“Oče, ne shvatate Vi: sve je to dogovor!”

Piše: o. Darko Ristov Đogo

To čujem gotovo svaki dan. Bilo da je u pitanju problem srpskog stava prema trenutnim geopolitičkim događajima (“ma sve su se to dogovorili Putin, Orban i Vučić. Moramo mi malo i sa Zapadom, sve je to dio dogovora!”), bilo da je jučerašnje saopštenje Fanara (“ma sve je to dio dogovora!” Vidjećete! I Fanaru – neka moć. I nama: i mi smo nešto riješili. I Makedoncima kanonski status!”).
Vjera u “dogovor” tako postaje verbalizacija onoga što Milo Lompar u “Moralističkim fragmentima” naziva “ideologijom kompromisa” To je, zapaža on, “prerušeni oblik egzistencijalnog neverstva”. Stilski i značenjski je nepogrešivo označeno da nije po srijedi samo nedosljednost, neka fluidnost koja bi bila prirođena raznolikosti života već je upravo po srijedi iznevjeravanje onoga do čega se do juče deklarativno i jako držalo – recimo, iznevjervava se načelo jedinstva sa Rusijom ili kanonskog poretka.
Tako je “dogovor” zapravo samo moralna apologija postmodernističkog vjernika u impulse, u trenutke, u situaciju. “Dogovr” je mistifikacijski izraz kojim se pred sobom i drugima opravdava sopstveni situacioni moral koji, samim tim što jeste situaciioni, ne može biti moral. On proističe iz potrebe da se “mudro” ćuti i podržava juče nezamislivo.
“Dogovor” zatim postaje retorička taktika ućutkivanja svakoga ko ne pripada pogodnom polju kompromisa sa savješću, jer nevjerovanje u dogovor od čovjeka sa ubjeđenjima čini neznalicu, a odbijanje “dogovora” čini – “neprijatelja sveopšteg dobra”.
Naravno, od kada je svijeta i vijeka zaista jeste bilo dogovora, tajnih konvencija, prećutnih i pisanih tolerancija. Međutim, njihovo javno dejstvovanje bilo je nepodnošljivo za metafizičko ubjeđenje pred-postmodernističkog čovjeka koji je vjerovao da su dobro i zlo, pravda i nepravda, Zavjet i izdaja, dvije različite stvari. Otuda su, na primjer, tajne konvencije i sporazumi srpskih vladara iz druge polovine XIX vijeka nužno bile – tajne, budući da su odustajanje od Zavjeta oslobođenja i ujedinjenja, makar na taktičkom nivou, Srbi posmatrali kao nedopustivo rušenje metafizičkih osnova svoga bića. Povjerenje u “dogovor” i uznošenje “dogovora” kao etičkog normativa moguće je samo tamo gdje su pojmovi Zavjeta i Istine ostali prazni, ispražnjeni, kao puki skeleti nekada živih Načela. Jer nijedan “dogovor” na svijetu ne bi mogao da ukine činjenični dug Srbije prema Rusiji na polju geopolitičke odbrane naših interesa i nijedan “dogovor” ne daje ovlaštenja Fanaru da se ponaša kao globalni (ne)kanonski policajac i da “uređuje” tako što unosi haos na mjestima za koje nije nadležan.
Zato, moram da priznam, da kada god mi neko priđe i uputi me na “dogovor”, osjenči naš odnos jednom razlikom koja nije kognitivna – znamo svi da dogovora ima, ali i da se oni još više pojavljuju kao misaone tehnike kojima ljudi kupuju svoju savjest i opravdavaju ono neopradivo.
“Oče, dogovorili su se” jeste “vjeruju” čovjeka i stvarnosti kojima je stavrnost dogovorna. A kada postane dogovorna, onda se ne smijemo buniti što je dogovorno i ono nedogovorljivo.
Pitajte Zapad, uostalom, tamo je “dogovor” kao načelo utvrđivanja činjenica odavno uzveden u jedini kriterijum.