Osavljeni narod lomačom se rađa

Priča o Svetom Savi nastala je iz njegovog pepelišta, a mi bi bez te priče bili  još neizgovorljivi, nedopisani, rasparani. Iz te vatre gorenja, on je postao SAVOJAVLJANJE  i naše NADOJAVLJANJE. Na  LOMAČNIKU još jedne osvetne smrti ostavi  srbskom pamćenju  da taj žar ISTINOJAVLJANJA zgrće  rukama, da bi svoju studenost i slaboće  vječno usijao .

Priča o Svetom Savi je neprestano pobjeđivanje smrti, odlaženje od sebe ka Onom Vječnom svih nas, iznad nas .

I svaka od tih pobjeda je još teža, još veća, još uzvišenija .

Najmlađe dijete „divnog i strašnog“ gospodina Stefana, postaje od malena najstarije u Gospodu, kroz smjeli bijeg, da  se iz lova, iskrenim  bogoiskrenjem , unapoji   u kući svih žednica srpskih, imenom Gora Sveta. I da postane neutješiva,  nedohvatna  lovina  svog oca, koji organizuje potragu. Zaludu,  jer je mladi princ već zakoračio u tihotu, izvan meteža i gordljivosti, izvan pogleda Onih koji ga se ne nagledaše dovoljno .

To je prvo pobjeđivanje, podvigovanje, raslavljivanje, ujednostavljavanje sebe, ka Pripojništvu, Vječnom Zavjetništvu. Prebjeg iz lova, Dobjeg do smirnoće Manastirovanja onih koji su mogli kazivati: „Mi znamo .“

Tu VIDJELNICU niko prije i niko poslije u srpskom postojanju  nije toliko usluškivao i usluživao  trpljenjem i dostizavanjem, da bi čaša Srpstva bila čistija, dublja, pametnija.

Rastkovo  urastanje u nezemno bio je najotvorniji i najudaljeniji Dan, najzorniji dan u Srbskoj istoriji, jer je njegov gled znao kuda i kome u grljenje ide.

NAJUTRENIJE  bjekstvo od svega ka JEDINOSVEMU.  Od očekivanog prinčevstva  urazamislio  se ka zasluživanju PRIČESTVA.

PROPUTIO  je sin a za njim, evo, draga braćo  i sestre, putuje njegov narod osam vjekova, i više kleca nego što stiže. ODLAMA se od Svečevog imena,  još zaboravljiv,  je li bio dan ili veče kad je svoje, još dječačko lice iz šume zvjeradi okrenuo ka najugrijanoj misli, Bogu i rekao: „Ja ti dolazim BESKONAČNI. Evo me, samo zvjerad da ostavim zvjeradima, srebro da prospem slavoželjenima, strelovite sokolove umirim. I svoj postrig podarim  kao izvinjenje,  najzlatnije suze jedne srpske majke, Ane, ubožene Anastasije .

DRUGO savladavanje  smrti je onaj trnovski tren , kada je nagledani, omudreni, bogooki, punoručni, Svetoznani Sveti Sava, zasanio u zimsko bugarsko dočekanje, ovaj donosilac BLAGOGLASJA, BLAGORIJEČI,  BOGOISPUNJENJA .

I TO DRUGO OSVETINJENO  smirenje je nastalo kao i PRVO,  iz putnikovanja,  prelaza  iz jednog svijeta u drugi, iz raželjenih upitnina Svetih zemalja  u kojima je arhiepiskop Sava  boravio i osluškivao sebe, u prizivu roda svoga,  kuda li je i šta li je, jesu li se braća ubraćila, da li su prvosveštenici još utjeha svom  narodu.

I njegove nepropadne mošti počinuše tako blizu, a tako daleko od  Srbije, da bi čudesnoćom  nagradile Bugarsku, koja se dičiše što svečevo tijelo prihvati kao bogodar

Savino tijelo  je počinulo u Mileševi (dok je ljudsko gordenje davno poginulo) za života zemaljska, kratkovječnog.  Bogoljubljena misao pokorila je tijelo plemića a uzvisila ga u BOŽNOM i zauvijek utihnula „besovske pjesme“.

Mileševa  je postala vječno proljeće, sunčanik,  najblagomilosnije toplište koje su podarile Savine mošti,  najsvjetlonosnije, i Sa Ostrogom najsvetonosnije POSVETIŠTE u srpskoj VJEKOVNICI.

I od tada  je Mileševa, Savino konačište a istinsko jutrište, postala  najpitkija riječ kod Srba, a Sava  prva i jedina, jer gdje god je koraknuo zvjerinja je pretvarao u krotku jagnjad,  kameništa u izvorišta,  pustoši u razvedrene kuće. On je bio i ostao, on jeste i sadanja punoća srpskog disanja i najdalekovidnije ročište sa Bogom .

On koji je utišavao žeđ za pjesmama, postao je najstvarnosnija i najgrlatija  srpska himna, ponosnik,  koju su znali čobančad,  sebri,  velmože,  naše vatronosno molitvište,  čija molitva još nije presahnula, eto toliko vjekova. Dok su drugi mrmoljili mi smo Savom tečno govorili,  najasnije,  najistinitije.  Sve neoznačeno Svetim Savom bi dobilo smisao,  prokoračilo,  prožuborilo,  probuktalo,  Savotočilo,  i u nas se utočilo,  da nam budu puna usta,  sa četiri slova prostornija od bilo kojeg života,  On se nije naživio da se mogao nabožiti i narod svoj Svetim Duhom zabožiti .

Sava božiji odanik, prvo je postao čovjekom u Bogu, nego što je zemno odrastao i zamomčio se. On je zanebesnije  zaBogomolio,  nego što je prinčevski gospodario i slastio se titulama i imanjima. On, zaistinski sluga…

Ne plačite Srbi na tom plačištu,  na tom spaljeništu, našem Jerusalimu, Kosovištu, jer tu je sada srpsko nebnište i stepenište. Ko se tu ne ogrije taj se  nikada u sunce  nije zagledao, ni sebe  razumio i vidio,  ni vidovnije Savu prizivao .

DOBRODOŠAO SAVO, SRPSKA GLAVO I SLAVO.

SRPSTVO TE IŠTE .