Opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću: Vito Nikolić – I opet jesen
I opet jesen
opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću,
i opet stare, crne slutnje,
i opet sam si, Nikoliću
Vitomir Vito Nikolić
I opet jesen
opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću,
i opet stare, crne slutnje,
i opet sam si, Nikoliću.
I opet neka pisma duga,
očajna pisma bez adrese,
a nigdje drage, nigdje druga,
samo ta jesen, opet jesen.
A šta ako prosviram taj metak
kroz ovo čelo neveselo,
pa onda počne sve iz početka,
život, stradanja, pa opet čelo..
A šta ako nema zaborava,
ako je to vječna igra kruga,
a šta ako tamo ispod trava
boli ova ista ljudska tuga.
Vječiti Vito Nikolić, pjesnik koga su voljeli svi bez obzira na uzrast, obrazovanje i društveni status. Opozicionar svemu što nije obično, ljudsko. Poseban prezir gajio je prema poltronima, o čemu svjedoči ova njegova (aktuelna) pjesma:
Jedan nešto ozbiljniji pogled na magarca
Da okupaš zebru,
da joj spereš šare,
šta bi bila zebra?
Obično magare.
A da nešto staviš
magarcu na rebra
iste one šare
– bi li posto zebra?
Ja mislim da ne bi
(I sigurno ne bi!)
jer on ne da da se
tek tako pozebri,
ko što neki lako
svoje ruho svlače
i oblače tuđe
pa se – pomagarče.