Pavle

Piše: Želidrag Nikčević

Tužan sam i zabrinut – da ne kažem baš razočaran što se sjećanje na Pavla Bulatovića svodi na zapisivanje i povremeno evociranje uspomena. Poznavao sam i volio tog čovjeka.

Sticajem okolnosti, i ja sam bio član one savezne vlade Momira Bulatovića, prije četvrt vijeka, u trenutku kad je Pavle ubijen, kao ministar vojni. Taj zločin je ostavio strašne tragove – ne samo na naše ljudske živote, na njegove najbliže i nas koji smo sa Pavlom sarađivali, nego i na mnogo širu političku sudbinu Crne Gore i ondašnje zajedničke države. A eto, desilo se da je čitava ta tragedija na državnom nivou skoro prećutana, skoro zataškana, pa ni danas nemamo odgovore na pitanja koja su veoma bolna, i nažalost veoma aktuelna.

Pavla sam upoznao otprilike onda kad se u CG pomaljao višestranački sistem, a on bio jedan od najvažnijih, najupečatljivijih ljudi u tzv. mladom rukovodstvu, i moram reći: onaj koji je meni ulivao najviše povjerenja. Nisam ga doživljavao kao političara, naročito ne kao čovjeka vlasti, nego kao obrazovanog, dobrodušnog, radoznalog, iskusnog, tolerantnog čovjeka, zaštitnika Crne Gore i vrhunskog poznavaoca njenih uzburkanih prilika, kao nekog ko na čudan način, intuitivno, oličava dubinsku vezanost za domaću tradiciju, u vremenima, kažem, kad su skoro svi bezglavo jurili u reforme. Što će se, kao što znamo, kasnije izopačiti i završiti višedecenijskim sunovratom crnogorske politike i morala – sve potpuno suprotno od onoga čemu je težio i što je oličavao Pavle Bulatović.

Možda je taj moj utisak bio pojačan činjenicom da je Pavle pokazivao izrazitu ljubav prema književnosti, i narodnoj i umjetničkoj, i što se to osjećalo u svakom njegovom nastupu.

Iako je bio čovjek diskretan, bez trunke sujete, bez pozivanja na bezlični autoritet vlasti, tako karakterističan za mnoge njegove kolega, iako je dakle po svemu bio običan i trudio se da se ne ističe, oko njega ste uvijek mogli osjetiti zračenje nekog starijeg i dubljeg autoriteta, neki jaknagovještaj da smo nekad bili plemenitiji – ne mogu da nađem drugi izraz osim – čojstvo i junaštvo.

Kako se desilo da baš takav čovjek bude meta najtežeg i najpodlijeg kriminala, ja ne mogu da znam. Ne mogu da znam, iako sam, kao poslanik, bio član onog odbora za istraživanje ubistva Pavla Bulatovića, vodio ga je Vojislav Šešelj, i kasnije objavio knjigu sa stenogramima saslušanja najviših vojnih i policijskih funkcionera tadašnjih. Mogu samo da pretpostavim: upravo ta njegova moralna i intelektualna težina učinila ga je i simboličkom i realnom metom, kao da je pucanj u njega bio pucanj u ono najbolje što je Crna Gora tada imala, da bi se njena sudbina prepustila prevarantima i kriminalcima koji su je u narednim godinama, pa i decenijama, u svakom smislu pustošili i urušavali.

Sad je to donekle zaustavljeno, ali samo donekle. Predstoji nam još mnogo iskušenja.

Vjerujem da je još moguće nastaviti istragu. I zato bih volio da monografija „PAVLE, plemić po oba kolena“, koja me je, kažem, obradovala i rastužila, nađe put do što više čitalaca.