IN4S

IN4S portal

Osluškuju li u Nemanjinoj vesti iz Kijeva

1 min read

POCASNA ARTILJERIJSKA PALJBA POVODOM DANA POBEDE NAD FASIZMOMOdluka ukrajinske vlade da odloži potpisivanje sporazuma sa Briselom i bar delimično okrene ka istoku izazvala je pravu političku dramu, nemire i eskalaciju nasilja. Nema dileme da se na ulicama Kijeva ovih dana primenjuje stara imperijalna taktika „zavadi, pa vladaj”. Ali, isto tako, nema sumnje da su zemlje poput Ukrajine ili Srbije (a o bivšoj Jugoslaviji da i ne govorimo), odličan materijal za omiljenu strategiju zahvaljujući kojoj je stari Rim vekovima vladao svetom.

Možda jedino pozitivno jeste što su maske prilično popadale i što se pokazalo da se iza nasmešenog lica i „meke” evromoći kriju stare ambicije i stari resentimani. I pri tom ne mislim samo na Nemačku, tu su i Poljska (naročito aktivna u ukrajinskom slučaju), Rumunija, Mađarska, Hrvatska (koja će – zar iko tu može imati trunku sumnje – biti posebno zainteresovana za nas). Ukratko, svako, u meri svoje težine i svog uticaja, kome se pruži prilika da ispod skuta „Velikog brata” ostvari nešto od sopstvenih geopolitičkih planova, ambicija i frustracija.

Pokazalo se da Brisel iako nema mnogo toga da ponudi novim zemljama-kandidatima, ima dovoljno kapaciteta da zagorča život njihovim nedovoljno EU-entuzijastičnim vlastima. Zato se, siguran sam, događaji u Kijevu sa posebnom pažnjom prate u Nemanjinoj ulici u Beogradu. Jer tanka je linija koja deli EU od odlikaša i miljenika, u jednom momentu, do EU-otpadnika, u drugom. A onda se sve menja i sve dolazi u pitanje.

Šta su uspesi ove vlasti i temelji njene (prividne) čvrstine u ovom trenutku? Briselski sporazum sa Prištinom – kojim je pribavljena spoljnopolitička (tačnije, zapadna) podrška – i hapšenje Miroslava Miškovića, čime je vlast stekla rejting i kapacitet da ono prvo realizuje. Ali ni jedno ni drugo ne bi moglo biti dovoljno efikasno odrađeno bez frapantne medijske kontrole, cenzure i autocenzure, o kojoj su sve prethodne vladajuće garniture mogle samo da sanjaju. I, naravno, bez strane podrške koja zarad „kosovskog progresa” zatvara oči pred ovim poslednjim i pretposlednjim, ili, u najboljem slučaju, tek blago skreće pažnju na „neke neprihvatljive pojave” u medijskoj i pravosudnoj sferi.

Mehanizam Vučićeve vladavine (jer o njemu se radi, svi ostali su samo privremeni partneri i saputnici), u osnovi jesteprovidan, jednostavan i jasan – ali zbog toga ne i manje efikasan. Najpre se uspostavi (ne)formalna kontrola nad medijskim i bezbednosnim aparatom, a onda tako stečena moć upotrebi za jačanje ličnog rejtinga i autoriteta u javnom mnjenju. Ali glavni stub je ipak pomenuta spoljna podrška, bez koje ni one kontrole ne bi bilo. Ne treba zaboraviti da je i politički brod DS-a, uz sve svoje unutrašnje probleme, podele i sukobljene interese, godinama delovao moćno i suvereno – sve dok se kretao po koordinatama i notama zapadnih ambasada i koordinatora. Kada je Tadić pomislio da bi možda mogao i sam, i da mu uspešno pacifikovanje SPS-a i radikala daje kredit da, možda, ne mora ispuniti baš sve što se od njega traži, ili ne baš odmah, naprosto su ga zaobišli i sklopili dil upravo sa tim „mračnim snagama” iz devedesetih, čijem povratku je on, navodno, stajao na putu.

I „mračne snage” su naučile lekciju. Kad je tako lako niz vodu puštena tako važna i decenijska akvizicija poput Borisa Tadića i Demokratske stranke, oni sami se podršci mogu nadati samo dok zahteve ispunjavaju bespogovorno – kao što su u slučaju Kosova i ispunjavali.

I zato Vučić još ne raspisuje vanredne izbore – iako to žarko želi i iako je Srbija, po mnogim parametrima, sve bliža haosu i vanrednom stanju. Ne raspisuje ih ne zato što zna da je, kao što mu („tarabićevski”) skreće pažnju Ivica Dačić, u Srbiji izgubio svako (Milošević, Koštunica, Tadić) ko je išao na prevremene izbore, već zato što zna da ih je izgubio svako ko za to raspisivanje nije imao zapadnu podršku ili makar odobrenje. To je gorka politička pouka koja se retko naglas izgovara, ali koju itekako dobro znaju ovdašnji politički čimbenici, uključujući i, naizgled, svemoćnog Vučića. I koju, između ostalog, treba da imaju na umu ruski posmatrači kada se pitaju i čudom čude kako to da, nakon svega što smo sa te strane doživeli, srpska politička elita hrli na Zapad, u EU, pa čak i u NATO.

Jer, Ukrajina je mnogo veća od Srbije, mnogo važnija, mnogo bliža Rusiji i mnogo zavisnija od nje. Pa se opet povija, grči i gotovo raspada pod udarima zbog samo jednog, privremenog i vrlo uslovnog „ne” Briselu. I gledano iz Srbije, moglo bi se isto tako „čudom čuditi” što se Ukrajina, uprkos svim gotovo očiglednim prednostima takvog izbora, teško okreće ka Rusiji i još teže odriče EU.

Pa u čemu je onda tajna i izvor ponekad gotovo fanatične evrofilije širom bivšeg socijalističkog lagera? Jedan je svakako rasprostranjena rusofobija (ne važi za Srbiju), zbog koje se Brisel doživljava kao sigurna luka i spas od Rusije. Ali ima i nešto još manje vidljivo, a delotvornije. Pogledajmo za trenutak ukrajinske opozicionare koji napadaju Janukoviča, jer ih „odvaja od Evrope”, ukrajinsku vlast koja se defanzivno zaklinje kako „nisu okrenuli leđa Evropi”, pa čak i zvaničnu Moskvu koja poručuje da „ne želi da se meša u odnose Kijeva (ili Beograda) sa Evropom”. Dakle, svi oni, uključujući zvanični Kijev i Moskvu, pod Evropom podrazumevaju samo EU, što čak ni u jednoj duboko briselizovanoj Srbijici, u kojoj za EU optira preko osamdeset odsto poslanika i gotovo sto odsto medija, ni izbliza nije tako podrazumevano jednačenje. I zato su Moskva i Kijev, kao i svi koji ovde žele da se otrgnu iz EU zagrljaja, u politički defanzivnom i podređenom položaju. Jer protivničkoj strani unapred poklanjaju simboličku prednost i apriorno pozitivnu konotaciju (visok standard, socijalna pravda, red, uređenost) koja se, sviđalo nam se to ili ne, u najvećem delu evropskog istoka i jugoistoka još asocira sa pojmom „Evrope”.

Đorđe Vukadinović

Podjelite tekst putem:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *