Pandemija bestiđa

Piše: Slavko Krstajić

Stanovništvo Durmitora i Stare Hercegovine je vjekovima bilo „fukarluk fri“ i bilo je u etičkom smislu uzor susjedima i nepresušni istočnik vrlina, manira, ideja, u širim prostorima i svakako inspirisalo velikog Dučića da kaže:“ da Stara Hercegovina i „ Drobnjak su dakle istorijska naselja odakle su potekla najveća srpska epska i kulturna imena. Uostalom, od Durmitora, na stotinu vazdušnih kilometara unaokolo, to je rasadnik svih srpskih stremljenja, kovnica jezika, izvor poezije i škola srpskog viteštva i čojstva. Durmitor je prema tome, centar srpske glavne moralne sfere, naš Olimp.»

Tome svakako nijsu doprinijeli samo junaštva i moralni dometi durmitorskih sinova nego i njegovih kćeri. Čast, moral, ugled i dostojanstvo kao individualne vrijednosne i etičke kategorije koje se prenose na porodicu, pleme i narod su čuvali očevi, braća, sinovi a istorijski i tradicionalno gledano, žene su svojom pripadnošću porodici i plemenu, nasleđivale čast i ugled a svojom mudrošću, istrajnošću, smjernošću i osjećajem za stid , ništa manje od muškaraca doprinosile ugledu porodice i plemena.

Sjetimo se Anđelije Kosorić, trgičnog herojstva drobnjačkih majki tokom „Dedagine godine“, Jelene Šaulić-Bojović, Mile Poleksić i nebrojenih znanaih i neznanih heroina našeg plemena. Ali i negativni primjeri takođe „dovijeka žive“ i ne zaboravljaju se. Makar ne na Durmitoru.

Ali kako nas nijesu zaobišle sve gube i pošasti ovoga svijeta tako nas očigledno nije zaobišla ni pandemija beščaća i bestiđa. Naravno, izuzimajući časnu većinu. Prebrzo su pojedini prihvatili sve postulate liberalnog društva i slobodu shvatili u najvulgarnijem smislu, pa se stid i sramota smatraju zaostalim pojmom, ostatkom prošlosti, suvišnim i nepoželjnim osjećanjem i preprekom u razvoju ljudskog društva. U mnogome, skorojevićki su prihvatili da je sve dopušteno i da ne postoje moralne dogme i vladavina bestiđa je neumnjiv smjer njihovog ponašanja u kome nema ni osjećaja kajanja zbog krivice niti stida pred sobom ni licem drugih.

Kada ne postoji stid i sramota onda ne postoji ni granica između dobra i zla. Osjećaj stida, za koga Sveti Jovan Damaskin kaže da je „najviši oblik osjećanja“, definiše našu relaciju sa drugima, naš odnos prema moralnim normama i ukupnoj društvenoj etici i njenim normama i standardima.

Nesretna umišljenost i gordost koja je u osnovi svakog grijeha, dovodi do pomućenja razuma i moralnog pada kroz bestidne manire i izjave koje vrijeđaju javni moral i svakog čestitog građanina. Trodecenijska politika opšteg grabeža, podjela i sukoba daje svoje gorke plodove!

Svjedoci smo u ovim, kod nas u Crnoj Gori, svakojako turbulentnim vremenima da pojedine dame olako izjave kako „će glave padati i krv se liti“ i kako „će se pomokriti po grobu svetih ljudi“ i naravno ni one i niko njihov iz porodice niti iz nekada svemoćne partije ne zatraži oprost od javnosti i onih čije su glave ugrožene i vjernika čija je svetinja makar i verbalno oskrnavljena. Takva ogavna bljuvotina neće umanjiti svetost pokojnika ali će svakako, sablazniti i uznemiriti pravoslavne vjernike širom vaseljene, bez obzira što izjava dolazi od minorne i anonimne osobe.

Ako bestidne izjave dolaze od psihički bolesnih osoba onda je to manji problem i u principu to je moguće odgvarajućim medikamentima i terapijama liječiti ali ako to, u našem okruženju, dolazi od visokopozicioniranih članova jedne još uvijek jake opozicione partije, onda tu nema lijeka jer je u pitanju nevaspitanje, slabost karaktera i moralna mimikrija najnižeg ranga.

Materijalni interes modifikovan kroz političku pripadnost vladajućoj partiji indukuje kod pojedinih njihovih pripadnika izlive samoponižavajućih krajnjih vulgarnosti koje su nezamislive i za kriminalne strukture i primitivne sredine samo da poltronski potvrde lojalnost vođi i njegovom ukusu. To je naravno u svijetu el. društvenih mreža dostupno i njihovim roditeljima (koji su ih vaspitali), rođacima, sugrađanima i posebno važno – političkim istomišljenicima. Stičemo zaključak, kada nema otvorenog i javnog distanciranja i osude takvog manira i pomenutih izjava, da se svi sa tim slažu i da se niko ne stidi. Uzaludno je zavlačenje glave u pijesak, narodnom pamćenju ništa ne promiče.

Sociolozi tvrde da postoji i takozvana prenesena, eksterna sramota i stid, kada osoba ili više njih zbog određenog događaja ili situacije osjete sramotu ne zbog svoje krivice i devijantnog ponašanja, nego zbog drugih koji se ne ponašaju na odgovarajući i društveno prihvatljiv način. Siguran sam da se većina Durmitoraca ne osjeća ponosnim što u svom susjedstvu i plemenu ima takve „bisere“ koje u osjećaju nadmenosti, prepotencije, umišljenosti i bezobrazluka dozvole sebi da izjave takve bljuvotine koje će svakako nadživjeti i njih i njihove vaspitače.

Bez obzira što su dani Časnog posta, ne osuđujemo nikog lično, niti bi to imalo svrhu, jer bi im to očigledno podiglo rejting u njihovim partijskim i socijalni krugovima, već ukazujemo na primitivan manir, na nešto „čega se pametan stidi a budala ponosi“ jer kako kaže čuveni poznavalac ljudskih duša S. Frojd: „Prvi znak gluposti je kompletno odsustvo stida“.

Molimo se Gospodu da nas prosvijetli, urazumi, dovede pokajanju a time vrati ili makar približi našim korjenima i prepoznatljivim vrijednostima koje su iznjedrile i izreku: „Đe je stida, tu je i poštenja“.

„Bože moj! Stidim se i sramota me je da podignem lice k Tebi, Bože moj! Jer su se prestupi naši namnožili preko glave naše i krivica je naša doprla do neba“ (Knjiga Jezdrina, 9,6).