesantno je Nikola koliko sam minusa dobio na srpskom blogu!?
Misle li Srbi uopšte svojim glavom?
… I to otvara ono ključno pitanje : Šta je i ko je ” dobar ” Srbin!
Kako to, po svemu sudeći, to nije onaj kritički Srbin, koji je prvo odgovoran sebi i Bogu, pa onda svakom i svemu drugom!!!
Moda je da se mijenjas kao danu u kalendaru.Sramota je nekada bilo sta reci kad stariji prica ,pa koliko god da je pametan maldji pameta,i sto drugih stvari i obicaja.postali smo to sto jesmo,zasto i kao nemma odovora.
Umnozili su se necesovi anliticari,savjetodavci ,politikolozi,strucnjaci ,sto kazu u Srbiji : “moj do mojega”.
Znam samo do prije dvije decenije ili nesto vise,pricali ljudi o ratu,javio se jedan tada iamo nesto malo manje godina nego ja sada ,u svakom slucaju preko pedeset,bio je ljekar i to primarijus,poceo pricu o ratu,a njegov stric dosta posten ali jut covjek usred govora mu rece . “prekini da ti rijec nijesam cuo,ti ces meni o rat”,nije mu nijednu rekao ,i takos e ta prica zavrsila ,bez ijedne trunke ljutnje,mada je stari bio u pravu,presjekao ga je kao sabljom.
Danas onaj sto ima kompjuter,koji nije losa stvra,hoce svakome da drzi rijec,moral drzava i sve drugo.Prihvati tako kao je i druge nema,velike vitamine ne trosi,ne isplati se,znam nemozs ponekad da precutis ,ali tako je.
Sto bi se cudili,ovome ili onome,izgubljen je jedan red i nacin,ovo je jedan vjetrometina, ovo je pred orkan,bice strasno brate dragi,ko bude ima gdje u selo ,da skloni glavu, taj se ima cemu nadati.
Vidm ja ovdje ,gdje se ima ,kako se neke stvari odvijaju,a ne mi,ali sto mozes,drz oni sto su stari drzali,drugo nemogu,pokusat cu prenijet onako kako sam primio,toliko sam duzan ,drugo nijesam iako bih htio.
Hoce svi da uhavte mustuluk,zans ti sta je to,tako je to,nicemu se ne cudim sto se lose desi,dobrome se moras cuditi ,i dva puta zapitati da li si dobro vidio ili cuo.
Iznenadih se onom junaku a ujedno i nsrecnom sinu Jaukovicu,nijesam mislio da je to kod nas moguce ,a desilo se,potrcase da se izvinjavaju,st ces moj dobri,nikoga nije ubio, nego sebe mladog , i porodici nanio tugu veliku,niko sem ovog poratla ni cus tamo,sve si vdio,zao mi ga kao da mi je u najvecu svoijtu,nije trebao,prvo sebe radi,a drugo nema se radi koga,nazalost nije on mislio tako ,nego onako kao stari Crnogrci,pitaj ove ovdje,pocese ga optuzivati,i ko sve i neznam zasto jos,pokoj mu dusi mladoj,ne ide mi jos u glavu taj momak.A ova bagra ,sto nezna ni konaj natovarit hoce da rukovode drzavom,sta mozes,nista,neka ih,neka se ostre po portala,sjutra kad im zena uzme okalgiju imaju da sjede i mole da ih pusti u kucu.
Ostani zdravo ,neka Dukljese lupaju i minuse i gluposti,ja volim kada se tako cefe,to jedino sto znaju,proci ce ih to,ali sta onda…??
To samo u Srba ima!?
Da centar svoje duhovnosti i zalog opstanka izmesti na periferiju države, podalje od očiju i sjećanja!?
… Pa nam onda đavo kriv!
Nijesu Srbi izmjestili središte svoje duhovnosti na obod države, već su naši vjekovni dušmani, ama i prijatelji, koristeći naše sujete, bratomržnje i raskole oglodali Srbsku zemlju, ko po mnogo ko po malo, ništa od središta ne ostalo! Isto se desilo i Rusima, kojima je srce, sržna zemlja sa Kijevom u kojoj su se krstili i dugo živjeli, ostalo u evrokomunjarskoj Ukrajini, otetoj ruskoj Malorusiji,od koje se Rusiji vratio zasad samo Krim. Zato si, vjerujem, dobio minuse, bezimenjače!
E, baš mi ga reče, imenjak!
Zec i Đikan, dva vatrena Srba, oba pišu isključivo papinim pismom, oglašavajući pobjedu rimskoga pape nad djelom Ćirila i Metodija među Srbima… A samo par minuta potrebno je da na svojim spravicama instaliraju ćirilicu. Bravo vi ga, Srblji!
Srbine, ako si, misli ti srpski, piši kako hoćeš!
Đe baš nađe Nikolu grbaljskog, koji je bio Srbin kada se još rađalo nijesi!
Kada je koštalo … Pa on nije pitao za cijenu, plaćao!
Đe nađe baš njega , jadi te našli!
… Neka mene, neka ti je Bogom prosto.
A, Srbi, Srbi …
Broz te je naučio da kao Srbin možeš da pišeš ”kako hoćeš”, a ne kako te tvoja Crkva uči i kako su ti preci zavještali, nipošto ne ćirilicom, kao tvoji đedovi, nego samo i uvijek latinicom, kao tvoji dušmani.