Otimanje tuđega

Piše: Slobodan Milić

Kada se neko nauči da otima tuđe onda mu kraja nema a zna da neće biti sankcionisan već hvaljen. Zamislite, daju mu se počasti u novinama dva puta. Prvi put se predstavlja knjiga „Kulturno pamćenje – ogledi o hrvatskoj kulturi i književnosti Boke“ i drugi put 21. maja na Dan državnosti i to u Vijestima. Riječ je o „poznatoj crnogorsko-hrvatskoj naučnici, živi u Zagrebu a rođenoj u Kotoru“. Nevjerojatno da se ne pominje u intervjuu kada su se njeni preci doselili iz Hrvatske u Kotor.

Hrvati su prvi put prisvojili dubrovačku kulturu i književnost a sada prisvojiše i Bokokotorsku. Krnjo im jedno bez drugoga, pa hoće da spoje.

Tek poslije 63. godine saznah da je Boka Kotorska pripadala povijesnoj Hrvatskoj. I to iz razgovora Miraša Martinovića (Vasevići), romanopisca, koji u svojim knjigama šverca svoju povijest sa hrvatsko-crnogorogskom naučnicom Vandom Babić.

Rođena u Kotoru, živi u Zagrebu, prelijepo, ne. Naslov razgovora je: „Sve u mom životu ima veze sa Bokom“ i podnaslovom „Knjiga je rezultat proučavanja hrvatskog kulturnog koda Boke. Konačno smo bokokotorsku književnosti i kulturu usustavili kao hrvatsku…“, prelijepo, ne.

Da je ovo vrijeme u kojme živimo „Vreme čuda“ ne treba da čudi, treba da straši i zabrinjava.

Prvo čudo: Kako g. Martinović od Vasevića podijeli naučnicu na hrvatsku i crnogorsku. Da li uzduž ili poprijeko.

Drugo čudo: da sve u njenom životu ima veze sa Bokom. Ne kaže da li njen život ima veze sa prethodnim života, tj. ne kaže da li etnički pripada biću hrvatskog naroda ili nekom drugom narodu obzirom da je rođena u Kotoru. Možda je po osnovi vjere Hrvatica, kao što su i svi katolici Hrvati u boki Kotorskoj.

Mene radi neka budu šta hoće samo da ne prisvajaju tuđe. Neka ostave naše, a njima sretna Hrvatska. Ovo miriše na krađu. Zar nisu i Dubrovačku književnosti prisvojili, apili i sada se hvale kao svojom. Zar flamansko slikarstvo nije samo flamansko.

Četvrto čudo: Zar ni glavni urednik niti urednik kulture nisu čitali intervju koji su objavili. Ili su vam Hrvati svetine ili vam je promakao, ili ste se solidarisali sa podijeljenom naučnicom. Prevarilo Vas je ono c r n o g o r s k a.

G. Martinovića ne krivim, i šta da kažem. Ona je uradila pitanja i odgovore dala tako da nije bilo potrebno da se g. Martinović muči sa čitanjem cijenjene hrvatsko-crnogorske naučnice. Mislim da nije poznata dalje od njenog obora. Za širenje lažnih glasina, Martinoviću, odgovara se, makar moralno.

Sve mi miriše na to da je podijeljena naučnica, onaj crnogorski dio (onaj hrvatski je prekrila i ostavila u Hrvatskoj) donio tekst pravo u štampariju. Nije bilo ni potrebno da ga urednici gledaju, kada je njena ili njihova polovina crnogorska.

Prisvajanje Bokokotorske književnosti uradio je i Gojko Čelebić. Smatram da nije zlonamjerno a bogme ni znanstveno. Važno je da nije i iz kuće ponio.

Jedno moramo da shvatimo: Dubrovačko-Bokotorska književnost pripadaju Dubrovniku i Boki Kotorskoj. Mogu da je ravnopravno koriste Crnogorci, Hrvati, Srbi, Slovenci, Bosanci. Nema niko pravo da stavlja na njih šapu.

Šta je najvažnije, gospodine glavni uredniče, otimanje tuđe kulture i književnog djela jeste krivično djelo. Tako piše u Ustavima balkanskh banana.

Svima nama u Crnoj Gori lijepo ste čestitali Državni praznik. Najljepše stanovnicima Boke Kotorske.