Oproštaj Andrije Mandića od Ranka Jovovića: On je tražio samo jedno – „Ne okreći glavu od mene Gospode“

Piše: Andrija Mandić

Miloš Jovović, Rankov otac, studirao je prije Drugog svjetskog rata u Beogradu zajedno sa Milovanom Đilasom, i dosta dobro su se znali. Miloš je bio bjelaš, Srbin i Karađorđevićevac, a Milovan komunista, republikanac, revolucionar i otac crnogorske nacije.

U jednoj svojoj pjesmi Ranko opisuje trenutak kada je njegov otac, pred sami kraj Drugog svjetskog rata, odlazeći na zli put prema Zidanom mostu i vlastitoj pogibiji, rekao svojoj ženi da vjeruje da Milovan Đilas neće zatrijeti njegovu porodicu. Majka Rankova se nije nikada obratila Milovanu Đilasu. Obratila se Bogu. I mi smo preživjeli – kaže kraj te Rankove pjesme.

Ranko je očevim stopama, skoro cio život išao po “zlom putu“, ali se uvijek, poput svoje majke, obraćao Bogu da bi preživio. Posebno je u nekoliko poslednjih mjeseci često pričao o svome ocu Milošu. Radovao sam se što Marko, Petar, Koča i drugi mladi Srbi iz moga okruženja, slušaju i pamte Rankove riječi, a posebno priče o profesoru Milošu, njegovim suzama za ubijenim kraljem Aleksandrom, razgovorima sa četničkim komandantom Jakovom Jovovićem, komunističkim komesarom Dušanom Vlahovićem… 

Rankovo i moje prijateljstvo, naši razgovori, međusobno razumijevanje, teška sudbina koju su podijelile naše porodice, čine moju tugu zbog njegovog odlaska velikom i dubokom, jer na nju ne utiču samo činjenice da je u pitanju jedna od izabranih glava srpskog naroda, jedan od njegovih najvećih pjesnika, već i tužna istina da na ovom svijetu više nema onog koga sam volio i poštovao kao svoga oca.

Kad su u lažnom suđenju osudili Mihaila, Milana, mene i našu braću i sestre iz Srbije, Ranko je zagrmio onim glasom koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Želio je da poruči srpskim neprijateljima da mi nismo sami nego da uz nas stoje generacije naših predaka i naših sunarodnika koje žele da zajednički podijelimo i dobro i zlo. Njegova doslednost, ljubav i vjera u Boga i srpstvo bili su jedan od važnih putokaza za nas, njegove nacionalne i političke naslednike da istrajemo i nikada se ne pokolebamo, nego da čvrsto vjerujemo u budućnost srpskog naroda i drugačiju Crnu Goru.

Nad njegovom poezijom ukrštali su pera znani i neznani kritičari, dobronamjerni i koji su ga voljeli, ali i oni drugi. Bio je pjesnik iz reda onih bardova po kojima se pamtila i voljela srpska poezija, o čijim su beogradskim danima, a više noćima, ispredane brojne legende. Ranko nije pisao poeziju, on ju je živio i preživljavao. Svaki njegov stih bio je kap njegove krvi, njegov DNK a svaka njegova pjesma bila je, ne proizvod promišljanja već praiskonski krik napaćene, povrijeđene duše, duše pune ožiljaka koji nikada nijesu zarasli do kraja.

Zbog te iskrenosti, zbog sirove i ničim sputane snage koja je izbijala iz nje, njegova poezija je lako i direktno nalazila put do čitalaca i bila i shvaćena i voljena. Upečatljiv je bio intervju koji je jedan dukljanski novinar vodio sa Abdulahom Sidranom, i kada su se dotakli književnosti, Sidran je, na zaprepašćenje dotičnog, rekao: ,,Ranko Jovović je najbolji pjesnik u Crnoj Gori, je li živ Ranko?“ Jeste, živ je Ranko.

U vrijeme najžešće komunističke represije nad slobodnom mišlju, Rankova se misao cijenila i potajno joj se divilo. Zbog svoje iskrenosti, zbog oštrine u kojoj nije bilo pakosti, zbog isturenih grudi kojima je branio svaki svoj stih, njegova pjesnička veličina nikada nije bila zvanično priznata i nagrađena, ali nikada nije bila ni osporena. A on, nepomirljiv prvo sam sa sobom a onda sa svima koji su kroz život gazili pognutih glava, kada su i režim i zvanična kritika namjerno okretali glavu od njega, nije tražio od njih ništa, već je, kao sin svoje majke, tražio samo jedno: “Ne okreći glavu od mene, Gospode“.

Znao je Ranko, znao je Pjesnik, da ako ta glava ostane okrenuta k njemu, sve ostale mogu samo da zavide. I zavidjeli su mu. Njihova pizma išla je dotle da, poslije Njegoša i Matije Bećkovića najveći srpski pjesnik bude zaobiđen kod dodjele nagrada, priznanja i zvanja, ali je zato bio priznat, slavljen i beskrajno voljen od onih kojima je dušom i perom bez ostatka pripadao.

Posebno od nas od kojih on nije okretao glavu, nego bio najveća moguća podrška, savjetnik i prijatelj i kada smo hapšeni i kada smo izvođeni pred sud i kada su nas nepravedno panjkali i olajavali. Naročito je bio zadovoljan našim držanjem i postupanjem u Skupštini Crne Gore kada se usvajao sramni zakon protiv naše Crkve.

Ranko Jovović je bio jedan od onih genijalnih umova, ogromne stvaralačke snage, koji se izdvajao svojim kreativnim potencijalima i ličnim autoritetom. Stvoren da se uzdigne iznad osrednjosti i banalnosti. Imao je snažan osjećaj za pripadnost srpskom narodu, koji je smatrao organskom cjelinom, jedinstvene kulture, bez obzira na sve lokalne osobenosti koje su dio bogatstva našeg istorijskog nasleđa.

On je dobro znao da srpska nacija počiva na međusobnoj solidarnosti njenih pripadnika i na isticanju zajedničkih vrlina i vrijednosti. Zato se i u vremenu teške bolesti, posebno radovao podršci i snazi srpske solidarnosti koju su naši sunarodnici izvan Crne Gore davali u odbrani svetinja Srpske pravoslavne crkve.

Na ovome svijetu, ni u životu ni u poeziji, Ranko Jovović nije saginjao glavu ni pred kim da bi je na onom svijetu mogao sagnuti pred Onim od koga se traži oproštaj za sve grehove. Ali ne da je sagne zato da bi mu se grijehovi oprostili, jer je on još davno bio izričit da mu ništa ne bude oprošteno, već da pokaže da je takav, ponekad grešan ali uvijek svoj, bio da bi mogao svoju glavu založiti samo Njemu.

I kada je čitav narod koji je pjesnik volio, na koji se ljutio ali koji je uvijek bodrio i podsticao, pošao na veličanstvene litije, pošao da pronađe Gospoda i njegovu ljubav, silu i pravdu, Ranko, koji je na tom putu odmakao daleko ispred svih nas, nije mogao koraknuti naprijed nigdje do pravo ka Njemu.

Neka mu duša počiva u rajskom naselju.

Pročitajte još:

Moj dobri rode, svi su lagali, s ubicama crkve stvarali, u zakletvi te svakoj varali