Oprez: Povlašćena geografija!

Kada kažem da sam Bokelj od 1694. to ne znači da sam se deboto povampirio nego da sam potomak onih koji su MDCXCIV godine došli u jedini fjord na Mediteranu. Da žive.

Uz najbolju volju, ne mogu da prebrojim koliko sam puta brodio kopnenom linijom po obodu vijugavog Zaliva dugog 101 km, niti koliko sam puta s morske pak strane gledao gradove Kotor, Risan, Herceg Novi, Perast i Tivat.

Možda je malo reći: na hiljade puta. Da, malo je.

I sad, neko bi rekao, kakva rutina, kakva dosada, kao ona spisateljica kojoj sam pričao da sam 11. generacija ljudi koji se nisu makli s mjesta iako su kao pomorci mogli da ostanu po svijetu gdje su htjeli. Boooring! – kazala mi je u brk. I još zakolutala očima. Turisti, u pravu je bio Dučić, niti vide u što gledaju niti čuju što im se kazuje.

Razlog opstanka 12 generacija s istom slavom, i sa istom rezidencijom u 14 država (!), pod uslovima pod kojima je zbirnih 12 generacija doslovno vidjelo, čulo i okusilo svaki kontinent planete Zemlje – mora da je utemeljen, ono baš.

I jest. Boka Kotorska je divinska, čudesno lijepa geografija, najljepši zaliv na svijetu, fjord, gdje more prodire 30 km duboko u kopno. Nad zalivskom vodom (nadmorskom dakle nulom) okomito se nadnose hiljadumetarske planine, tako da se mitski Lovćen s grobom najvećeg srpskog i crnogorskog pjesnika (što bi trebalo da je jedno te isto) – povazdan ogleda u morskom ogledalu.

Kao dijete, pitao sam se što li je iza svih tih planina kojima je moje more bilo uramljeno, pa sam postao planinar, s respektabilnom količinom pečata – dokaza o osvojenim vrhovima. Mom čuđenju nije bilo kraja! Na visinskoj ivici Boke, oko je s jedne strane moglo da vidi samo more novog kamena, a sa druge strane – carstvo mediteranskog šarenila, a usred zime – palme, mimoze, kamelije, limune, pomorandže, gradove sastavljene od umjetnički poslaganog kamena u doba baroka, crkve, palate, vjekove i palimpsest kultura…

Vožnja Bokom Kotorskom je po vozača opasna. Iako 50 km od Kotora do Herceg Novog poznajem do detalja, i iako je taj put stalno održavan, noću osvijetljen – na kraju, dobar komad je unutar geografije pod zaštitom Uneska – podvlačim da je opasan. Opasan je zbog prevelike gravitacije ljepote. Bez sve šale.

Vozač, čak i ako bi bio na biciklu, pogledom bludi po svim tim čudima za oko, i mnogo puta zanemari volan. Širi obrve spram odnosa nekoliko zaliva unutar Zaliva, pita se: kako uopšte može da postoji takav kontrast vodene ravni s vratolomnim planinama, kako to može da postoji šest prirodnih ostrva, a da je sedmo danas možda najpoznatije, vještačko ostrvo – Gospa od Škrpjela, nasta(ja)lo nasipanjem jedne hridi, od jula 1452. g, s ambicijom da se širi do kraja vremena…?

Boka je toliko alogično vijugava – da oltari 300 (!) crkava – s obzirom odakle se s istoka pojavljuje Sunce, imaju apside drukčije orijentisane. Pazimo: istok nad ravnicom uvijek je na istoku, ali je mjesto odakle Sunce niče iznad osveštanog mjesta u dnu fjorda onoliko istok koliko je Sunce poodmaklo na svodu – dok taj dio pribalja ne obasja.

Boka je povlašćena geografija. Bilo da je pod burom, jugom, snijegom jednom u 10 godina, bilo da je pod sezonskom okupacijom kontinetalaca, bilo da je u ratu, ili u iščekivanju globalnog sukoba; trgovina je krvna veza, i svaki je dobar čovjek brat, no postoje sile koje bi da zarad svoje very own trgovine ne samo razbrate braću, nego i pomjere planine, ili nuklearnim bombama ispeglaju taman i brdovite entitete, navodno samostalne i suverene…

Turistička organizacija Boke Kotorske ne postoji. Da postoji, možda bi sponzorisala rečenicu: Dođite u Boku dok još ima vremena.

Naravno, uz oprez. Boka je muzej geografije. Pun baroknih gradova. Okićena biljkama čija su mnoga sjemena donijeli pomorci. Zaliv je toliko lijep, u podne i u ponoć, ljeti i zimi, da u najmanju ruku valja voziti polako. Neka trube, ovi koji su iza.