IN4S

IN4S portal

Obilježavanje jubilarnih 75 godina: Četnička operacija spasavanja preko 500 savezničkih pilota

Na Galovića poljani, pod Ravnom gorom, u nedjelju će biti obilježena 75. godišnjica akcije "Halijard" ("Jedro"), tajne operacije spasavanja 500 savezničkih pilota, koje su Njemci oborili nad Jugoslavijom, a svečanosti će prisustvovati i predsednik Srbije Aleksandar Vučić
jubilarni

Pranjani - Operacija "Halijard", foto: Novosti

Na Galovića poljani, pod Ravnom gorom, u nedjelju će biti obilježena 75. godišnjica akcije „Halijard“ („Jedro“), tajne operacije spasavanja 500 savezničkih pilota, koje su Njemci oborili nad Jugoslavijom, a svečanosti će prisustvovati i predsednik Srbije Aleksandar Vučić.

Njemcima pred nosom, operaciju kodnog naziva „Jedro“ izveli su četnici pod komandom Draže Mihailovića, narod u selima oko Ravne gore i saveznička avijacija, koja je te pilote evakuisala u Bari, u Italiji, koja je kapitulirala 1943. godine. Ova operacija, poznata i kao „Vazdušni most“, smatra se za jednu od najuspješnijih spasilačkih misija iza neprijateljski linija u istoriji ratova.

Sa jačanjem savezničke bombarderske ofanzive protiv Osovine, sve veći broj vazduhoplovaca ostajao je iza neprijateljskih linija usled prinudnog spuštanja iz oštećenih aviona, prenose „Vijesti“

Na stotine mještana radilo je svakodnevno sa volovskim zapregama od proljeća 1944. da bi izgradilo aerodrom na Galovića poljani, kod varoši Pranjani. Sve do evakuacije, mještani su krili tih 500 pilota, u ratnoj oskudici djeleći sa njima poslednje zalogaje, i strepeći od odmazde Njemaca.

Pravi junaci su Srbi koji su spasavali pilote, obični seljaci

Podjelite tekst putem:

28 thoughts on “Obilježavanje jubilarnih 75 godina: Četnička operacija spasavanja preko 500 savezničkih pilota

      1. Preko radio Londona Draža je poslao veći broj poruka Z “zaklati”, bez obzira što Čerčil nije bio tome naklonjen. (Čerčil je četnike nazvao najokrutnijom vojskom drugog svjetskog rata).

        “Predsedniku Jugoslovenske vlade. Šef trojki u Jugoslaviji poručuje trojkama da suviše kuražno spreda a obratno treba s leđa. Objaviti.” Tim putem Draža poručuje crnim trojkama da napadaju ljude s leđa i da ih tako kolju. Jedna od Dražinih depeša četničkim komandantima glasi: Trojke za primenu slova Z nose sa sobom znak raspoznavanja: detelina sa četiri lista izrađena od sivog kartona. Javite susedima. Čiča.

        Sve češće se preko radio Londona čulo taj i taj stavlja se pod slovo Z. I zaista, slovo Z postaje sve više ustaljeni metod obračunavanja četnika sa njihovim neprijateljima, a preko Senjsko resavskih rudnika, sela i gradova Resave i Pomoravlja u cilju zasgrašivanja kruži četnička parola: “Ko nije s nama, sudiće mu naša kama”.

        Zvijerstava četnika bilo je toliko, da ih čak ni sva nastojanja jugoslavenskih Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i domaćih izdajnika nije bila u stanju registrirati i prikupiti.

        Pod parolom “nacionalne borbe”, pljačkalo se i ubijalo iz mnogih razloga, a vrlo često bezrazložno, bez ikakvih motiva, iz puke obijesti. Ljudi su ubijani samo zato što nisu bili Srbi, zato što je neko nekog optužio, iz lične mržnje, ljubomore, osvete, samo zato što neko nije htio nositi srpsku šajkaču, ili zato što nosi crveni džemper ili šal. Ubijalo se i klalo po “narudžbi”, da bi se neko osvetio za ukradeni naramak sijena, ubrani grozd ili pregršt voća. Četnici su klali iz čistog zadovoljstva, sadističkih pobuda, kao i bolesnom željom za ubijanjem.

        Zločin je postao osnovni četnički zakon, podignut kod njih na tron heroizma. Evo jednog primera, koji o tome najbolje govori:

        Jedan seoski siromašak, sa svojih 16 godina, služio je kao čobanin kod nekog bogatog seljaka. Jednog dana bio je od strane gazde osumljičen da je ukrao komad slanine. I ako je bio nevin, plašeći se od batina,napustio je gazdu i pobegao u planinu. Tu je u šumi naišao na Čačićeve četnike. Oni su ga poveli u logor gde je izvesno vreme cepao drva i radio druge fizičke poslove, a zato je dobijao hranu. Posle kraćeg vremena, četnici su ga poveli u “akciju”. Sa zloglasnim Vasom Antićem iz Krušara i još jednim četnikom, takođe okorelim koljašem, došli su u selo Batinac kod Ćuprije. Tamo su bili postrojeni seljaci kojima je bilo naređeno da prisustvuju odmazdi nad neprijateljem, a “neprijatelj” je ustvari bio Ivan Samac, tekstilni radnik iz Vučja kod Leskovca, koga Su na prevaru doveli u Paraćin, a zatim u Ćupriju, odakle je doveden u Batinac. Vezanog Ivana oborili su na zemlju, a Vasa je pružio dečaku kamu i rekao: “Evo ti, pa ga zakolji…” Dečak se odupirao, molio i odbijao, navodeći da on to nikada nije radio, da nije zaklao ni pile i da ne može to da učini. Onda mu je Vasa rekao: “E, onda lezi ti, da prvo tebe zakoljem…” Dečak se kolebao, a zatim uplašen za sopstveni život, zaklao je Ivana. Posle klanja, Vasa muje uzeo krvavu kamu i naredio: “Zini i oliži”! Dečak je i to uradio. Po povratku u brigadu, raportirali su Čačiću, po čijem naređenju je klanje i izvršeno.

        Čačić je primio raport u stavu mirno i naredio da se postroji cela brigada. U međuvremenu, Čačić je otišao usvoju kancelariju i napisao zapovest – naredbu, kojom je pred postrojenom brigadom pohvalio “herojsko delo” i “u ime kralja i otadžbine” prišao dečaku, čestitao mu, poljubio ga i saopštio mu da je unapređen u čin podnarednika, kao i da je predložen za odlikovanje. Dečak je bio zbunjen, pa je počeo čak i sam da veruje da je zaista učinio junačko delo, a bio je priglupo, nepismeno seljače, odraslo u planini kod ovaca, bez ikakvog znanja i životnog iskustva.

        U martu 1943. godine, nađen je zaklan od strane četnika partizanski kurir, koji je sa brošurama i partizanskom poštom išao iz Ravne Reke za vezu. Skoro u isto vreme zaklan je i Jovan Reljić, koji se po razbijanju odreda vratio u Ravnu Reku i privremeno se zaposlio kao šef kuhinje.

        U istom periodu, četnici odvode nekoliko radnika iz Senjskog Rudnika, koji se više nikada nisu pojavili među svojim drugovima. Mnoge, koji su u ovo vreme i kasnije odvedeni od strane četnika i kojima se izgubio svaki trag, niko nije poznavao, te su njihova imena ostala nepoznata.

        Petog aprila 1943. godine, četnici su zaklali Desanku Gajić iz Stubice, zbog toga što joj je muž, kao pripadnik NOP-a bio oteran u koncentracioni logor.

        Istoga dana, zaklana je i Milica Milić, takođe iz Stubice. Razlog: “I pored opomepe nemačke policije, nosila je crven džemper”.

        Na dan 19. aprila iste godine, zaklan je Petar Konopka, rođen u Poljskoj, siromašan i sa mnogo dece. Zaklan je samo zbog toga, što nije bio Srbin, već Poljak, prema četničkoj ideologiji “nesrpski elemenat”. U maju je pobijena porodica Gojka Živkovića iz Ravne Reke. Četnici su naredili ovoj porodici da se za nekoliko časova iseli iz Ravne Reke. Na Pasuljanskim livadama ova porodica je sačekana od četnika. Krsta je sa braćom Jovanom i Nikolom počeo da beži prema Senjskom Rudniku, ali su ih četnici stigli i kod bolnice Krstu zaklali, Jovana ubili pa isekli na komade, a Nikolu uhvatili i odveli u Senje, a potom u Bigrenicu i tamo ga zaklali. Ivanka Živković sa ćerkom Jelom i sinom Dragutinom vratila se u Ravnu Reku, gde su je četnici uhvatili i uguišli na očigled sina Dragutina, koji je jedini, od šest članova porodice uspeo da se spasi. Razlog za ovo istrebljenje porodice Živković sastoji se jedino u tome, što su Živkovići imali jednog rođaka u partizanima.

        Iste noći zaklane su i raskomadane Stana Ristić sa svojom dvanaestogodišnjom ćerkicom. Posle ovih zločina, glave Krste Živkovića i Stane Ristić nabijene su na kolje i stavljene ispred zgrade direkcije u Senjskom Rudniku. Ovaj pokolj je ostavljao stravičan utisak.

        Na putu su ležali raskomadani delovi ljudskih tela. Odsečene glave jednog čoveka, jedne žene i jedne devojčice, razvlačili su psi. Trupove nevinih žrtava su presekli uzduž na dvoje, dok su utrobu psi razvukli i pojeli.

        Juna iste godine, dolazi do novog talasa ubijanja. Četnička kama oduzela je živote mnogim radnicima i građanima,kako iz Ravne Reke i Senjskog Rudnika, tako i iz ostala dva rudnika Bara i Sisevca, zatim Ćuprije i bliže i dalje oko- line. U ovom talasu iz Ravne Reke zaklani su: Mihajlo Pavićević, Salko Sulić, Marija Sulić, Brazanulović (ime?), Salko Čavalić, Đuro Majcen, Jordanka Majcen, Josip Kulić,Franc Knok, Ivan Veprek, Špira Guševac, Teodor Frabac,Josip Hajnc, Ana Hajnc, Mihajlo Žurnić, Marica Salih, Anka Čobanović, Ilija Kovač i Feodor Vorobijev.

        Skoro u isto vreme iz Senjskog Rudnika zaklani su: Pera Dimić, Avdo Tabaković, Milica Radosavljević, Đoka Mijić, Marica Mijić, Ibrahim Đogo, Ibrahimova žena i Ibrahimovo dete.

        U julu 1943. godine, četnici su izveli iz radionice u Senjskom Rudniku Milana Vukosavljevića, elektrotehničara, pa su ga odveli sa sobom u Tetovište. Uskoro je njegova žena Stojana dobila pismo od muža u kome ovaj moli da spremi i donese 250.000 dinara, kako bi spasio glavu. Sirota žena je sve pokušavala, ali nije mogla da prikupi potrebnu sumu. Sa prikupljenih 100.000 dinara, otišla je u njihov logor, molila ih da je sačekaju još nekoliko dana, dok ne donese ostatak od 150.000 dinara. Četnici su uzeli novac, obećavši joj da će je sačekati, ali odmah po njenom odlasku, Milana su zaklali i bacili u Jamu.

        Sedamnaestog avgusta, četnici su izvršili još jedan od zločina u ovom kraju. U sred bela dana, zaklali su u Sisevcu bravara Stojana Ivanića, njegovu ženu Magdalenu Modiku, ćerku Ceciliju od 12 godina i ćerku Dragicu od 4 godine. Malu Ceciliju izvukli su ispod kreveta gde se bila sakrila i zaklali je. Ispred leševa naterali su stanovnike naselja da prodefiluju i vide kako će proći svi Hrvati i “nesrpski elementi”.

        Među građanima Sisevca nastupilo je gnušenje, što je razbesnelo četnike, pa su istog dana zaklali: Stevicu Jelića, Ivana Kožulja, Živka Micića, Anu Micić, Mirjanu Jakovljević, Milojka Milutinovića, Veru Milutinović, Milenka Đurića i Milana Đurića, dva brata iz Mutnice. Oni su izgubili živote samo zbog toga što su rekli da su Ivanić i njegova porodica ljudi iako nisu iste vere.

        Avgusta meseca 1943. godine, izveli su iz Dobričeva Aristov Andriju, Rusa – belog emigranta, i zaklali ga zbog toga što nije poslušao savet da ide u Ruski okupacioni korpus ili nemačku vojsku, već je govorio da će uskoro doći njegova braća Rusi i da će onda otići u Crvenu armiju. Prilikom odlaska pokušao je da poljubi decu, ali ga je četnička crna trojka grubo odgurnula od dece i odvela na klanje.

        Takođe u avgustu 1943. godine, iz jednog oštećenog američkog aviona iskočilo je 13 američkih vojnika, od kojih su 12 pali na terenu oko Buljine Bare, a poslednji koji je iskočio (pilot) pao je u okolini Pasuljanskih Livada. Pilota su uhvatili Bugari i predali Nemcima u Jagodinu, dok su ostale pohvatali Čačićevi četnici, sproveli ih u Letovište, poklali i bacili u Mijajlovu jamu.

        Hronike beleže nekoliko slučajeva prinudnog spuštanja američkih i engleskih aviona na područje bivših srezova Despotovca, Ćuprije i Paraćina. Za većinu američkih i engleskih pilota, kao i članova posade, sa sigurnošću se može utvrditi da su pobijeni ili da im je izgubljen svaki trag.

        U ovoj godini – četničkog terora, krajem avgusta, četni nici su napravili spisak na kome je bilo stavljeno 30 imena ljudi koje treba zaklati u srezu Despotovac i okolnim selima. Međutim, ovu nameru četnici nisu uspeli da izvrše, uglavnom što je u Sreskom načelstvu radio policijski pisar Branko Bogdanović, koji je bio simpatizer NOP-a i koji je obavestio lica koja su stavljena na spisak na vreme i dao im je lažne legitimacije da mogu da napuste Despotovac. Jedan veći broj uspeo je da pobegne iz Despotovca i sačuva glavu, dok je drugi deo postao žrtva četničkog terora. Tako naprimer, da bi izbegli sigurnu smrt, Mara Nedić, bolničarka iz Pančeva, simnatizer NOP-a i Dragan Petrović-Beli, radnik Vojno-tehničkog zavoda iz Kragujevca, član KPJ, koji su se privremeno skrivali u Despotovcu, pokušali su da izbegnu. Oboje su dobili lažne legitimacije iz Sreskog načelstva i kao obični radnici na jednom kamionu koji je vozio ugalj za bolnicu u Ćupriji pošli iz Despotovca. Međutim, četnici su zaustavili ovaj kamion kod rudnika “Sreća” i poskidali sve radnike. Odmah su izdvojili Maru i Beloga i tu ih na licu mjesta zaklali. U svojim svirepostima četnici su ubijali trudne žene, koje su trebale da se kroz dva do tri meseca porode.

        Tako su početkom septembra, izboli kamama i dotukli revolverskim mecima Nadu Bošković iz Ćuprije, dok ih je ona molila i preklinjala da je ostave u životu bar dok se ne porodi, jer se nalazila u šestom mesecu trudnoće. Međutim, i to nije pomoglo da omekša okorela srca krvnika. Predpostavlja se, da je Nada ubijena zbog toga, što je bila udata za Slovenca Vinka, rudara, koji je u to vreme bio u partizanima negde u Sloveniji.

        U noći između 8. i 9. septembra, zaklano je od strane Čačićevih četnika, 28 Cigana iz Ćuprije. Klali su na Moravi decu na očigled roditelja, a roditelje pred očima dece. Jedini preživeli svedok ovog masakra, Stepan Pavlović izgubio je u ovom pokolju ženu i dvoje dece.

        Jedanaestog septembra 1943. godine, četnici su došli u selo Balajnac i ubili Radosava Milića, po nečijoj optužbi,da je simpatizer NOP-a.Dvadeset i sedmog septembra, u samom Despotovcu četnici su ubili popa Damnjana Damnjanovića, koji je kao izbeglica došao u Plažane.

        Dvadeset i osmog seitembra, četnici: Bogdan Ćopić,Pera Popče (Kovačić), Đorđe Grčić i Tisko iz Glogovca, došli su u Despotovac i ubili Staju Dragutinovića, opančarskog radnika ispred njegove radnje. Staja se nalazio na spisku kod četnika kao simpatizer NOP a. Posle toga su se udaljili. Iako su četnici javno došli u Despotovac, Srpska državna straža nije intervenisala Početkom oktobra 1943. godine, četnici su izvršili gnusan zločin nad dvanaestoricom Italijana, koji su kao nemački zarobljenici pobegli iz organizacije TOT, koja je opravljala put Ćuprija – Jagodina. Italijani su napustili rad i pobegli, u nameri da nađu partizane i da im se pridruže.

        Nemci su obavestili četnike o njihovom begstvu, te su se četni ci dali u poteru za njima. U rejonu sela Židilja i Stenjevca, Italijani su naišli na četnike koji su ih sproveli u Bare. Na saslušanju, Italijani su izjavili da su antifašisti i da žele da se bore protiv Nemaca i da hoće da stupe u partizane. Četnici su im obećali da će ih „provesti“ do partizana. Sutradan, Italijani su odvedeni na jednu livadu niže Bučara i streljani. Streljanje je izvršila četnička crnatrojka – Grkić, Prlja i Lala. Posle ovog zločina, četnici su došli u Bare, pijančili i pričali kako su Italijani kukavice i molili da im poštede život. Bilo je slučajeva da su neki četnički simpatizeri ovaj zločin osuđivali javno, zbog čega su od četnika dobili po 25 batina.

        Radnici Gaja Vujičić, Ivan Colarić, Josip Šundra i drugi batinani su od četnika zato što su u pripitom stanju psovali četnike što se ne bore s Nemcima, već se šmucaju po rudniku.

        Četnici se nisu obračunavali samo sa punoletnim i zrelim ljudima. Njima su i deca od nekoliko godina bila neprijatelji i komunistički elementi. Na to ukazuje sledeće:U zimu 1943. godine, četnici su na svirep način ubili nepoznatog dvanaestogodišnjeg dečaka, iznad sela Sladajs.Dečak je doveden u starom, pocepanom odelu i teran bosonog po snegu. Na mestu zv. Javor grupa četnika ga je ubila. U ataru sela Sladaje kod mesta zv. Ponikve bačen je u provaliju Džodina rupa. Kao i za Mijajlovu jamu, tako i za Džodinu rupu, niko ne može utvrditi tačan broj žrtava bačenih u njih.

        Četnici su izveli iz kuće Miloša Obradovića, hromog harmonikaša iz Ćuprije i odveli u Letovište da im svira na proslavi Svetog Save 27. januara 1944. godine. Iako nije imao svoju harmoniku, Miloš je morao da da kaparu od 500 dinara za tuđu harmoniku sa kojom je svirao četnicima sve dok se nisu izopijali. Kada im je dosadila muzika, oni su Miloša zaklali i bacili u Mijajlovu jamu.

        1. Na kraju rata, kada su vidjeli da im čapra ne vrijedi ni prebijene pare, sa američkim pilotima (mada su ih ranije klali) pokušavaju da operu dotadašnje zločine. Ne ide to tako gibaničari!

          1. Da li da “verujem” Telegrafu?
            Naime, u noći između 20. i 21. decembra 1943. godine, u selu Vranić, 30 kilometara iz Beograda, kako preživeli svedoci navode, četnici su tokom jedne noći zaklali 68 dece, žena i staraca. Vladan Pantić, rođak jednog od preživelih, nakon donesene odluke o „čičinoj“ rehabilitaciji kaže, za srpski Newsweek: – Danas su ih opet ubili.
            Jednogodišnji Ljubomir zaklan u kolevci i na osam mesta uboden nožem u grudi i stomak. Njegovu mrtvu majku četnici su namestili da kleči pored kolevke. Ljubomirova krvava kolevka bila je dokaz na suđenju Draži Mihailoviću 1946. godine. Sad kažu da dokazi nisu bili dobri – priča Pantić…

  1. Gdje je ovaj ucio protokol,da li on prodaje konje ili je predstvnik i Predsjednik jedne drzava?
    http://www.rts.rs/upload/storyBoxImageData/2019/09/15/27379709/Vucic-ss.jpg

    S druge strane, važno je da ljudi komuniciraju s konjima putem dodira na nježan način. U istraživanjima se pokazalo da kod domaćih konja taktilna stimulacija (dodiri) uzrokuje smanjenje broja otkucaja srca. Osim toga, bavljenje sa ždrebetom može poboljšati njegovu socijalizaciju.

    Smatra se da je u radu s konjima važniji ton kojim se nešto kaže, nego sama izgovorena riječ.

    Novija istraživanja pokazala su da konji čitaju ljudske emocije, pamte to i prilagode tome svoje ponašanje.

  2. A sto je tebi jadan nebio,da Vucic ciji je djeda poginuo u tuci u nekoj kafani u Bosni nesto kaze o toj istini o spasavanju pilota ,a nosio je sliku svog tog djeda u Moskvu kao stradalog u ratu ,ako si nesto ocekivao istinito i realno nijesi izgleda jos svjestan prevare Brozovih satrapa!

  3. Uzas. To su oni isti piloti koji su sravnili nase gradove sa zemljom. Ovo obiljezavanje je gore nego postavljanje spomenika istim zlocincima u PG. A fino su nam i uzvratili…

    1. Podgorica je bombardovana uglavnom od strane Engleza (sa uzivanjem kako su to naglasili u kasnijim memoarima) ali to je trazio Vrhovni Komadant sa svojim saradnicima.
      Ubijeno je 2000 stanovnika Podgorice a samo par Njemaca, 85% gradskih kuca i zgrada je sruseno.
      Jugoslavije je poslije rata uredno platila sve troskove bombardovanja ,gorivo ,bombe,avione i radne sate pilota i aviona.
      I u znak zahvalnosti gradjani Pdgorice su svoj grad nazvali Titograd.

  4. Početkom avgusta 1944. Dušan Radović, zvani Kondor, komandant Mihailovićevog zlatiborskog korpusa, zaklao je dva američka avijatičara koji su se bili prinudno spustili padobranima kod rijeke Lim.

  5. GLEDAO SAM DANAS UZIVO SNIMAK SA OBILJEZAVANJA GODISNJICE U PRANJANIMA I NIKO OD GOVORNIKA NE POMENU NAJZASLUZNIJE ZA SPASAVANJE SAVEZNICKIH PILOTA A TO SU JV U OTADDZBINI-CETNICI I NJIHOV LEGENDARNI VODJA DRAGOLJUB DRAZA MIHAJLOVIC-CICA. NE ZNAM STO JE PROBLEM RECI ISTINU KAD ZA TO IMA BEZBROJ DOKAZA I SVJEDOCANSTAVA SPASENIH PILOTA I NIZ ODLIKOVANJA AMERICKIH VRHOVNIKA DATIH CETNICKIM OFICIRIMA I PRVACIMA U ZNAK ZAHVALNOSTI ZA TAJ CIN. NARAVNO ZASLUZAN JE I SRPSKI NAROD OKOLO PRANJANA I SUMADIJE KOJEMA JE DANAS ODATA ZAHVALNOST NA SPOMENUTOM SKUPU

    1. E, tako je to kad covek zna i ocekuje da se istina kaze, kakva god da je. I meni je to zasmetalo, ali ko smo mi…

    1. E moj Miloše, istina o ovom događaju je sasvim suprotna. Ali redakcija ne dozvoljava da se to čuje, nije uzalud laž najveći saveznik srbinov. Istinu u stvari zna cijeli svijet i svako koga to interesuje, cilj je držati svoj narod u neznanju, odnosno onaj dio naroda koji njima vjeruje.

      1. Procitaj veceras sta ce tvoji saveznici koji danas budu prisustvovali proslavi reci ,pa ih demantuj ti ili bilo ko od Montenegrina.Ajde da vidimo koliko ste to hrabri kao sto se bijete u prsa.Vi ste samo njihov otirac,gdje oni samo ponekad otru noge.Cak im i za to ne sluzite.

      2. E moj Komlene, jedina dva grada bivse Jugoslavije koji su docekali fasisticke okupatore sa cvijecem i dobrodoslicom su Zagreb i Cetinje.
        Zagreb Hitlera i njemacke fasiste a Cetinje Musolinijeve fasiste.
        Beograd je bombardovan a Draza Mihajlovic otisao na Ravnu Goru i za njim Hitler raspisao potjernicu kao vodji gerile.
        A Ustase u Zagrebu sa Pavelicem docekuju Njemce a Komite i CG separatisti sa Sekulom Drljevicem docekuju Italijane.

          1. Tako je, nego sam mislio na nekadasnje glavne gradove, republika ,banovina za vrijeme Jugoslavije jedne i druge.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *