Patriotizam na baterije: Dizdar i Duraković kao mjerila pravde

Ako je neko mislio da je pravda u Bosni i Hercegovini slobodna od političkog uticaja, Ćamil Duraković i Nerin Dizdar su brzo razuvjerili i najnaivnije. Dok se sudska odluka protiv Milorada Dodika još nije ni ohladila, ovi samozvani čuvari pravde već su požurili da nam objasne njen „istorijski značaj“ i „neizbježnost“.

Duraković, koji sa funkcije potpredsjednika Republike Srpske ne propušta priliku da omalovažava volju srpskog naroda, tako nam sa visine poručuje kako je presuda dokaz da „niko nije iznad države BiH“. Izgleda da su iznad nje samo oni koji sudove koriste kao instrument političke osvete, dok se institucije proglašavaju „nezavisnim“ samo kada presuđuju po volji Sarajeva.

Još upečatljivije je licemjerje Nerina Dizdara, federalnog ministra raseljenih osoba i izbjeglica, koji poziva na smirivanje strasti i prihvatanje presude. Ovaj isti ministar, koji je svojim postupcima često davao podršku narativima koji Srbe predstavljaju kao vječite krivce, sada poziva na „smirivanje“ i „razumijevanje“. Kada bi pravosuđe bilo zaista nezavisno, da li bi isto tako mirno prihvatio odluku koja bi bila nepovoljna po političke krugove kojima on pripada?

Tako smo, još jednom, dobili školski primjer selektivne pravde. Dodik nije osuđen zato što je prekršio zakon, već zato što je odbio diktate OHR-a, koji se predstavlja kao naddržavni autoritet. Dok se u Sarajevu slavi „pobjeda institucija“, institucije Republike Srpske se sistematski poništavaju i svode na puku dekoraciju.

Na kraju, i Duraković i Dizdar, u svojoj borbi za „evropske vrijednosti“, ne primjećuju da upravo oni doprinose produbljivanju podjela, svjesno ignorišući da u BiH ne postoji jedna istina – već tri. A njihova je, po svemu sudeći, uvijek „najvažnija“.