Ostarilo Staro Gracko

Piše: Emilo Labudović

Ostarilo Staro Gracko, tri vijeka,
Prigrlilo njive posne, nežnjevene…
Al ne stari pusta rana bez lijeka
Niti stari, niti srasta, niti vene…

Ostarilo Staro Gracko, u tišini,
Ne čuje se sjetna pjesma žetelaca
Slaže snoplje – četrnaest u krstini
A krstina – crni usud praotaca.

Ostarilo Staro Gracko, ne od sebe,
Opasano gujom mržnje i ludila,
Usred ljeta, žaropeka, strepi, zebe,
Studen – zima pusta polja pokosila.

Ostarilo Staro Gracko, zlom kršteno,
Sa krstače, zatravljene, kukavica
Tuži, crna i prokleta; nebo sneno
Krvlju curi. Na zvoniku mrtva ptica.