Od opozicione retorike do pozicionog ćutanja: Iznevjerena borba za pravdu i nacionalna pitanja?

Od avgusta 2020. godine, kada je Demokratska partija socijalista (DPS) nakon tri decenije političkog monopola izgubila vlast, nova parlamentarna većina dobila je mandat da radi na raskrinkavanju niza korupcionaških, privatizacionih i kriminalnih slučajeva. Teme poput afera u Kombinatu aluminijuma Podgorica (KAP), zloupotreba u Pošti i Solani, kao i umreženosti tadašnjeg režima sa organizovanim kriminalom, bile su ključni aduti opozicije u političkoj borbi.

Kada je vlast preuzeta, a suprotno očekivanjima javnosti, te teme su polako nestajale iz fokusa. Istrage su ili izostale ili nisu dovele do konkretnih pravnih posledica. Čini se da je oštra politička retorika koja je pratila „državni“ DPS sada prigušena, a borba protiv korupcije svedena na pojedinačne slučajeve bez sistemskih reformi.

Zaboravljena nacionalna pitanja

Srpske i prosrpske partije, koje su uoči izbora 2020. godine insistirale na pitanjima zaštite srpskog jezika, pravu na dvojno državljanstvo i boljem položaju Srba u Crnoj Gori, napustile se dotadašnju argumentaciju u borbi za rešavanje nacionalnih pitanja. Deklaracije i politički programi koji su naglašavali važnost ovih tema postali su marginalni u dnevnopolitičkom diskursu, a umjesto rešavanja konkretnih problema, partije su se okrenule kadrovskim postavljenjima i borbi za ministarske pozicije.

Iako se na talasu politike ispravljanja nepravdi prema srpskom narodu u Crnoj Gori došlo i do nove političke realnosti, vidljivi pomaci su minimalni. Dvojno državljanstvo ostaje neriješeno pitanje, srpski jezik, praktično, nema nikakav status u obrazovnom sistemu, a kulturne i nacionalne institucije Srba i dalje funkcionišu u teškim uslovima.

Političke kalkulacije umesto principijelnosti

Šta je dovelo do ovakve promjene u političkom pristupu? Jedan od mogućih razloga jeste pragmatizam i pokušaj održavanja ravnoteže unutar heterogene vladajuće koalicije. Političari, koji su nekada bili najglasniji kritičari režima, sada su dio institucija koje su nekada optuživali za korupciju.

S druge strane, postoji mogućnost da su političke poruke i zahtjevi uoči 2020. godine više bili sredstvo za mobilizaciju birača nego iskrena namjera i želja za sistemskim promjenama. Ukoliko je to slučaj, onda je jasno da politički proces u Crnoj Gori ostaje u začaranom krugu: u opoziciji se koristi agresivna retorika, a u vlasti se ona zamjenjuje pragmatičnim ćutanjem.

Povratak odgovornosti

Građani, koji su dali kredibilitet aktuelnoj većini, očekivali su da će nova vlast donijeti promjene, a ne samo rotaciju kadrova. Vraćanje fokusa na korupcionaške afere, transparentnost u institucijama i rešavanje nacionalnih pitanja trebalo bi da budu prioriteti svih političkih struktura koje su na tim temama stekle povjerenje naroda.

Ako se nastavi trend političkog zabijanja glave u pijesak, stižu i jasne posledice: razočaranje biračkog tijela, slabljenje kredibiliteta institucija i nastavak prakse da se vlasti smjenjuju, a suštinske promjene izostaju.