Otac Lazar

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Sreli smo se još pradavno, kada me je o. Savo Denda, još kao studenta poveo na Zagrađe. Mogla je biti 2003. godina. Crkva je bila pokrivena, a od konaka je stajao samo onaj drveni sa jednom prostorijom u kojoj se živjelo, ikonopisalo, kuvalo, jelo, razgovaralo.

Oko nas: likovi koje je o. Lazar oslikavao. I sam on – ikona, lik svojih likova. Sjedili bismo danima, u razgovoru i molitvi, jednom dotle dok nas nije zavejao snijeg.

Obradovao bi se svaki put kada dođeš, svakome ko bi došao. Mi smo se radovali njemu. Istinska radost, istinska, bez bilo kakvog sentimentalizma, bez suviška izraza u odnosu prema dubini doživljaja i bića. Sa njim je raslo i Zagrađe. Posljednjih dana pred osvećenje spavao je u Crkvi, ikonopišući. Ikona je morala da sazri, da se obrazuje u njemu. Na dasci je morala da sazri i daska, i linija, i boja, i rađao se lik – poput oca Lazara – vijekovima star, vječit. Zato je na zidu mogla samo da zri freska. Valjda ga je zato blagi Hristos poslao nama, da vrati boje i likove svetih crkvi koju podiže herceg Stefan.

Sve u Zagrađu i na Šćepanici svjedočilo je dimenzije naše zapustjelosti: crkve slavnih vojvoda Sandalja i Stefana u bršljenu i draču, na periferiji naše svijesti, u ćoškovima našeg nepoznavanja sebe. Ko je mogao da ih oživi? Samo on. Lazar, hodajuće svetosavlje. Nastanio se među nas i gledao nas prodornim očima koje vide lozu u nemogućoj strani, vodu u stijeni, Svetu Sofiju tamo gdje put ne nastavlja nigdje.
Samo sam ga jednom vidio da zaista plače. Bilo je to, čini mi se, u februaru litijske godine. Na najavu Duška Markovića da će protjerati sve sveštenike koji nemaju crnogorska dokumenta iz Crne Gore začulo se nekoliko prkosnih glasova našeg sveštenstva: „koliko god da ih protjerate, mi ćemo rukopoložiti više rođenih Crnogoraca!“ Neko je održao takav govor na nekoj od litija. Plakao je, a meni se srce steglo. Ne zbog prijetnje Duška Markovića već zbog osjećaja prepuštenosti: „I šta ja sada da radim? Mogu li da prenesem Crkvu na onu stranu Tare? Šta sam ja ovdje radio?“ Razmišljao sam o tome, jecajući u sebi. Svaku od njegovih fresaka, on je vidio u sebi.

Njega ima u svježem malteru, u pigmentu, u boji, u svetiteljskom liku, svakom, u Kosijerevu, Zagrađu, Ostrogu, svugdje gdje se pomiješao sa malterom, bojom, Hristom i Bogorodicom. Kako je moguće zamijeniti Lazara, a da ne prekrečiš Hrista i Bogorodicu? Kako je moguće da ne pojmimo da je nemoguće – i nekada i sada – zamijeniti ljude u Crkvi drugima? Ne znam. Znam da ga je ta reakcija braće više boljela od progona posjednutih.
Nije mogao da ikonopiše po narudžbi. Jedne zime radio je samo obraze Hristove. „Ne mogu, Darko, da radim bilo šta i slušam bilo šta. Ove zime – samo ozbiljna muzika. Nije ona uzalud „ozbiljna“. I meni su ozbiljne godine, ja sam ozbiljan čovjek.“ Govori ti svirač svih mogućih instrumenata. Čovjek za koga me je, kada smo se vidjeli u Makedoniji, odmah pitao Risto Ice Solunčev, frontmen „Čiste okoline“, ali i zaljubljeik u vizantijsku i narodnu muziku: „Tamo je otac Lazar – najbolji poznavalac vizantijske muzike danas – kako je?“ pita me Ice.

Za mnoge od nas je otac Lazar bio otkrivenje Božijeg obraza u čovjeku. Ali je to otkrivenje dijelio na teohumanistički, renesansan način: nije bilo umjetnosti koju nije nosio u sebi i unutar koje ga nisi mogao sresti.
Za narod u Foči i Plužinama o. Lazar je institucija. Za samo nekoliko godina od svog dolaska postao je mjera određenog rezona: „rekao je o. Lazar“ značilo je da je to tako. Dovoljno je bilo da ga samo sretneš i da znaš: jeste tako. U ovom čovjeku su vijekovi života. Koliko god da je lažna granica na Tari neprijatnost za Srbe iz Plužina i Foče, za vrijeme prvog korona-zatvaranja ona je postala žica koncentracionog logora: otac Lazar je bio na dohvat koji je bilo nemoguće preći. Neke granice čovjek prelazi čitavog života, zamajavajući se da se ne bi sjetio jedine koju svi moramo preći.
Danas počiva tamo gdje je sve urodilo plodom. Prvi put da vidiš plod i sjeme kako ga spuštaju u zemlju.