Okeani i kontinenti u sobi osmogodišnjeg Lazara

Piše: Nikola Malović

Teška srca smo, iako privremeno, supruga i ja nakon 16 godina stavili ključ u bravu Knjižare So.

Dok ne prođe deboleca koju nosi virus.

Epidemija je klasično novsko knjižarstvo pogodila, rekao bih, u istorijskom trenutku: nikad do sada nije postojalo mjesto sa više knjiga punih morske, pomorske i bokokotorske tematike. Nikad u istoriji.

Da nema tog specifičnog, plavo-bijelog formata, u vremenima kada se sve manje čita, butiga sa zelenim drvenim škurima na Trgu Nikole Đurkovića ne bi opstala.

Po dozvoli nasljednika Jova Sekulovića (1879 – 1950), Knjižara So baštini tradiciju najstarijeg obalnog knjižarstva – od 1898. g, kada je Sekulović u Novome otvorio specijalizovanu radnju za prodaju knjiga.

Tačno 122 godine potom, poštujući uredbu Vlade, stavili smo ključ u bravu – i poradovali se, u neku ruku.

Eto nama, pomisli smo, nečeg nalik odmoru.

Kao u vrijeme kada je nastajala fotomonografija „Herceg Novi: Grad sa 100.001 stepenicom“, supruga i ja smo počeli opet da intenzivno obilazimo grad, ali ovoga puta ne uza skale, jer sam odabrao da vozim bicikl, tako da smo onim rijetkim turistima zatočenim u doba korone zaličili na klasičan crnogorski par – gdje ona hoda a on se fino vozi! Ja bih dakako, fasovao svaki put uzbrdo, jer me nešto zeza prva, a bez prve se brzine Herceg Novi ni biciklom ne može lako obići.

Ali sam o ovome htio…

Budući da je Knjižara So i izdavačka kuća, nas dvoje smo minulih dana koristili šetnje ne bismo li u hodu razvijali izdavačke planove, od kojih ne smijem da otkrivam mnoge da ih ne bih urekao, ali mogu onaj projekat koji je prijavljen Opštini Herceg Novi na konkursu za izdavačku djelatnost. Pružili smo ruku Opštini ne bismo li štampali knjigu „Boka Kotorska“ Miloša Crnjanskog – libro za koje malo ko zna da ga je čuveni pisac uopšte napisao! Po prvi put, otkupili smo autorska prava, od beogradske Zadužbine Miloša Crnjanskog.

Da li će komisija Sekretarijata za kulturu da odobri štampanje fotomonografije sa čak 50-ak fotografija čuvenog Laforesta koga je upravo Jovo Sekulović 1925. godine direktno povezao sa piscem Milošem Crnjanskim, a da bi ovaj proslavio Boku Kotorsku? Koja to komisija ne bi odobrila? Kažite po duši…

Imao sam 14 godina kada sam posljednji put osjetio dosadu.

Tada još nisam znao ono što sam naučio tokom studija književnosti: da je samo dosadnim ljudima dosadno. S obzirom da sebe u profesionalnom smislu definišem kao pisca, knjižara i izdavača, veoma bih dugo, ono baš, mogao da izdržim u samoizolaciji, karantinu ili čak u pržunu.

Tako se na bokeškom kaže za zatvor.

U tom smislu mi je odredba #OstaniDoma došla kao poručena, premda povod nije, jer sam pod bombama u Beogradu, takođe tokom Velikog posta 1999. g, ustanovio da ljudima nevolja sa izolacijom i platom koje nema – zna da bude eksplozivna kombinacija.

Ljeta 1999. naučio sam da je pametniji onaj ko se školuje da bi sebi rodio posao umjesto da ga traži, da je mudar onaj ko na posao odlazi da bi se tamo zabavljao, te da je dobro imati više izvora odakle kaplje za fetu kruva.

Ostavimo li priče o opstanku po strani, strast prema fotografijama koje tokom šetnji / vožnji pravim da bih svake setemane ilustrovao tekst kolumne u „Pečatu“, razgrnuo sam more novog vremena, i malo-malo uzeo da autom idem za Bijelu. Tamo živi moj otac, majka, i porodica brata pomorca kome svake večeri pred ikonom Svetog Nikole, onoj sa brodom, želim mirno more.

Pazimo…

Vlado rodi Gliga i Gligo rodi Milorada i Milorad rodi Borisa i Boris rodi Lazara. A Lazar je, gle 12. koljeno, i Bokelj je zaista. I ja sam mu stric.

Čim uđem u kuću, 8-godišnji Lazar zna da mu počinje čas. Stric je, istina, godinama bio profesor u kotorskoj Pomorskoj akademiji, ali nikad učitelj.

Kada sam Lazarevoj majci najavio namjeru koju je ona prenijela sinu, Lazar se uplašio. Potom odahnuo.

Odlučio sam da mu predajem, ako ne kao Aristotel Aleksandru Makedonskom, jer mu je bio lični učitelj, a ono jednako personalizovano kao Sima Milutinović Sarajlija – mladom Njegošu.

Lazaru sam kazao da je znanje jedno, i da ga mi samo radi lakšeg usvajanja dijelimo na srpski jezik, matematiku, istoriju, geografiju, muzičko, likovno, fizičko i metafizičko.

Istoriju smo počeli nabrajanjem 5 od ukupno 12 zalivskih koljena. Na tom smo mjestu stavili tri tačke i premotali do Adama i Eve.

Geografiju smo prigrlili sa velikim globusom u naručju, kupljenim kad je Lazar bio mali kao Zemlja u odnosu na Sunce. Na tom smo globusu pronašli okeane i kontinente, pa morski put kojim plovi Lazarev otac, pa Mediteran koji je zaliv Atlanstkog okeana, pa Jadransko more koje je zaliv Mediterana, pa smo prešli na školski Atlas da vidimo kako je Boka u stvari zaliv Jadranskog mora, te kako ima četiri zaliva još: Hercegnovski, Tivatski, Risanski i Kotorski.

Naučili smo imena najpoznatijih rtova, rta Finistere, rta Horna i rta Dobre nade, i gdje se nalaze. Naučili smo da je Panamski kanal prokopan između Sjeverne i Južne Amerike, a Suecki – između Afrike i Male Azije. Kao Bijeljaninu, rekao sam Lazaru da su Brodogradilište osnovali naši rođaci Todorovići, koji su radili na prokopavanju Sueckog kanala.

Biologija nam je otkrila sve jestive biljke iz baštine. I sve mirisne biljke iz baštine. I sve začine bez kojih nema ukusnog jela.

Da su nauke povezane dokazala je ikona na zidu, jer se ona uvijek postavlja na istoku, pa se tako Lazar, kazao sam mu, može orijentisati i u Beogradu, kad uđe u stan gdje mu živi najstarija sestra. Da nije bilo Nikole Tesle, ne bi mogao da vidi sestru tokom video poziva. Kao ni oca.

Svaki čas završavao se i završava Lazarevim čitanjem naglas romana „Galeb koji se smeje“. Lazar je bio najmlađi u publici tokom promocije ove knjige u Dvorani „Park“, za vrijeme Praznika mimoze.

Roman koji se paralelno sa pričom o korona virusu počeo da prevodi na kineski, i čiji prevod glasi 微笑的海鸥 „Veisjao d haiou“ dostojan je nasljednik „Malog pirata“, želim da vjerujem. Dobili smo novi veliki roman o Boki, za djecu i odrasle.

Glavni junak je galeb Simon. Živi na Mamuli, ostrvu koje neki zli ljudi uz pomoć ovejane bitange, crnokljunog galeba Bruna, žele da pretvore u luksuzan hotel, pa rade na tome da otjeraju sve galebove sa žutim kljunovima. Galeb Simon je junak našeg doba. Kad bude prekršio zabranu i odletio do glavnog grada Boke, zaljubiće se tamo u galebicu Anu čiji preci pamte Nemanjiće. Na kraju svih peripetija će se Simon i Ana sa potomstvom naseliti u Herceg Novom.

Lazar je naučio da se najveća mediteranska ptica na latinskom zove Larus cachinnans i da to u prevodu znači upravo galeb koji se smije! Galeb Simon u romanu priča viceve, što je zgodno tokom časova srpskog, posebno kada se pročita ova pitalica: Šta se dobija kada se ukrste Bokelj i hobotnica? Odgovor glasi: Ne znam, ali odlično bere masline!

Bez sve šale, odlučio sam da Lazara do Božića 2021. učinim „bogatim“.

U kasicu sa mapom Boke, koja nema otvora nego se do para može doći samo nožem za otvaranje konzervi, nakon svakog čitanja i propitivanja u doba korone, ubacim metalne pare. Nekad je to novčić veći, nekad nekoliko manjih, ali računam da će ih se skupiti poprilično do Božića 2021, kada ćemo, ako Bog da, shvatiti nekoliko stvari: da onaj ko dobro čita saznaje brže od drugih (jer sve što smo saznali, ili smo pročitali ili smo od neog čuli), i da se znanje uvijek isplati. Kriza može da nam uzme sve, ali ne i znanje. Znanje je alat kojim uvijek može da se operiše.

Od pet ocjena za čitanje, osmogodišnji Lazar kod strogog ali pravičnog ličnog profesora ima četiri petice.

Iz savremene je srpske književnosti, iz libra ilustrovanog sa 59 vrhunskih fotografija i dvije geografske karte (Boke i svijeta), do sada naučio kako se zovu ostrva i poluostrva po Boki, kako zalivi, kako rtovi, kako vrste riba, šta na bokeškom znači furešt, primavera, bižica, kvarat, vijađ, manjativa a la maka, tropolušo, pižuo, menduli… kako galeb pred Kotorom mora da uvrne vrat koliko je visoka planina Lovćen, te kako se na njoj nalazi na vrhu mala crkva kružnog oblika čak i usred ljeta vazda posuta snijegom.

Da li je Lazar kodiran, pomisliće onaj rijedak čitalac koji je deboto popizdio u doba korone jer mu se iz mora riječi samo jedna po vas dan zabija kao brokva u glavu: Korona! Korona! Korona! Ostani doma, ostani doma, ostani doma!

Od drveta, kaže poslovica, počesto ne vidimo šumu.

Broj pošasti koje su oko nas (pandemija raka, industrijsko trovanje hranom, genetski modifikovana sjemena, nedoumice u vezi sa vakcinama, okean abortirane djece, internetske zavisnosti i poroci razni, sve hladnija srca djece prema roditeljima…) šuma su u odnosu na drvo zvano korona. Zadatak svakog pedagoga je da se dronom uma uzdigne iznad šume znanja, te da zumira čas ovu, čas onu grupu drveća, simbolično kaže li se.

Na poziv Vitke Vujnović, veteranke Radio Herceg Novog, napisao sam tekst čiji je nadnaslov Kultura kontra korone. Hvala Vitki. Da me nije potakla na ovaj neformalni dnevnik koji obuhvata 20-ak ratnih dana marta 2020, možda bih zaboravio da natuknem kako Knjižara So uz Božju pomoć zaista namjerava da opstane u životu kao jedina klasična knjižara u Boki, time i u Crnoj Gori, ali i da u sekund prije roka za slanje teksta prijavim još jednu malu pobjedu.

Upravnik zgrade – do, na Toploj 2, odakle ovih dana odlazim sa suprugom u šetnju, ili dolazim do auta na parkingu, ili idem u prodavnicu jednom u dva dana – postavio je uputstvo kako se ponašati u doba zaraze. I svi su ti napisi slabopismeni. Uvijek s mnogim greškama, što je kulturna grehota, jer kad okačiš natpis – on mora da je institucija: Proglašava se! Ovim se kazuje! Javni natpis je intelektualna lična karta onoga ko ga je okačio.

Svakog dana sam markerom pravio lektorske pravopisne ntervencije. Bilo je tu grešaka i pravopisnih i gramatičkih. Meni neznani upravnik zgrade u ulici Nikole Ljubibratića dugo je zanemarivao korektorske intervencije, ali je u nedeljni dan, 29. marta 2020. ispravio sve, i na taj način dokazao da prihvata sugestije i da nije oršo di montanja.

Hvala komšija. U doba korone, istrijebimo i virus slabe pismenosti, posebno kada su javni natpisi u pitanju.

O tome kako sam uticao da se na putu Nikšić – Podgorica ukloni bilbord sa greškom (pisalo je: Podgorica – Glavi grad, umjesto Glavni grad), pričaću drugom prilikom…

Ne zaboravite roditelje, stare i nemoćne.

I ostajte zdravo!

(Izvor: RTV Herceg Novi)