O raskolima i novozavjetnom farisejstvu

Piše: otac Andrej Tkačev, preveo Želidrag Nikčević

U Crkvi se svaki događaj tiče svih, a ne samo najbližih figuranata.
Što se tiče raskola, on je – ma koliko to bilo bolno reći – način odvajanja šljake iz Organizma.
Raskoli kanališu crkveno smeće nagomilano u mirnim (!) vremenima. Plus – otkrivaju istinske revnitelje i tajne (do vremena) sluge Božije.
Bog je o tome govorio Iliji: „Ostavih sebi 7 000 ljudi, koji ne prekloniše koljena pred Vaalom.“
To jest, raskol je skalpel koji razdvaja ono što je desno od onoga što je lijevo.
***
Postoji protivrečje između mirnih i nemirnih vremena. Jer u vrijeme mira episkopstvo, ključna karika u crkvenom ustrojstvu, postaje primamljivo i poželjno za one koji traže vlast, čast i tako dalje.
Pretendenti na episkopstvo u vrijeme mira smjelo marširaju ka opasnim visinama, nimalo ne misleći da će morati da ginu za stado ili da izgore u borbi protiv jeresi i istih tih raskola. A u Crkvi mirnih vremena nema!
Kadrovski rad na najvišem nivou uvijek treba da se obavlja vodeći računa o duhovnom ratu. Protiv jeresi su potrebni bogoslovi; protiv raskola – vjerni ispovjednici; protiv duha ovoga svijeta – podvižnici. Kakav tu mir?
***
Tragične figure raskola su veliki karijeristi i lukavi miroljupci. Oni su svima vidljivi. Tipa: Filaret Denisenko. Uostalom, on je bio vidljiv i prije raskola. Moglo se vidjeti u kakvom on duhu živi i djeluje. Ostali – manji prevaranti – nisu bili tako vidljivi. Ali i oni su bili, i pokazali se u času Iks.
Zaključak: odsustvo podvižničkog duha i naslađivanje vlašću – to su razlozi neizbježnog (!) raskola u budućnosti. Razlozi neizbježne muke Crkve, koja će bolno iskašljati iz sebe sav taj otrov koji je ušao u samu unutrašnjost njenog Organizma.
***
Ako sam se ja spremao da čitavog života ljudima pričam uzduž i poprijeko o ljubavi koju nemam; zahtijevao od ljudi poniznost, koju ni ja nemam; a zauzvrat sam želio da imam punačke i ljubljene ruke, onda će doći nevolja i ja ću postati ništavan. Jer se od početka nisam spremao za život u nevolji. U tajni srca svog bio sam spreman samo na novozavjetno farisejstvo. To i jeste katastrofa koja je nastala ne na dan nevolje, već mnogo ranije.
***
Napomenimo takođe i da najbolji ljudi bježe od episkopstva. Episkopija može da ih sustigne, kao što je sustigla Amvrosija Milanskog i Zlatousta (obojica su bježali od amvona kao od giljotine). Ima mnogo takvih primjera. Ali oni su imali vjeru, strah Božiji i duh podvižništva. Svoj krst bi oni nosili i bez visokog čina.
Ali – gle paradoksa! – prema episkopstvu trče (ne od njega, već prema njemu) u mirna i spokojna vremena ljudi lišeni svake sličnosti sa Amvrosijem i Zlatoustom. U stvari, potrebno je sustići one koji bježe sa amvona i otjerati sa njega one koji ga strasno žele! Nažalost, to se rijetko čini. Otuda dolazi polovina, ako ne i više, svih nevolja bilo koje pomjesne Crkve. Tu negdje je zatrpano radioaktivno groblje svih naših problema, koje ne vidimo u mirnodopsko vrijeme, ali koje u vremenima promjena natkriva otrovni oblak.

(Telegram kanal o. Andreja; preveo Ž. Nikčević)