O ovovremenom čitanju poezije

(Na jučerašnju vijest o Zmajevoj nagradi dodijeljenoj pjesniku Miodragu Raičeviću)

Piše: Ranko Rajković

Skoro da nema toga ko nije dobio na poklon knjigu poezije savremenog pjesnika. Kako se odnositi prema tom daru? Ja lično čitanje poezije doživljavam kao ugovor na određeno vrijeme. Pjesnik, bio ti brat, drug, prijatelj, poznanik, imao književno veče ili se susreo s tobom u nekoj drugoj prilici pokloni ti potpisanu zbirku poezije s posvetom, datumom i mjestom uručenja, inače, uzgred budi rečeno odnos kupljenih i poklonjenenih knjiga poezije je u ogromnoj nesrazmjeri u korist poklonjenih knjiga. Kako dalje? Od tebe kao primaoca poklona iako se nigdje nijesi obavezao kao ugovorna strana očekuje se da u određenom roku pročitaš poeziju i kurtoazno izdvojiš ono što ti se u njoj najviše dopada. Bilo bi pristojno da u slučajevima poezije analogno ljubiteljima slikarstva i posjetiocima izložbi obiđeš sve eksponate, odnosno pročitaš sve pjesme i najduže se zadržiš pred onom koja ti se najviše svidi, da napraviš novi obilazak, produžiš čitanje, pa se vratiš na omiljenu stranicu jer si u njoj prepoznao nešto što te duboko dotaklo.

Pjesnici se nadaju da će se unutrašnji čitalački doživljaji podudariti sa zanatskim instrukcijama njihovog štampanog djela. Očekuju od čitalaca da proniknu u poetske refleksije, da ih inspirišu motivi i da se usklade sa intencijama jezika koji pjesnici promovišu kao svoj autorski alat.

Pjesnici smatraju da ne bi bilo zgorega ni da čitaoci svojim riječima dočaraju asocijacije koje im je poetski rukopis izazvao.

Ne pretapaju se samo slika i pjesma, kist i pero, jedno u drugo već i autorska očekivanja u oba vida umjetnosti.

Slikareva očekivanja su perspektivnija od pjesnikovih očekivanja. Slika može opstati sama po sebi na bilo kom zidu i u bilo kom okruženju. S pjesmom to teže ide jer okvir ili ram pjesme nema čvrstu strukturu koja bi ga odijelila od okoline i predstavila kao osobenost okruženju. Pjesnički ram zahtijeva odgovarajuće vrijeme, atmosferu i dobro raspoloženje svoga potrošača koje će ostaviti trag u njegovom, čitalačkom pamćenju. Možda je sve to uslovljeno čulnim receptorima
oka i uha koji primaju spoljnje nadražaje.

Slika je autohtonija od pjesme koliko god se pjesma trudila da je dostigne svojom slikovitošću. Slika počiva na kompoziciji, koloritu, uređenom formatu. Pjesma počiva na ideji. U tome je velika razlika. Bezidejnoj pjesmi kolorit ne pomaže. Vještačkom cvijeću uvijek će nedostajati miris, treptaj lista, život latice, prašnika, svjetlosna refleksija, iako se u prostoru (knjizi poezije u ovom slučaju) sve navedeno može simulirati upotrebom raznoraznih verbalnih aditiva.

Kako okusiti stihove umotane u staniol i izložene u vidu pjesme na strani nekog književnog časopisa ili unutar knjige s naslovom i posvetom. Po mom osjećaju mora se zagrepsti, pocijepati omot i iznijeti na vidjelo ono što se ispod omota nalazi a pjesmom se naziva. Pjesnici se zgražavaju nad tom radnjom. Vole da im pjesma ostane u izlogu netaknuta. Da se pogled korisnika zadrži samo na upakovanom sadržaju oko čijeg su se uređenja zdušno trudili. Traže da se pjesmi pristupi oprezno i izdaleka kao da je lomljiva u struku. Da se niko ne zainteresuje i raspituje za njenu arhitekturu i sirovinski sastav i da ih nipošto ne analizira.

Zbog negativnih reakcija na pominjanje sirovinskog sastava odustao sam od čitanja poezije. Jednostavnije rečeno odustajem od čitanja poezije kojoj, zbog pjesnikove sujete, ne smijem provjeravati deklaraciju o sirovinskom sastavu. Istovjetni sirovinski sastavi se prikrivaju novim i novim riječima i temama koje su naoko posebne a maskirano se provlače kroz nova i nova oglašavanja. Smatram da je u ovovremenoj poeziji premnogo objava imena, statusa i tema poetskih oglašivača.

Nije lako preko ruku preturiti na hiljadu strana različitih poetskih pakovanja istog sastava praveći se pritom da je u pitanju različita roba.

Da bi se uočio jedan jedini novi stih koji nije izašao, namjerno kažem izašao a ne evoluirao iz starog, već pročitanog stiha, treba potrošiti ogromno vrijeme. Malo je novih stihova. Poezija je gotovo iscrpljeno rudarsko okno. Na hiljade pjesničkih zbirki potrošile su i istanjile čitalačko strpljenje. Čitanje poezije skoro da je postalo bespredmetno. Na sreću još uvijek ima tamo u dalekim brdima uspješnih pesničkih rudarenja, otkopavanja, flotacija, kovanja, taljenja… Zaista ima svetla u brdima. Ima svtela koja su kao što im riječi kažu mala a pjesnički izuzetna i velika. Do njih se dolazi uglavnom po preporuci ozbiljnih i kreativnih čitaoca. Pitanje je da li i sam pripadam toj grupi. Ipak usuđujem i nudim vam se da me provjerite po sledećoj preporuci. Smatram da nećete zažaliti ako s punom pažnjom pročitate pjesmu “Svetla u brdima” pjesnika Miodraga Raičevića koji je prije dva dana dobio Zmajevu nagradu za poeziju.

SVETLA U BRDIMA 

Milanu Tucoviću

O, mala svetla u brdima , šta nam to javljate?
Čije živote krijete u plamenim srcima,
tako sićušna i uporna?

Ta mala svetla koja smo nekad bili,
dok nismo sišli u grad, i danas svetle,
iako su ostala bez nas.
Tako i sunce, jednom kad nas ne bude,
izaći će veliko i sjajno (kao iznad Zvezdare),
ali ona mala svetla u brdima
ostaće ista, kao što su i bila,
bliska, a tako daleka, kao sećanje
na nešto što smo voleli, pa zaboravili,
čega se sad sećamo kao nečeg što smo zauvek izgubili.
Zato ih, u sumrak, tražiš u daljini,
tamo u brdima, a suzom u oku – što da ne!
A ti, zagledan u sumrak, sediš tražeći mala svetla,
u daljini, tamo u brdima gde noć svaki poraz
pretvara u ničiju pobedu.

Da rezimiram:

Noć koja stiže na prstima, silazeći niz brda,
nikad neće pogasiti svetla u našem sećanju,
mala svetla koja su danas samo senka nečega
što nam je bilo obećano, a nikad istinski dato.