Odvajanjem pravoslavlja od srpskog naroda do novih i lažnih identiteta

Nedavne izjave predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, da će bez obzira da li se to nekome sveđalo ili ne, njegova administracija nastaviti rad na stvaranju samostalne Crkve Crne gore, može se razmatrati kao poslednji napor da se spasi propali projekat stvaranja novog crnogorskog identiteta.

Od momenta otcjepljenja Crne Gore od Srbije putem falsifikovanog referenduma, pa sve do danas, nova nacija „crnogorci“ građena isključivo na anti srpskoj histeriji, slijepoj vjeri u evropske integracije, stalnim napadima na SPC i optužbama za odgovornost za sve moguće i nemoguće neuspjehe Crne Gore, ulaskom u NATO bez volje naroda, priznanjem nezavisnosti Kosova nije uspjela da zaživi. Da je zaista tako svjedoči činjenica da je novo nastali crnogorski identitet bio prihvaćen samo malim procentom stnovništva i to isključivo tom kategorijom ljudi koji su u svemu tome vidjeli ličnu prije svega materijalnu korist. Vještačko prihvatanje nametnutih novih simbola, zastave, jezika istovremeno bilo je formalno prihvaćeno i od strane nacionalnih manjina Hrvata, Bošnjaka, Albanaca, koji su oduvijek kao i Srbi u Crnoj Gori samo po geografskom opredeljenju mjesta življenja bili Crnogorci, a po svome identitetu ostali nosioci svog izvornog nacionalnog bića. Apsolutno identično kao i Srbi koji žive u Vojvodini, Krajini, Lici koji se po teritorijalnom nazivu te oblasti gdje vjekovima živi srpski narod nazivaju Vojvođanima, Krajišnicima, Ličanima. Očigledno da falsifikovanje istorije, antisrpska propaganda, pritisci, uslovljavanja nisu dali očekivani rezulta zbog čega se na direktnom udaru i to veoma surovom našla Mitropolija Crnogorsko-primorska.

Prepoznavši SPC kao glavnu prepreku na putu k ostvarenju bezumne ideje stvaranja novog identiteta putem kojega bi se ostvarili političko-partijski interesi, politička elita Crne Gore pokrenula je otvorenu borbu protiv Crnogorsko-primorske mitropolije i njenih vjernika, iniciranjem zakona o crkvenoj imovini na osnovu kojeg bi sva crkvena imovina u Crnoj Gori izgrađena do 1918 bila nacionalizovana i tim samim bila oduzeta od SPC. Ovakivm i sličnim zakonima samo bi se ozakonili i legalizovali višegodišnji napadi i pritisci na SPC i stvorili uslovi za otvoreno gonjenje kanoskih pravoslavnih vjernika. Da svojim aktivnostima vlast u Crnoj Gori vrši diskriminaciju na religioznoj osnovi sa ciljem podrivanja SPC, svjedoči i otvorena podrška raskolnika i lažnoga sveštenika Miraša kao poglavaru sektaško-jeretičke organizacije u ovoj zemlji. Na osnovu pomenutog zakona raskolnici u Crnoj Gori počeli bi nasilno da otimaju crkvenu imovinu SPC, što bi izazavalo otvorene sukobe u crnogorskom društvu sa katastrofalnim posledicama. Teško je pretpostaviti kakav bi haos nastao i međubratski sukobi kada bi neko pokušao da zahvati svetinje poput Ostroga, Reževića, Cetinjskog manastira koje za svakog pravoslavnog crnogorca važe za zjenice sopstvenoga oka.

Politički režim u Crnoj Gori smatra da samo tako to jeste stvaranjem autokefalne crnogorske crkve može ostvariti i ideja o novom savremenom crnogorskom identitetu koji nema ama baš ništa zajedničko sa srpskim etnosom. Strategija manipulacije identitetom vrši se uz pomoć sistema zabrane izvornog prvobitnog nacionalnog identiteta i vještačkog nametanja nečega apsolutno novoga što nema svoju ni istorijsku, ni kulturnu, pa ni duhovnu osnovu. Cilj ovakve politike sastoji se u stvaranju takvog identiteta koji bi srušio i pogazio sve ono što je sveto u crnogorskom narodu radi nade na ljepšu evropsku budućnost sa svim njenim savremenim vrijednostima. Na taj način strategija manipulacije usmjerena je na promjenu suštinskih elemenata etničkog identiteta koji su upravo prepoznatljiva oznaka za Pravoslavni narod u Crnoj Gori.

U teoriji sve bi to bilo vrlo jednostavno i naizgled vrlo lako ostvarljivo. Međuti gospoda crnogorski političari zaboravljaju da je zemlja Crna Gora ne samo zemlja sa velikiom istorijom i bogatom hrišćanskom tradicijom, već da je to svetosavska zemlja u kojoj još uvijek živi narod koji većinski ispovjeda Pravoslavnu vjeru. Da nema mnogovjekovne istorije, bogatog kulturnog i duhovnog naslijeđa koje je zapečaćeno živim svjedočanstvom mnogobrojnih crkava i manastira, pa i u krajnjem slučaju živoga većinskoga pravoslavnog naroda ideja nezavisne crnogorske crkve možda bi i mogla vidjeti svjetlo dana. Stvaranje lažnog identiteta i stvarnje nekanoske crkve u narodu čije je nacionalno biće protkano svetosavskim identitetom apsolutno je nerealna misija bez obzira koliko jaka bila propagnada i namjera da se uz pomoć državnih instituta ona ostvari. Etničko samopoznanje toliko je veliko u pravoslavnom narodu u Crnoj Gori da bilo kakavi pokušaji manipulacije imaju samo kontraefekat i obavezuju vjernike da se u svojoj borbi za očuvanje izvornog identiteta i kanonske crkve budu još radikalniji i odlučniji. Tu činjenicu treba da usvoje svi predstavnici crnogorske vlasti i da upravo ta činjenica bude polazna tačka unutrašnje državne politike.

Shvatanje fundamentalnih osnova i identiteta svoga naroda od strane vlasti treba da olakša crkveno-državni dijapog i stvori blagoprijatne uslove za razvoj duštva, Sama ideja stvaranja autokefalne crnogorske Crkve kroz politiku podrivanja kanonske Crnogorsko-primorske mitropolije osuđena je na propast jer nema utemeljenje u samome narodu. Decenijska propaganda usmjerena na otuđivanje crnogorskog društva od srpskog nacionalnog bića koja je bila motivisana političkim razlozima nije donijela ništa drugo do samo veću podjelu i razdor crnogorskog društva.

Već unaprijed osuđeni projekat stvaranja autokefalne Crkve u Crnoj Gori naišao je na osudu od strane ostalih Pomjesnih Pravoslavnih Crkava, prije svega najbrojnije Ruske Pravoslavne Crkve koja je svojom sinodskom odlukom oštro osudila politiku vlasti u Crnoj Gori i izrazila svoju brigu zbog teškog položaja pravoslavnih vjernika u ovoj zemlji.

Istorija svjedoči da svako gonjenje na Crkvu, činilo je Crkvu još jačom, a njene vjernike još više odanijim jevađeljskom zavjetu. Anticrkveni zakoni, pritisci na Crkvu i vjernike u Cnoj Gori imaju samo jedan cilj, a to je poslednji pokušaj da se spasi propali projekat stvaranja novog crnogorskog identiteta bez srpskog etnosa. Ovakvom politikom vlast u Crnoj Gori želi da obezbjedi budućnost svojih partijskih ambicija i odvuče pažnju naroda od realnih problema socijalnog karaktera koji su izuzetno prisutni u ovoj zemlji.

Autor teksta je sveštenik Miladin Mitrović, saradnik SNP-Izbor je naš za religijska pitanja