O Slobu i Zoranu

Piše: Jovan Lakićević

Nekad zgusnuti događaji prosto natjeraju novinara da se pretvori u skribomana, što se meni, eto, dešava ovih dana.Mogao bih, ali neću da propustim priliku (jer ko zna kad će mi se više ukazati) da kažem ponešto o dvojici srpskih čelnika koji su se svojevremeno upokojili u dva susjedna martovska dana. O Slobu i Zoranu, koji su obilježili kraj minulog i početak 21. vijeka.  O sličnostima i razlikama.

Govorim o tome u svojstvu čovjeka, koji je, sticajem okolnosti, poznavao gotovo sve jugoslovenske, srpske i crnogorske političare, od Broza naovamo,  s nekima se družio i bio prijatelj (među poslednjima sa Slobodanom i Radovanom).

I, da odmah kažem, sličnosti između Sloba i Zorana su bile simbolične, a razlike drastične!

Nema sumnje da su i jedan i drugi imali sve reference državnika, uz dovoljno političke, a i one druge pameti. Nažalost, ni u jednom , ni u drugom slučaju ona nije na pravi način iskorišćena.I zbog toga smo mi, obični smrtnici, građani Srbije, a i Crne Gore, platili  ničim zasluženu kaznu. I trpimo je godinama.

Jedan je bio, navodno, autokrata, a drugi demokrata… Nije nego. Osvjedočeni pljuvači Slobodana Miloševića pričaju  ovih dana na sav glas i nije ih sramota, kako je u vrijeme Miloševića bilo više slobode štampe i  mnogih drugih stranačkih protesta i manifestacija, nego u godinama poslije njega! Pa, bilo je!

Slobodan je bio patriota, Đinđić – izdajnik!

Za one mlađe i manje obaviještene, biće dovoljno da pročitaju poslednji Slobodanov govor, u kome se opraštao, ne samo od vlasti,od Srbije i Crne Gore, nego, ispostaviće se – od života! Tu je i ona njegova antologijska rečenica: „Nije Srbija napadnuta zbog Slobodana, nego Slobodan zbog Srbije!“

I nek pogledaju šta je Đinđić sve radio da bi se dokopao vlasti.

Ovoga puta zadržao bih se na samo jednoj stavci. Može li mi neko tačno reći koliko su „Petoktobarski revolucionari“ dobili para za rušenje Slobodana Miloševića, odnosno nasilno preuzimanje vlasti u Srbiji ? CIA je saopštila u nekom svom godišnjem izvještaju – 70 miliona dolara.  Ambasador Montgomeri, jedan od organizatora  ove izdajničke rabote u dva maha je izjavio da je bilo „mnogo više od 100 miliona“!

Nikad i nigdje nijesmo čuli koliko je ko od vođa 18 „opozicionih“ srpskih, ili, tačnije- antisrpskih stranaka tada dobio! Velja Ilić je, po sopsvenom iskazu prenosio iz Budimpešte gomilu para u jakni i torbama, ali nam nikad nije saopštio kako su podijeljene! No, to je bio tek manji dio plijena naših „opozicionara“!

Kao čovjek koji je svojevreno  u svojstvu  funkcionera Srbije (Izvršni sekretar CK SKS) završio Visoki generalštabni kurs JNA na Banjici,  mogu ovaj čin da nazovem, kako i priliči, državnom izdajom, ne ulazeći u to kako su milioni podijeljeni, koliko je dobio Zoran, koliko Vuk i ostali.

Hoću da učinim nešto što mi je odavno na duši, da iz ove grupe izdajnika izdvojim generala Vuka Obradovića, čovjeka s kojim sam, kao najboljim pitomcem  klase, kao novinar „Politike“ imao intervju  negdje na vježbama u Fruškoj Gori i s kojim ću kasnije, kao sa portparolom Generalštaba sarađivati mjesecima u svojstvu šefa  negdašnjeg Agitpropa, u CK SKJ.

Taj čovjek, jednostavno, nije mogao biti izdajnik. Ubačen je, vjerujem, od strane KOSa  u ovu grupu prodanih duša. Ubrzo su ga pročitali, ne oni, nego njihovi sponzori, pa su mu namjestili mobing aferu, kako je, zaboga, jednoj sekretarici pridržavao merdevine i uhvatio je za cipelu dok je ona nešto po zidovima kačila! Ubrzo poslije toga je i preminuo!  (Da podsjetim, njegov  rođeni brat je, tih dana predsjedavao Skupštinom Srbije)!

Bila je to jedna od prvih tzv. plišanih revolucija u kojima su zapadne obavještajne službe odlučujuće uticala na preuzimanje vlasti.  „Otpor“ na čelu sa Soroševim  uzdanim  bojovnikom  i povjerenikom Srđom Popovićem u tome je imao značajnu ulogu, baš kao i nedavno u „pobjedi“ Bajdena!

No da se vratim osnovnoj temi, Slobu i Đinđiću.

Slobodana sam veoma dobro znao. Đinđića, hvala Bogu – nijesam.

Znam da je i Slobadanu i meni, kao „perspektivnim političarima“ (bili smo sekretari komiteta SK na našim fakultetima) nuđena Fulbrajtova stipendija. Odbili smo je jer smo bili stipendisti grada Beogrda.  A valjda smo ponešto i znali o karakteru Fulbrajtove stipendije. (Za njegovu Miru, kao i za Biljanu Plavšić, nijesam siguran.) Slobo će svoju stipendiju kao načelnik neke službe „odraditi“ u Gradskoj skupštini Beograda, a ja ću postati novinar „Politike“. Toliko o tome.

U danima teških iskušenja, kad nam je Srbija  svakodnevno bila izložena raketama i bombama NATO zločinaca, Slobodan je bio u Beogradu, kao simbol borbe i otpora najvećoj vojnoj sili svijeta. Zoran kod Mila u Podgorici. Ostala je priča u koju ja i danas vjerujem, da su Milo i  Zoran targetirali mete u Srbiji, posebno vojne fabrike i značajna postrojenja..

Ostala je za pamćenje ona Đinđićeva izjava: „Udrite još 12 dana, Milošević će potpisati kapitulaciju!“ Milo je opet, ucijenjen od NATOa Haškim tribunalaom zbog pohoda na Dubrovnik, a i švercom droge, ispunjavao sve njihove zahtjeve.  U taj korpus vjerovatno spada i predaja planova o odbrani Jugoslavije, zbog čega ga je Holbruk javno pohvalio ističući „da mu NATO mnogo duguje“!

I da dodam, mislim  da je to  bio jedan od dva glavna razloga zbog čega je Poglavnik požurio sa otcepljenjem Crne Gore ( da se ne bi otkrila ova veleizdaja zbog koje se u normalnim zemljama ide na strijeljanje). Drugi je – stvaranje sopstvene mafijaške  latifundije u kojoj će moći da se radi sve ono što se u njegovoj Crnoj Šumi  radilo u poslednjih 15 godina!

Đinđić je Slobodana, ne predao, nego bukvalno prodao Haškom tribunalu. Ostao je zapis kako ga je majka molila da ne predaje Slobodana, Ratka i Radovana Hagu, ali je nije poslušao. Ovu  drugu dvojicu je odćutao, ali za Slobodana je rekao:“Moram! “Koliko je to „moranje“ koštalo, ni danas se ne zna.  A pare su isplaćene. Naše „istraživačko novinarstvo“ to uopšte ne zanima!

Ovo je, možda, prilika da napravim digresiju i da pitam, ne znam već koga, koliko je para dobijeno  za Mladića i kako su podijeljene? Za Karadžića djelimično znam. Znam da je Miki Rakić, šef kabineta B. Tadića i koordinator bezbjednosnih i obavještajnih službi,  preko specijalne interne televizije, uz obavezni viski, gledao sa Bramercom u Hagu hapšenje Radovana Karadžića u autobusu prema Batajnici. Radovana su predali tek kad su pare (pet ili 10 miliona evra) legle na račun u Beogradu! Valjda će se jednom znati i kako su podijeljene! U ovom času padaju mi na pamet stihovi koje sam već objavio na ovom portalu:

„Teško zemlji i narodu,/ Kad na crne grane dođe/ Da prodaje krvnicima/ Proslavljene svoje vođe!/Prodavaju one što su/ Na braniku zemlje bili/ Da bi bolje ološima/ Haškim srca nasladili!/Pojedini vlastodršci/Misle da se obogate/Gubale ih pare koje/Za srpske im glave plate!“

Miki Rakić je, vjerovatno ne stižući da potroši pare, sahranjen  u Aleji zaslužnih građana! Možda neki ne znaju, ali ja znam  mnoge njegove „zasluge“. Jednu sam upravo spomenuo!

Za razliku od Mikija, Zoran Đinđić je sahranjen u Aleji velikana! Uz sve državne počasti.  Jedan od najdužih bulevara u Beogradu dobio je njegovo ime. Umalo da mu se ne postavi bista na Studentskom trgu!

Slobodan Milošević je sahranjen u dvorištu porodične kuće u Požarevcu. (Bio sam tamo prije tri godine i zapalio mu svijeću) .  I uz veliko narodno veselje „drugosrbijanaca“ na Kalemegdanu, sa sve balonima i petardama! (E, tužna naša Srbijo!)

Znam da se moj prijatelj pomalo stidio svog oca Svetozara, izuzetnog besjednika i sjajnog profesora  bjelopoljske Gimnazije, koji je, pored ostalog, predavao i vjeronauku.  Znam kad ga je, dok smo Slobo i ja bili funkcioneri u Starom gradu, jedan pukovnik iz Krajine pomalo neuviđavno,  zapitao:  „Je li se tvoj otac zvao Svetozar“ da je Slobodan strašno pocrvenio, rekao je „Da“ i prekinuo svaku dalju priču. Mislio je da je njegov otac izvršio samoubistvo, kako su mu zvanično saopštili i nikad nije došao na njegov grob u Lijevoj Rijeci!

Slobodan  je, do pred kraj života, bio ateista, mada je sahranjen pod  krstom u Požarevcu, zahvaljujući, vjerovatno i razgovorima sa našim besmrtnim Mitropolitom u Hagu. Nažalost, prije toga mu  nije došlo do svijesti da pravoslavci, djeca Svetog Save, kakav je bio i njegov otac, ne dižu ruku na sebe! Negdje pred kraj života, Jovanka Broz u jednom iskazu će reći:“ Otac Slobodana Miloševića se nije ubio. Ubila ga je UDBA zato što je bio – rusofil“!

Računajući da je u ovom tekstu bilo i previše digresija, ne bih ovoga puta duže (ali moraću bar nešto) o srpskom zloduhu, zvanom Mira, koja je valjda, zahvaljujući moćnoj vlaškoj magiji, imala  gotovo nepojmljiv uticaj na Slobodana. (Znam izbliza pošto smo u istom soliteru, u Bloku 45 na N. Beogradu stanovali 7 godina.)

Imala je kompleks roditelja, jer je Momo Marković, častan čovjek  za razliku od brata mu Draže, nikad nije priznao za kćerku. I da kažem još nešto. Njena majka Vera, sestra Brozove ljubavnice Davorjanke, kao na brzinu postavljeni rukovodilac beogradske partijske organizacije 1941. (23god.), kad je uhapšena, navodno je izdala (slučajno)  zahvaljujući dokumentaciji koju je preuzela od nadređenih, desetine beogradskih ilegalaca, koji su pohapšeni od Gestapoa i strijeljani.

Ispostaviće se da ona nije ubijena od Gestapoa na Banjici 1943, već četiri  godine kasnije u oslobođenoj zemlji, kako se ne bi doznalo da joj je predratni agent Abvera, sve to smjestio! (Ne) čovek se zvao Pera Konj, koji je dugo posle rata drmao Srbijom.  A Mira je, zbog roditeljskog komleksa,  i presudnog uticaja na supruga napravila sijaset kadrovskih i političkih grešaka, u koje spada i formiranje JULa. (Izgleda da su u ovakvim tekstovima, koji imaju ozbiljnije analitičke pretenzije, digresije gotovo neizbježne.)

U interpretaciji onih koji su nas porobili  5.oktobra (kao i Hazari Rusiju u oktobru 1917.,) za krvavi raspad Jugoslavije krivi su Srbija i Slobodan i to se papagajski  ponavlja kao mantra sve ove godine.  Ne samo iz centara onih koji su nas bombardovali, ubijali, trovali pa optuživali za teške zločine koje su nam počinili, od naših dobrih i vrlih komšija, nego i od drugosrbijanaca. Dokle će neznavena ili plaćena novinarska blebetala ponavljati te idiotske floskule?

Na ovom Portalu sam, gotovo prije godinu dana, objavio  najveću vojnu i državnu tajnu iz devedesetih godina minulog stoljeća, da je Jugoslavija razbijena po nalogu globalista, a po  dobro razrađenom planu Zbignjeva Bžežinskog. Upravo da bi se konačno skinula hipoteka sa Srbije i Slobodana. Ali, to kao da niko nije pročitao. Stoga  sam u nedoumici da li nešto od toga da ponovim i ovom prilikom uz pitanje – ima li svrhe? Ipak ću reći.

Tačno tri godine prije razbijanja Jugoslavije, čitali smo u najvišem rukovodstvu CK SKJ, rekoh kao „najveću vojnu i državnu tajnu“, po dvojica, uz prisustvo  inspektora Saveznog MUP, plan Bžežinskog i družine za razbijanje naše zemlje. Umjesto da hitno pravimo planove za odbranu , mi smo se obavezali na – ćutanje! Kad sam pitao moje prijatelje i Saveznog SUPa, koga je tada  vodio Zagrebčanin Zdravko Mustać,  šta  sve ovo znači, odgovorili su mi: „To znači da su pet članova državnog Predsjedništva, od ukupno 8 na platnom spisku CIA!“

Sve  će se kasnije odvijati po već spomenutom planu, sa jasno preciranim ulogama Vatikana, Berlina i Beča (naših osvjedočenih vjekovnih  „prijatelja“). Do nekih promjena je došlo u hodu. Prvobitno, Kosmet je  trebalo da bude inicijalna kapisla. Oni stariji sjetiće se smiješnog jednonacionalnog trovanja po školana, kao i „štrajka“ rudaraTrepče, koje je prvi čovjek Predsjedništva CKJ, Stipe Šuvar istog dana posjetio da bi ih „podržao“. Izdaja je, dakle, počela da funkcioniše ( i to će biti jedan od glavnik razloga moje ostavke  Predsjedništvu, mada se to tada zbog potpisane „državne tajne“ nije moglo reći!)

Ne znam zbog čega, Kosovo će nakon toga biti ostavljeno da bude završni čin razbijanja Jugoslavije! Ali je njen  raspad unaprijed, planski  pripisan Srbiji i Slobodanu. I ta mantra, rekoh, traje u bližem i daljem okruženju, a naročito među „drugosrbijancima“ i do ovih dana!

Slobodan je, vidjeli smo, učinio sve da spasi zajedničku državu, ali je to bio „ćorav posao“! I to će kasnije u Hagu platiti životom, kad su ga samozvani „sijači demokratije“ po svijetu – otrovali.

Što se Đinđića tiče, njegova likvidacija je po volji moćnika u zemlji i van nje, ostala i do danas misterija. Niko nema petlju da predloži obnovu suđenja (koje je bilo veoma nalik onom za „državni udara“ u C, Gori) niti kuraži da kaže kakva je tu bila uloga 19 engleskih SASovaca i njihovog glavnog pucača, ljepotana, čiji je policijski foto robot, čim se pojavio,  odmah povučen iz opticaja A oni su se se, specijalnim avionom kojim su i došli nekoliko dana ranije, odmah nakon atentata, vratili u domovinu.Niko ni da mjaukne o logističkoj podršci dželatima, a bilo ih je i među nosačima kovčega. Sudbina „trećeg metka“ koja bi ogolila mračnu tajnu atentatora, nikoga i ne zanima.

A u zatvoru trune desetina naših nevoljnika koji su navučeni, ili uvučeni u ovu zločinačku operaciju. Dvojica „zemunaca“ su zvjerski ubijena u prostorijama MUP jer mrtva usta ne govore, pa potom prenesena u Meljak da „poginu“ od potjere…Nedavno je, inače, procurela informaciji da je Surčinski, odnosno Zemunski klan čedo engleskog MI6!

Niko se do sada, da bar ja znam, nije javno zapitao,  otkuda odjednom Beba Popović na čelu akcije „Sablja“ u kojoj je pohapšeno 12 hiljada nevinih ljudi. Dakle, čovjeka bez ikakve funkcije u Vladi, koga je upravo Đinđić,  dva mjeseca ranije, shvatajući  valjda koga ima u svojoj blizini., kao osobu za kontakt s medijima, šutnuo sa tog mjesta!? (Ovdje mi pada na pamet da Staljin do kraja života nije shvatio da mu je Berija engleski agent, mada je poređenje nesuvislo.)

Sad se manje-više zna da Đinđić nije ubijen zbog toga što je navodno htio da isporuči Hagu i neke pripadnike JSO, već što je spomenuo sudbinu Kosova. Bio je grdno razočaran u  svoje zapadne mentore, što mu uprkos „procvata demokratije“ u Srbiji praktično ne daju ni da pomene pitanje Kosova, a kamo li njegovo priključljnje Srbiji.  Kao da nije znao s kim ima posla „kao čovjek od velikog njemačkog povjerenja“. Poginuo je kad se, konačno, sjetio da je Srbin i da tako treba i  da se ponaša. Cijena je, eto, bila previsoka.

Slobodanova porodica, rasturena po svijetu, nije mogla ni da prustvuje njegovoj sahrani.

Đinđićeva porodica zbrinuta je u nekoj odgovarajućoj vili na Dedinju, a njegova udovica je nakon njegovog ubistva proglašena za „najbogatiju udovicu  Evrope“. Nijesam primijetio da je ovaj zanimnjiv detalj bio povod  našim novinarskim istraživačima  da potraže odgovor na  ove senzacionalne tvrdnje.

Znam da je šarmantni Đinđić imao mnogo fanova i da bi se ljutili, možda, zbog nekih mojih iskaza, ali me tješi činjenica da takvi ne svraćaju na ovaj Portal.

I kad već pravim komparacije, Miloševiću bih zamjerio,uz ostalo što nijesam pominjao i nekoliko ozbiljnijih  stvari. Najprije predaju Sarajeva i nekoliko isljučivo srpskih opština i gradova Aliji u Dejtonu. Potom odnos prema „Oluji“, mada predpostavljam  krajnju namjeru – preseljene Krajišnika na Kosmet koji će se, kao osvjedočeni ratnici,  boriti za njegovo očuvanje. Ne mogu mu, međutim, zaboraviti blokadu na Drini, koju smatram najvećom srpskom sramotom (bez obzira ko je bio inicijator i tvorac takvog nacionalnog idiotluka), zbog čega sam se konačno (doskora) bio pozdravio sa novinarstvom!

No, o svemu ovome istorija će, nadam se, bolje suditi od nas novinara, „univerzalnih neznalica“. Nekima će, možda, i ovaj tekst sa nekoliko manje poznatih detalja, poslužiti za neka ozbiljnija istorijska istraživanja…