(VIDEO) “Osvježilo”: Sedam godina od brutalnog prebijanja Gojka Raičevića, pravda izostala

Prije tačno danas, sedam godina, glavni urednik portala IN4S Gojko Raičević je vršeći svoju profesionalnu novinarsku dužnost izvještavao sa mirnih građanskih protesta u organizaciji Demokratskog fronta, koju su se održavali ispred Skupštine Crne Gore.

Toga dana je na raskrsinici Bulevara Svetog Petra Cetinjskog i ul. Stanka Dragojevića postavljen policijskih kordon koji je građanima zabranjivao bilo kakvo kretanje u pravcu Skupštine.

Gojko Raičević je, postupajući po takvoj naredbi policije, zauzeo pristojnu distancu i s nje snimao sva dešavanja u pozadini. Međutim, u jednom trenutku, kada su poslanici DF-a pokušali da prođu kordon i da se upute ka Skupštini, njih je policija primjenom brutalne sile u tome spriječila i prinudno privela.

Raičevića, koji se tom prilikom približio policiji kako bi događaj bolje osmotrio i podržao slobodu kretanja poslanika, policija je privela i potom bestijalno pretukla. Od batina je Raičević dobio krvne podlive u krsno-slabinskom predjelu i tešku povredu koljena. Tukli su ga sa mučki, krvnički, tukli su ga s leđa. Samo nedelju dana kasnije, policija je Gojka Raičevića još jednom – pretukla. Pretukla je Raičevića za svaki slučaj, jer ne košta ništa ili beznačajno malo pretući – novinara. Tome tada režimu najeftinija je bila cijena prebijanja novinara. Čak i do onog najgoreg. Ne košta a najčešće se i isplaćivalo.

To je je bila još jedna epizoda brutalnog progona novinara u Crnoj Gori. Koliko su se dostojanstvo i bezbjednost novinara u Crnoj Gori tada cijenili, najbolje govori presuda Višeg suda u Podgorici br. Gž 3048/18 od 5.4.2018, koji je presudio da prebijanje novinara u dva navrata državu treba da košta – hiljadu evra. Toliko je Viši sud dosudio Raičeviću na ime naknade štete. Od toga, 500 evra na ime povrede prava na dostojanstvo ličnosti, i 500 evra na ime povrede prava na primanje i saopštavanje informacija. Naknade zbog pretrpljenih fizičkih bolova i strahova, nije bilo. Novinar je dužan da se ne plaši od prebijanja a fizičke bolove mora da istrpi.

A upravo taj sud je predsjedniku Milu Đukanoviću svojevremeno na ime povrede časti i ugleda dosudio desetorostruki viši iznos – čak 10.000 evra. Deset puta je njegov ugled i čast veći i vredniji od časti novinara. A uz sve to njega niko nije tukao ni omalovažavao, prosto su ga verbalno uvrijedili novinari. Ali ta uvreda je po umu Višeg suda deset puta gora i veća od teškog prebijanja i bizarnog podlačkog ponižavanja jednog novinara.

Tu treba istaći da novinar Gojko Raičević nije zazirao već čak prezirao staru vlast, tj. imao stav i mišljenje kritičko, novinarsko i lično. E to je bivši režim smatrao opravdanim čak društveno poželjnim da prebija takve novinare i ljude. I čak da ubija.

Presuda Višeg suda je oborena. Vrhovni sud je presudom br. Rev. 1083/19 od 3.12.2019. zauzeo stav da je “cijena torture novinara” malo viša. Vrhovni sud tu cijenu nije video kao desetorostruko nižu u odnosu na cijenu povrede časti Predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića – nego trostruko nižu. Dosudio je 3.000 evra. Kolika je stvarna cijena prebijanja, ponižavanja i ubijanja novinara u Crnoj Gori? Koliko bi Predsjedniku Crne Gore bilo dosuđeno para da ga je neko prebijao i ponižavao? Milion US dolara i to ne kao satisfakcija za bol, povredu časti, već tek kao mali – flaster. Kažu nam ustavi i sve međunarodne konvencije, precedenti i adrese da je SVAKO pred zakonom – JEDNAK. Da li? Crnoj Gori ne može biti bolje sve dok se svi ljudi u svojim pravima i pravu na čast i na dostojanstvo ne izjednače. A novinari? Poteošna roba koja i žulja i svrbi i smeta. Kome? Pa onima čija savjest nije čista.

Uzgred Gojko Raičević pamti svaki udarac i psovku i još osjeća i duša mu trpi taj nepodnošljiv smrad pomješane mržnje i slasti onih koji su ga tukli. Prebijan je i prinudno privođen više puta “i Gojko Raičević – i novinar” – kojem je to ime. Da nije novinar, možda ovog prvog (Gojka Raičevića), ne bi prebijala i iživljavala se nad njim policija. Da je pak ovo drugo, da je samo on: Gojko Raičević a – da nije novinar, možda policija ne bi bila tako brutalna, ili bi se makar sladila manje.

Bar blaže a i naknada štete za povredu časti bi bila možda kudikamo i pravičnija, ili čak kao ona cijena časti – Predsednika Crne Gore.

Po svemu sudeći najveći udes je u tome što je Gojko Raičević novinar, hrabar i čestit, naš Crmničanin, naš Srbin, sve to skupa zajedno sublimisano u jednu jedinstvenu nepokornu cjelinu. Prebijanje baš tih i takvih je privilegovana “djelatnost” svih poltrona onom “najprvijem” KRAJNJEM NALOGODAVCU. Takav je ovdje red. Biti uviđavan – ka njemu i s obzirom na sve to – ko je on. A novinar Gojko Raičević svojeglav, glasan i bučan. Čak i da napiše da je nešto puklo pod Goricom. Možda grom ili trafostanica ili eksplozivna naprava? Logično? Nije? Hapšen je i zbog svog prava na sluh.
Sve je to negdje u nekim tajnim tefterima uredno popisano, regulisano i registrovano. Pred nama ostaje samo jedno jednostavno pitanje – dokle? Dokgod ne budu pred zakonom i sudom svi ljudi i novinari kao pred Bogom – jednakih časti.

U proteklom periodu, nakon smjene diktature Mila Đukanovića, mijenjale su se Vlade, ministri, sudije i savjeti, a ono što je ostalo nepromjenjeno je odnos institucija prema glavnom uredniku IN4S.