Pavljenko: Svim silama protiv neprijatelja u meni

“Imam 39. godina, i tumor na želucu u trećem stadijumu”, kaže Andrej Pavljenko, tako ležerno, da svakako odaje čovjeka koji je iste ove riječi ponovio bezbroj puta. “Nisam ulazio u rizičnu grupu, vodio sam normalan život, bavio se fitnesom, uvijek sam imao dobar apetit. U ovom uzrastu, vjerovatnoća otkrivanja ove vrste raka je veoma mala: svega tri posto… Ali, sve ovo je sad nebitno… Sad moramo živjeti, i boriti se”.

Ovaj čovjek zna sve o raku iz prve ruke. On je rukovodilac velikog onkološkog centra u Sankt Peterburgu, sa više od deset godina prakse, i dvije hiljade operisanih pacijenata. Sada se ispostavilo da je sve ovo vrijeme ne samo liječio pacijente, već i učio…

“U mojoj klinici, vidio sam puno snažnih ljudi, koji su sa velikim ljudskim dostojanstvom prihvatili ovu tešku dijagnozu“, prisjeća se dr Pavljenko. “Nisu odustali, nastavili su da žive punim plućima, nisu promijenili ni jedno od svojih načela. Ono što znam o ovoj bolesti više od drugih, ne daje mi izgovor da budem depresivan. Spreman sam da to prevaziđem”.

Da bi pomogao ne samo sebi, već i hiljadama drugih pacijenata sa sličnim problemima, Andrej je napravio onlajn blog, u kojem otkriva svoje planove, opisuje kako se osjeća, čak i napravi šalu u vezi sa gubitkom kose. Dajući lični primjer, želi da promijeni stereotipe vezane za ovu bolest.

Sa nama je razgovarao odmah nakon druge ture hemoterapije.

Da li je hemoterapija bolna?

“Agresivna hemoterapija predstavlja veoma ozbiljan metod liječenja raka. Morate biti spremni za neželjene efekte. Što se tiče bola, to ne bi trebalo da bude veliki problem za osobu koja se navikla da malo istrpi. Sada, odmah nakon hemoterapije, osjećam se dobro. Ali znam da se sva toksičnost manifestuje za nekoliko dana. Nakon prvog kursa imao sam komplikacije – temperaturu, groznicu, mučninu, tako da se sada izolujem od društva pet do sedam dana”.
Napisali ste na blogu da imate oko 50% da živite još pet godina. A možete li potpuno ozdraviti?

“Da, to je moguće. Imao sam pacijente čije su početne pozicije za liječenje mnogo gore od mojih, i sreo ih nakon mnogo godina žive i zdrave. Bilo je pacijenata koji su živjeli dugo godina bez ikakvog liječenja. Još uvijek ne znamo sve o ovoj bolesti. A posebno o ovoj vrsti raka. Dalje rješenje onkoloških problema neće biti u oblasti hirurških intervencija, već u oblasti molekularne biologije i genetike”.

Porodica Andreja Pavljenka je kao sjajna reklama. Prelijepa žena, dvije ćerke i sin. Na zajedničkim fotografijama – atributi lijepog života. Zabave, šampanjac, ljepota. Mnogo srećnih i nasmijanih lica. Sve je bilo idealno – do bolesti.

Andrej je svima rekao da je bolestan. Odmah je krenuo u obračun sa neprijateljem, oči u oči. Kada je, nakon prve sesije hemoterapije, tata počeo da gubi kosu, okupio je svoju djecu, dao supruzi video kameru i rekao joj da snima kako ga briju. “Sada ćemo svi biti ćelavi. Moj Bože, kako mi je mala glava”, smijao se doktor. Zajedno sa njim, smijala su se i njegova djeca. Ovo je takođe dio terapije. Ako se nečemu smiješ, ono neminovno gubi svoju rušilačku moć.

Da li stav pacijenta utiče na šanse za uspješan tretman?

“Naravno. To je bolest koja može trajati godinama, i može se kontrolisati. Neophodno je to zapamtiti. Strah je apsolutno normalan. Možete se malo bojati svake faze liječenja. Ali, veoma je važno da se ne paničite. Glavni poklon koji pacijent može sebi da da jeste to, da sve svoje snage usmjeri ka izliječenju. Najbrži rak uništava one koji se predaju. A podrška najbližih je istinski lijek i blagoslov”.

Aleksej Ivanov: KOMSOMOLЬSKAЯ PRAVDA