Od mora do gora vaskrsli hramovi

Piše: Jovan B. Markuš

Davno je izrečena misao da se kulturno naslijeđe jednog naroda najbolje štiti ako se sa brigom o njemu i njegovim vrijednostima upozna šira javnost. Upravo ovaj kratki tekst ima za cilj samo da naznači koliko je obnovljeno, sanirano, rekonstruisano i novopodignuto crkvenih zdanja u tridesetogodišnjem periodu, za vrijeme stolovanja na Tronu cetinjskih mitropolita Mitropolita crnogorsko-primorskog i Egzarha najsvetijeg Pećkog trona Amfilohija Radovića.

Prilikom osvećenja obnovljenog Sabornog hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, 7. maja 1989. godine, tadašnji Episkop banatski Amfilohije Radović je u besjedi podsjetio na ličnost jednog od ktitora Sabornog hrama Sv. Vasilija Ostroškog – velikog vladara Crne Gore i velikog srpskog vladara kralja Nikolu Petrovića Njegoša, za kojeg je istakao da je jedan od najznačajiijih zadužbinara našeg naroda poslednjih vijekova. Vladika Amfilohije nas je podsjetio da su knjaz Miloš Obrenović, u Srbiji, i kralj Nikola Petrović, u Crnoj Gori, dva najznačajnija zadužbinara od vremena Nemanjića, kao i da bi bilo vrijeme da se neko tim pitanjem pozabavi.

Gdje god je došao, kralj Nikola je podigao novi hram (a podigao ih je ili obnovio 289 za pedeset godina), jer je znao i bio je svjestan da je hram mjesto sabiranja, nadahnuća, preobraženja, duhovnog preporoda naroda i da tamo gdje nema. hramova i gdje su hramovi ugroženi, ugroženi su i sami ljudi. Vladika Amfilohije je posebno isticao da je nasilje nad hramom uvijek kroz istoriju bilo nasilje nad čovjekom koji gradi hram. Oslobođenje hrama i njegov procvat uvijek pokazuje da ima nade za oslobođenje i za slobodu čovjeka.

Prilikom uvođenja u Tron cetinjskih mitropolita u Cetinjskom mapastiru, 30. decembra. 1990. godine, Njegovo visokopreosveštenstvo Amfilohije u svojoj besjedi je istakao da skoro nema nijedne svetinje u Crnoj Gori koja nije bila zapostavljena i oskrnavljena, ili koja nije obagrena nevino prolivenom bratskom krvlju. Treba početi rekao je, od lovćenskog vrha, koji je bio svjetionik i putokaz pokoljenjima, od trenutka kada je Petar II Petrović Njegoš popeo na njega svoj grob, i u hramu svoga strica. Svetog Petra Cetinjskog objedinio svetost i mudrost – on je oskrnavljen i ponižen i glava mu posječena.

Besjede u Nikšiću i na Cetinju bile su putokaz za ono što je Mitropolit Amfilohije postavio sebi kao zadatak u budućem radu na obnovi zapostavljenih i oskrnavljenih hramova.

Kao inženjeru, kome je bila bliska. ova materija i iskustvo u obnovi kulturno-istorijskih spomenika u opštini Cetinje, predstavljalo je zadovoljstvo da često razgovaram sa Mitropolitom na ove teme. Uočio sam da je odlično poznavao arhitekturu, kao i istoriju umjetnosti. Saznao sam da se još kao student družio i često razgovarao na ove teme sa arhitektom Predragom Peđom Ristićem, koji će kasnije biti i projektant najznačajiih novosagrađenih sabornih hramova u Crnoj Gori. Takođe mi je kazao da je boraveći ia Svetoj Gori imao priliku da se upozna i često razgovara sa poznatim srpskim arhitektom i akademikom Aleksandrom Derokom, od koga je mnogo naučio o gradnji hramova.

Nije teško bilo uočiti da Mitropolit, kao teolog i već tada dobar poznavalac crkvene arhitekture, ima jedan poseban i nesvakidašnji prilaz načelima utemeljenja hrišćanskih hramova. Tada sam ga zamolio da, kada bude u mogućnosti, napiše prilog na tu temu smatrajući da bi to trebalo štampati u udžbenike za one koji se bave crkvenom arhitekturom. Ta želja mi se ostvarila kada sam priredio, 2010. godipe, ljetopis o obnovi i gradnji manastira i hramova u Crnoj Gori, povodom dvadesetogodišnjice njegovog služenja (1990 – 2010) na Tronu cetinjskih mitroiolita, kao uvod ljetopisu, Mitropolit je zapisao sljedeće:

„Smisao hrama je, u suštini, istovjetan sa smislom čovjeka i svijeta uopšte. On je, takoreći, ikona čovjeka i svijeta. I kao što su kosmos i čovjek po prirodi i prizivu bogojavni, tako i hram, on nije prosto simbol duhovne stvarnosti nego mjesto gdje se ona realno otkriva, mjesto otkrivenja slave Božije, mjesto Bogojavljenja. Hram ima za, cilj da onima, koji se u njemu i oko njega sabiraju, koji ga gledaju, otkriva i projavljuje Nevidljivog, da smjesti u sebe i sobom posvjedoči Nesmjestivog. Zato je potrebno da materijal koji se u njega ugrađuje i način na koji se ugrađuje, njegov oblik i sve što je u njemu i što se u njemu odigrava – progovori vječnoj istini saobraznim jezikom, za čovjeka razumljivim i prihvatljivim. Kao takav, hram afirmiše i pozitivno vrjednuje samu materiju, daje apofatičko – lični karakter poznanju i istoriji, tj. projavljuje i otkriva lik vječnog Slova (Logosa) Božijeg u tvarnoj stvarnosti svijeta i čovjeka. Tako, pravi hram, kao i pravi čovjek. kao i svijet, progovara, postaje i otkriva se kao riječ o Neizrecivom, slavopoj njegovoj ljepoti i slavi; kroz njega se projavljuje i objelodanjuje unutarnja istina svijeta i čovjeka, i njihov vječii smisao.“

Zato, kada se hram gradi, u njega se, kroz prigodan materijal, na prirodan i smjeran način, ugrađuje svijet; gradnja se vrši po čovjekovoj mjeri, ali tako kako bi, istovremeno, svojom ikoničnošću obuhvatila beskrajnu stvarnost. Taj miris i dah bezmjernog, utkan u građevinu hrama, bitan je za ljude koji se u njemu okupljaju: on im otkriva zadatu besmrtnost same njihove prirode, ukazuje na bezmjernu mjeru čovjekovog rasta. Kao što je čovjek stvoren „po slici i prilici” tj. po bezmjernoj mjeri večnoga Boga, tako se i hram gradi za tog i takvog čovjeka, po njegovoj „slici i prilici“.

Kada je, prije trideset godina, Mitropolit Amfilohije, kao širom pravoslavne vaseljene poznati i priznati teolog i duhovnik, stigao u svoj zavičaj, na mjesto gdje se postavljalo pitanje sudbine naroda, morao je skupiti svu svoju snagu i okrenuti svoj duh nebu, jer je zemlja u koju se vratio stenjala pod totalitarizmom koji je ostavio teške posljedice: bezbožiost, bratoubistva, podjele i izbezumljene ljude. Čekao ga je ogroman posao. Zakoračio je u prostor drevnog pamćenja, bogatog iskustva i ružne stvarnosti.

U posljednjim decenijama prošlog vijeka bilo je mučno i tužno gledati gomile kamenja na ruševinama manastira, zapustjela sveta zdanja, crkve bez krovova i zvonika, i to širom Crne Gore. Do brojnih crkvišta i manastirišta, bio je pravi podvig stići, probiti se kroz šikaru, kretati se kozjim stazama i izbegavati poskoke. Bila je to sramota Crne Gore da u zadužbini Jelene Balšić, tvorca emistolarne književnosti na ovim prostorima, čuvaju stoku; da od polusrušenog manastirskog zdanja u Vranjini prave tor za ovce; da na Starčevoj gorici ia grobu srpskog štampara Božidara Vukovića Podgoričanina umjesto cvijeća bude lješ mrtve koze; da se u manastiru Stanjevićima, koji je bezmalo bio 150 godina prestonica Crne Gore u doba Petrovića Njegoša, u gomili kamenja zmije legu na mjestu gdje je Sveti Petar Cetinjski pisao čuvenu Stegu… Zdanja pravljena da pokažu duhovno bogastvo, da budu molitvena i administrativna sjedišta, grobna počivališta vladara, vlastele i crkvenih velikodostojiika, ali i da budu prve škole, skriptorije, prve štamparije, narodna zborišta, uz pomoć vjekoviih zavojevača, osvajača i komunističkih vlasti, pritom i dejstvom zuba vremena, pretvorena su u rugla i sramotu.

U vremenima poslije Drugog svjetskog rata, kada su vlasti u rijetkim prilikama sanirale urušene hramove, oni su obnavljani samo kao spomenici kulture, a ne mjesta sabiranja i duhovnog preporoda naroda. Kao primjer, dovoljno je vidjeti odnos nekadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore prema urušenom manastiru Stanjevići. Tako je, 1985. godine, za manastir Stanjeviće, ovu nekad „najveću građevinu Crne Gore“, bilo predviđeno, i to od stručne ekipe, da u budućnosti ostane samo kao „najmonumentalnija ruševina“. Ali oni koji su to predviđali su zaboravili da je Bog ljubavi neuništiv i da je neuništivo i ono ljudsko srce koje je ispunjeno tom božanskom ljubavlju. Blagodareći nesebičnoj žrtvi i trudu monaškog bratstva, pomognutom od čestitih ljudi, stručnjaka i dobričinitelja, svetinja je vaskrsla iz mrtvih, posle 180 godina ruševnog i zaboravljenog stanja. Manastir Svete Trojice Stanjevići je, 2018. godine, obilježio svoju šesto osamdesetu godišnjicu, svečanije nego li bilo koju godišnjicu u svojoj istoriji, obučen u novo ruho, postavši ponovo jedan od najznačajnijih duhovno-kulturnih svjedoka bića izvorne Crne Gore. I mnogo šire od Crne Gore.

Velika obnova i gradnja hramova je uslijedila nakon vraćanja naroda Crne Gore svojoj Pravoslavnoj crkvi i Mitropoliji crnogorsko-primorskoj početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Ova obnova hramova nije bila samo obnova spomenika kulture, već centara duhovnog života, koja je veoma. brzo dala bogate plodove.

I laik je mogao primijetiti širom Crne Gore graditeljski zanos na obnovi, sanaciji, rekonstrukciji i izgradnji manastira, hramova i drugih crkvenih zdanja. Od mora do gora, vaskrsavao je oltar do oltara. Brojni obnovljeni i novi manastiri kao da čine dijelove jednog trolista koji narod nazva Tri Svete Gore: Primorska, Zetska i Brdska.

U ljetopisu „Obnova i gradnja manastira i hramova. u Crnoj Gori 1990-2010“ (Cetinje, 2010), dat je podatak da je u tih 20 godina sanirano, rekonstruisano i izgrađeno 569 crkvenih objekata.

Na kraju 2015, taj broj se povećao na 652 crkvena zdanja, koja su obnovljena ili izgrađena u proteklih 25 godina (1990-2015), od kada se na cetinjskom tronu nalazi Mitropolit Amfilohije Radović.

Postoji predanje u narodu da je crnogorski kralj Nikola, veliki zadužbinar i graditelj crkava, u hram Svetog Arhangela Mihaila u Andrijevici simbolično ugradio svoju sjenku. Danas, pa kraju 2020. godine, možemo konstatovati da je blaženopočivši Mitropolit Amfilohije „s ljubavlju ka božanstvenim crkvama” i opčinjen ljepotom doma Gospodnjeg sagradio, obnovio, rekonstruisao i osvetio, za trideset godina svoje arhipastirske službe u Crnoj Gori, preko 700 crkvenih zdanja, otvoreno i neskriveno se radujući što se kroz graditeljstvo i zvuk zvona, pronosi kroz prostor i vrijeme slava imena Gospodnjeg.

Kada se samo pogleda brojna foto-arhiva manastira i hramova, koja je najbolji svjedok ljepote i punoće hrišćanskog života u proteklom vremenu, kao i specifičnih i spiritualnih crnogorskih pejsaža, nije teško uočiti skladnost i na tvrdoj i pravoj vjeri utemeljenih crkvenih zdanja. Ona je i prikaz blagočestivog naroda, koji u vremenu „od svašta tijesnom i oskudnom” danonoćno, uz veliko pouzdanje u Boga i strpljivo, zidao i zida domove Gospodnje, pokazujući da je njegovo pamćenje i dublje i šire od ono ga što je dnevna politika pokušala da napravi od njega. Pored obnove i gradnje crkvenih zdanja, poseban fenomen, nezabilježen u istoriji ovih prostora, predstavlja obnova monaštva i sveštenstva u čitavoj Crnoj Gori. Na početku devedesetih godina prošlog vijeka, na primjer, bilo je samo 5-6 monahinjau čitavoj Crnoj Gori. Danas ima oko dvjesta monahinja i iskušenica. Mnoge nekada puste ruševine vaskrsle su snagom njihove vjere i mladosti. Danas u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj imamo brojčano najviše ženskih manastira od svih eparhijau Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Među mnogobrojnim novosagrađenim hramovima Saborni hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici i Saborni hram Svetog Jovana Vladimira u Baru, predstavljaju, po mišljenju stručnjaka, najimpresivnije objekte te vrste ne samo u Crnoj Gori.

Nemanjićka epoha u nekadašnjoj Zeti, vrijeme Mitropolita Mitrofana Bana i vrijeme kralja Nnkole i vrijeme od kada se na tronu Sv. Petra Cetinjskog nalazio Mitropolit Amfilohije Radović predstavljaju najznačajnije graditeljske epohe u istoriji ovih prostora. Može se reći da je kraj XX i početak XXI vijeka jedan od zlatnih perioda crkvenog graditeljstva i sveukupne obnove Mitropolije crnogorsko-primorske.

Danas vjerovatno mnogima postaju jasnije riječi iz besjede Mitropolita Amfilohija koje je izgovorio 1989, uoči dolaska na Cetinjski tron (1990), kao i njegov doprinos zaštiti kulturnog nasljeđa našeg naroda.

Iz knjige ,,ĐEDO“ (Šta nam je značio Mitropolit Amfilohije), Beograd, 2020, str. 125 -132.

(Izvor: Mitropolija)