Otac Lazar, monah-ktitor, obnovitelj hercegovog Zagrađa, ispraćen u naručje Božje

Arhimandrit Lazar, iguman manastira Zagrađe iznad Šćepan Polja u Crnoj Gori, koji je nakon kraće bolesti preminuo u 64. godini, sahranjen je u manastirskoj porti.

U prisustvu velikog broja vjernika iz Pivskog kraja i Foče, te brojnog sveštenstva i monaštva Eparhije budimljansko-nikšićke i Mitropolije dabrobosanske, zaupokojenu liturgiju predvodio je mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije.

Mitropolit je istakao da je iguman Lazar ugradio sebe u obnovu Zagrađa, u njegovo ukrašavanje i oživljavanja.

„Iako je prerano otišao naš dobri, čestiti, blagorodni, mudri i dragi otac Lazar, njegova biografija je prebogata. Po duhu je bio stvaralac, umjetnik, tragao je za ljepotom od svoje najranije mladosti, školovao se na fakultetu umjetnosti i postao poznati slikar“, podsjetio je mitropolit Joanikije.

Vladika je naveo da je otac Lazar, nakon što ga je Gospod prizvao, kao apostol Pavle odbacio svoj raniji život i svega sebe prinio na dar Crkvi, na dar Hristu.

„Imao je blaženu dušu, dovoljno je bilo ga sresti, pa onda to već bude događaj. Upečatljiv čovjek i stasom i glasom, nije bio čovjek obične riječi i obične priče, nego naročite. Njegova riječ je bila iz njegovog iskustva, iz srca, iz ljepote njegove duše“, rekao je mitropolit.

Iako se povukao podno hercegovog Soko grada još prije 20 godina, otac Lazar je, naglasio je mitropolit, bio poznat i u srpskoj i u drugim pomjesnim crkvama.

„Kao svijeća koja se stavi na sto da obasjava cijelu prostoriju, tako je i on svijetlio u Crkvi Božijoj. O njemu će se pričati, njega ćemo pamtiti i sve njegove zasluge će izaći na vidjelo“.

Joanikije je podsjetio da je prije 20 godina, kada je iguman Lazar došao u Zagrađe, obnova ove svetinje iz 15. vijeka, od koje su ostali samo zidovi i nekim čudom neurušena kupola, tek bila počela.

„Nastanio se u jednoj raspaloj kolibi nedaleko od manastira i tu kolibu je prihvatio kao dar, kao palatu,posebnu povlasticu. On je znao sa malim da bude zadovoljan, jer je bio bogat u srcu, u duši i ono što je mnogo važno da se kaže on je pravi ktitor, obnovitelj ove svetinje“, napomenuo je vladika Joanikije.

Podsjetio je da je iguman Lazar, kao umjetnik bio tražen da slika hramove po Crnoj Gori i drugim eparhijama i da je sve što bi zaradio kao freskopisac ulagao u obnovu Zagrađa- u ukrašavanje hrama, u gradnju konaka, uređenje groblja i cijele okoline.

„Njegov trud, njegovu žrtvu, ljubav i usrdnost, sposobnost da radi, a da ni od koga ništa ne traži ni očekuje, ljudi su vidjeli i priskočili, posebno opština Plužine i njen predsjednik Mijuško Bajagić i mnogi drugi, ali na njihovom čelu je bio otac Lazo“, rekao je mitropolit.

Dodao je da je otac Lazar ostavio dubok trag u Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao umjetnik freskopisac, kao pojac, kao sveštenoslužitelj, kao duhovnik i posebno kao graditelj, monah-ktitor što je danas jedinstveno.

„Poput starih naših neimara, bio je kao mnogi u našoj istoriji, pošto je ranije živio u braku, i on i njegova supruga su se zamonašili, po primjeru Svetog Simeona Mirotočivog da bi poslužili svojoj crkvi“, istakao je mitropolit.

Prema njegovim riječima, Bog je ocu Lazaru dao da učini veliko djelo, jer je vidio njegove sposobnosti, stvaralački dar i što je osnovno, njegovu vjeru.

„Koliko je učinio za ovu svetinju, za Pivu, za Crnu Goru, koliko je traga ostavio u Crnoj Gori, bivše vlasti nikada nisu našle za shodno da mu daju obični boravak da može s mirom ući, s mirom izaći po potrebi manastira i opet se vratiti. Ali on nije mario za to, služio je Gospodu, imao je vjeru i on se ugradio u Crnu Goru, a oni koji se hvale patriotizmom, većina njih, oni su zapravo upropašćavali Crnu Goru i doveli je do prosjačkog štapa, a on je ostavio veliko djelo“.

Mitropolit je napomenuo da je otac Lazar nastavio djelo hercega Stefana Vukčića Kosače, koji je ovu crkvu gradio i po svoj prilici je nije uspio završiti, i koju je herceg odredio kao svoju grobnu crkvu, ali se tu nije sahranio.

„Završio je otac Lazo i evo on je prvi monah koji se ovdje sahranjuje. To i priliči i čudesno je to sve kako se događalo, kako je nekada izgledala ova svetinja, a kako danas izgleda. Ko je pamti iz onoga vremena, to je bio zid plača u Hercegovini, ruševine, prorasla trava i drveće iz zidina, zmije i akrapi se legu, a evo danas kako izgleda i kako je ukrašena“.

Mitropolit se osvrnuo i na poseban stil freskopisa oca Lazara, rekavši da kao on, kada mu dođe nadahnuće, niko nije umio tako oslikati fresku.

„Kao iz Božjih ruku da je izašlo, naročito lik Presvete Bogorodice u oltaru ili lik Svetog Simeona Mirotočivog. Toliko su bili njegovi darovi veliki i razuđeni da nijedan lik koji je slikao nikada nije isti, sve čisti original, kao što je i njgeov život bio originalan, život čovjeka slobodnog u Hristu, zato što mu se zavjetovao, što mu je revnosno služio, pa mu je Bog dao mahove“, poručio je mitropolit.

Dodao je da je otac Lazar uvijek imao osmijeh, da je nosio Hristovu radost, radost Vaskrsenja.

„Kao što smo se danas molili da njegov izlazak odavde bude ulazak među svete, zaista tako vjerujemo da on ne ide u zaborav, već u naručje Božje među svete da nastavi služenje Gospodu. Kako je ovdje revnosno dao svega sebe, i dušu i tijelo i zdravlje za Gospoda, tako će ga Gospod, uvjereni smo, udostojiti i vječne službe, vježnog života i radosti na nebesima, Bože daj“, rekao je mitropolit Joanikije.

Ispred naroda Pivskog kraja, od oca Lazara oprostio se predsjednik opštine Plužine Mijuško Bajagić,a ispred vjernika iz Foče Radan Mimić, vjeroučitelj u fočanskoj Osnovnoj školi „Veselin Masleša“.

Izvor: Radio Foča