O. Slobodan Boban Jokić o stvaralaštvu Janka Jelića

Piše: O. Slobodan Boban Jokić

Tajna ličnosti prva je i poslednja tajna bića čovjekovog. U bezbrojnom nizu tajni, na kojima počiva i kojima je ispunjen svijet, tajna ličnosti je najveća. Čovjek se rađa sa neugasivom težnjom za vječnim i besmrtnim. Sve što činimo – činimo ili bi trebali da činimo, da bismo bili besmrtni i neprolazni, apsolutni i neponovljivi.

Istovremeno, u sebi nosimo i naše drugo i skriveno ja. U našoj paloj prirodi postoji sramni i tamni stub, i u njemu neki impulsi koji našu prirodu tjeraju na samoživost, egoizam, agresiju, nasilje, mržnju i konačno smrt. Gotovo čim progledamo počinje u nama rat, prava drama, sukob božanskog i demonskog, Istine i laži, dobra i zla, mraka i svjetlosti, ljubavi i mržnje. Sve to, kao u ciklusima, smjenjuje se u nama i u ljudskoj istoriji. Na svu sreću zlo ne trijumfuje, ali stvara pustoš i čini ponekad život nepodnošljivim.
Živimo u vremenu, epohi i civilizaciji dramatične krize čovjekovog identiteta.

Svjesno ili nesvjesno, učestvujemo, u procesu raščovječenja i dehumanizacije čovjeka. I prošli i ovaj vijek kao rijetko koji u istoriji, borili su se za čovjeka, za uspostavljanje što boljih uslova za život, i postigli su u tome nevjerovatne uspjehe, kakve ni najveći optimisti nijesu očekivali. Ipak, nekom ironije „sudbine“, taj grandiozni napredak se okrenuo protiv čovjeka. Do neslućenih razmjera se razaraju i rastaču čovjekova ličnost i dostojanstvo. Stil života, principi i načela koji određuju tokove /savremenog/ svijeta i /života/, iako na prvi pogled čovječni, stvaraju poseban tip čovjeka. Stvara se čovjek /čudovište i monstrum/, neka samozatvorena, hladna i bezosjećajna jedinka /monada/, surovi takmičar i grubi profesionalac.

Mnogi ljudi u istoriji čovečanstva, koji su se bavili pitanjem čoveka, govorili su na temu o ljudskom životu. To je i prirodno, jer koga god interesuje čovek neizbežno ga interesuje i čovekov život, tj. način, sadržaj, kvalitet i smisao ljudskog života. Različiti ljudi u razna vremena davali su i različite odgovore, različita shvatanja i tumačenja ljudskog života, njegovog načina, karaktera i smisla.

Život kao život nosi bezbroj pitanja, svaki čovjek svoj život ispunjava pitanjima i traženjem odgovora, i upravo tu negdje se sretamo na najdublji način sa Jankom Jelićem i njegovim stvaralaštvom. Upravo se Jelić uhvatio u koštac sa najtežim i najdubljim pitanjima i čovjeka i života. On više puta kroz junake svojih knjiga, priča, drama postavlja pitanja: ima li život smisla ili kako čovekovom životu vratiti sadržaj, kako ljudima vratiti izgubljeni smisao života? Ima li uopšte razloga za postojanje? Janko shvata da je bez smisla i bez pitanja i odgovora, život pun straha, laži, sujete, gluposti, izdaje i na kraju kao što rekosmo smrti.

„Ima li Boga? Ima li ga da mi pomogne? A šta ako ga nema? Je li Bog stvorio svijet. Šta ako nije? Bože otkud ovoliko vode na nebu? Šta će u mome pitanju samome sebi Njegovo ime? I šta se poslije svega događa? Ovo su samo neka od pitanja koja postavljaju Jankovi junaci.

Ovakva pitanja postavlja onaj koji se bori sa samim sobom i sa ljudima oko sebe, koji se bori sa svim onim negativnim u sebi da bi odgovorio na Božije prizvanje. To prizvanje pravi od učmalog i nezainteresovanog ljudskog bića ratnika koji se bori sa palim sobom da bi se približio Bogu. On se nekad i bori sa Bogom da bi našao Boga bez zazora, sjenki, pregrada, ogledala. Janko ne želi da vjeruje, jer je vjerovanje dobro, jer je dobro uvijek vjerovati u nešto, pa kad ljudi ne vjeruju u sebe, onda neka vjeruju u viša bića. Takvo vjerovanje čak razumiju i prihvataju i ubijeđeni ateisti, kao što je jedna od Jankovih junakinja. Ne on ne želi površnu pobožnost, bezličnu religiju, ne želi neko vjersko iskustvo zasnovano na ideologiji, on ne želi „ono“ nego „Onog“, tj. Hrista Boga, želi da se sretne sa Njim licem u lice, želi da bude i ranjen ljubavlju Njegovom.

Jelić nam na najiskreniji način pokazuje da kada se čovjek iskreno nadnese nad sobom, nad tajnom bića svoga, /koje Jelić traži i razotkriva kao što rekosmo kroz cjelokupno svoje pisanije/, osjetiće svu strašnu agoniju/borbu koja se vodi na poprištu srca čovjekovog i ličnosti njegove, agoniju/borbu oko smisla i besmisla u sebi i svega oko sebe.

Mislim koliko sam toga u životu mogao, a koliko toga nijesam učinio. Koliko toga mi je na um palo, a nijesam izgovorio. Koliko mi se pružilo šansi, a ja ništa, ni za sebe ni za nikoga svoga. Već ova sama promišljanja o životu i o smislu življenja koje sebi zadaje na početku knjige Zlatni čovjek–priče ispred seoske prodavnice pokazatelj su Jankovog sazrijevanja u pravog i ozbiljnog književnog stvaraoca. Iako, prvi roman Bilježnica iz preobražaja nas je obradovala i oduševila, druga knjiga ide korak dalje u Jankovom usavršavanju što opet kazuje o njegovoj ozbiljnosti u stvaralaštvu i njegovom zakoračenju na lestvicu velikih i neprolaznih pisaca što će za sad na neki način krunisati najnovijom knjigom Drama koja je skoro izašla iz štampe.
Za šta sam ja? Ni za šta! slijedi odgovor. Međutim, ako sam nizašta zašto onda uopšte postojim, zašto živim, koji je smisao moga življenja? Sve su to pitanja koja Janko postavlja i traži odgovor na ista.

Čovjek je velika tajna koja se nalazi uvijek između izbora da bude jadan i bijedan ili da bude veliki i savršen da bude zlatan. Jer, ne da je čovjek mikrokosmos u makrokosmosu, nego je čovjek makrokosmos u mikrokosmosu. Cjelokupan univerzum je mali svijetom u odnosu na čovjeka, koji je Veliki svijet. Međutim, za to se treba izboriti kroz život jer zlatno tele za Janka Jelića i vjera u njega predstavlja čovjeka koji je sebe zatvorio i prihvatio konačnost da smo svi mi podjednako jadni i bijedni (jer svi smo mi svojevrsni gubavci, bolesnici)… Onda dolazimo do jedne zasićenosti i opterećenosti svim i svačim a najviše samim sobom jer kako i Andrić (na čijem putu se Janko jako nalazi) kaže:

Opterećen sam sabom, bolestan sam od samoga sebe. Jer to je drugi svijet u kome se osjeća nekakav besmisao i praznina od duga vremena. U toj atmosferi sve je laž pa čak i mogućnost da se u njoj bude i slavan. Ali kakva je to crna slava, mislim se, (pita se Jelić u jednoj od svojih priča) kad u njoj uvijek bivaš obasut nerazumijevanjem. Kad te slavni hvale zbog nečeg što nijesi ni rekao, ni mislio, ni učinio. To nije slava, to je kazna.

U toj borbi između zlatnog teleta ili zlatnog Čovjeka se nalazi svaki čovjek, svaki Jankov junak. I mali i veliki. I onaj koji se nalazi u alkoholu, dokolici, sirotinji, samoći (Tako sam ostao potpuno sam… odbacili su me), monotoniji, koji se boji proklete smrti, i onaj koji ne valja kad ne radi a ne valja ni kad radi! I onaj koji pomišlja na samoubistvo (Krađa i prekrađa laži: da nijesam strašiv, tačno bih se ubio; Zahvalnica: Te večeri sam poželio i da se ubijem); i onaj koji krade tuđu laž.

Pisac kroz plašljiva priznanja, sakrivena od drugih na stranicama svojih knjiga govori o njima i njihovim životima. Kroz skromna šaputanja stidljivih, velikodušnim i smislenim humorom koji postaje jedna od glavnih odlika njegovih priča i drama, Jelić iscrtava raspored svoga puta ka samousavršavanju. Njegovi junaci jednako vjeruju i nevjeruju u razum, i trude se da pronađu i ostvare normalan poredak ljudskih odnosa, a u isto vrijeme kao da se boje a kao i da su svesni da se takav život odvija stihijski. Pisac nam pokazuje periferne kutke života, njegove kulise, vodi nas stazom banalnosti, stida, zločina, nasilja, stradanja, kroz suze, drzak (ali čist, bezazlen, duboki) smijeh. Svjestan je svoje sopstvene beskorisnosti i nepotrebivosti.

Međutim, on vapi i duboko čezne za spoznajom i promjenom jer spoznaja krivice tj. palosti može biti samo stimulans za stvaralaštvo. On ima veliki broj individualnih poriva ljubavi prema konkretnim ljudima, želi da voli u suštini samo ljude a ne ljudsko stado, da voli svakog čovjeka u njegovoj posebnosti. On želi da smireno zavoli svijet u njegovom svakom zrnu pijeska. On čak pokušava da shvati (razumije) svijet koji je preispunjen lažima i svakojakim razvratom duha i tijela, on nas uči da volimo svaku tvar, da volimo čovjeka i u grijehu njegovom.

I upravo u dijeljenju ljubavi je mogućnost susreta sa zlatnim čovjekom. Jelić vješto uzimama dio života, bijednog i dosadnog, cijeneći svu delikatnost trenutka u kojem živimo, i stvara od njega sladosno bitisanje. I mislim i time ću završiti da je u traženju i osmišljavaću tog sladosnog bitisanja suština stvaralaštva Janka Jelića.