O simvolima ljubavi

Piše: mr Slobodan M. Čurović Tušinski

Simvoli srbskog duhovnog postanja su u Sinu i Ocu, Svetom Savi i Svetom Simeonu. Njihova dobrovidna ljubav je obedemila srbski narod i pokazala mu pravi put. I Sin i Otac su odbjegli od raskoši zemaljske trošnosti, da bi pribjegli beskrajnom bogospasenju.Rastko nije rastočio svoje mladićstvo na vlastoljubivost, već je utekao od nerascvjetanih godina, da bi utočio sebe i rod svoj u neprocjenjivo božansko, da bi mudrošću i bogotrajanjem procvjetao u Lavri hilendarskoj. I da bi sav u imenu svom Svetom, sve nas prosavio i prosalavio.

Otac Njegov, Gospodin Stefan Nemanja, bez svog očnog vida osjeti svu sljepoću mnogometešžnog i krtog prestolovanja, odreče se slave i gordosti, zarad susreta sa sinom svojim, koji je sada otac svom ocu i koji ga kao duhovno siroče čeka, da ga napoji vodom slatkom i neprolaznom.

I željan utjehe pohrli u u zagrljaj Učitelju i Sinu, Ocu i Bratu, kao najobičniji „jer je sve dim i para“ kao starac, da bi božje mladićstvo započeo.

To čekanje sinovsko, taj glas što zove Oca svoga, jeste istinski simvol ljubavi, ukras pravoslavlja, čudesno sastajanje i prelazak iz kapije obmana, kroz drugu postojanu, jedinoistinitu.

Roditelj tražitelj svog čeda, osviće u svom roditelju, Onom koji je je stariji u Hristu od svog Oca, otkriva se u svom Učitelju, koji je žudan svog Oca, da mu bude još poslušniji, da dobije oprost.To divotno sastajanje jeste svjedočanstvo bogoljublja, čovjekoljublja, oceljublja, sinoljublja, bratoljublja, pečat ljubobožja, jer „bistrotečno delo je ljubavi“ jedinstveni i sušastveni zagrljaj zemaljskog i nebeskog, najduševnije viđenje i bogoviđenje.

Sveti Simeon od studi samodršca utopljava se svjetlinom monaške rize, useljava se u riječ Božiju, kao istiniti ištitelj Hrista, da sa svojim čedom bude i svjetlodavac i savjetodavac i žednopojac. Da dva smjerna monaha svetogore i svetopoznaju, na najsvetijoj, najtišinskijoj i najžudnojoj srbskoj Gori.

I da iz kamena vozdignu svom rodu vječnovidi Silandar, Miodar, Hilandar kao što su sebe darovali Bogu.

I zaista braćo i sestre, u ovom našem metežnom hodu „Blažen je čovek koji je našao premudrost i onaj smrtni koji je video razum.“

Zar nije ovo životogordenje samo sjenka, zar naši temeljnici, Sveti Sava brinovidac i Sveti Simeon“ „divan i strašan svima koji su živeli okolo njega, nijesu priklonili sebe Gospodu, kako bi sebe i svoj rod prisavili.Kako bi se iz duhovnog bjekstva od svezemnog, prosijani slovom Hristovim, upokojeni i tek istinski živi, kao živa voda, hljeb melemni, vratili svom narodu imenoslovu srbskom, da iz tuđine opet kanu u duše sinova i braće, „onih koji žive Hrista radi.“

Ta ljubav oca i sina jeste sunčano nebo srbsko, sveljudski i svečovječanski oglednik, bistrik za sve zaludne i mladolika radost pravoslavlja.

I mati Ana odlazi u baštu Božiju da miriše svoje bogomilo čedo, sada kao sestra u Hristu Anastasija, da se zavjetuje spasenju, da prati svog vjernog druga i braniča, u vjenčanju sa pečatom Božijim.

Da budu simvoli ljubavi nemjerljive, u Sinu, Ocu i Majci, u trojstvu Duhom premudrim svijeni, da lice im bude smireno.U Danu svih Dana.

Sin će upokojenog oca u blaženoj končini vratiti svom rodu, kao svetoznanca, kao mirotočivog čudesnika, čiji se grob olozio i ogrozdio životodarnim i ćivotodarnim.

A sina će njegovo sinovlje bogobojažljivo, Njega progledalo i bogorođeno, Sina a našeg Oca Svetog Savu (čije su boguputničke mošti počinule za tren u Trnovu) vratiti svoj srbskoj zemlji, između Istoka i Zapada, vidnog i nevidnog, u smutna i nevesela vremena.

Da se iz svih bogojavnih seoba željno usele u naše najljubavnije i najpametnije slovo, slovo svih divnina, ove dije bogočuvne košute, imenom Oca i Sina.

Svetog Save i Svetog Simeona.