O našem manično-opsesivnom pozivanju na istoriju

Piše: Ranko Rajković

Ako čitate novine. A čitate ih. Ako gledate televiziju. A gledate je i slušate. Ni ne sanjate koje ste silno vrijeme protraćili slušajući priče o istoriji koja to nije.

Priča o crnogorskoj istoriji je jednosmjerna ulica. Strogo se vozi u jednom pravcu. U koloni. Jedna za drugim paradiraju fotokopirani dokazi o našim državnim usponima, padovima, neprijateljima, nanešenim nepravdama. Naiđe li neko iz suprotnog smjera. Zastoj. Trubi se. Trešti. Zavijaju sirene. Nastaje istorijsko saobraćajni kolaps. Istoričari se otimaju oko saobraćajnog znaka na koju stranu da ga postave. Po jednima u jednosmjernu ulicu treba ući s ove strane istorije po drugima sa suprotne strane istorije. Padaju optužbe da se vozi u pogrešnom smjeru.
Poslednjih desetak godina jednosmjerna ulica naše istorije pretvorila se u sokak. A sokak u osmatračnicu. Sa naše istorijske osmatračnice jasno se vidi sve dalje i dalje, istoričari tvrde, i preko hiljadu godina unazad. Ne izlazeći iz sokaka svoju nacionalnu istoriju uspjeli smo povezati i uključiti u sve velike svjetske događaje. U svoj sokak nijesmo propustili nijedan svjetski događaj, čak ni pad Berlinskog zida.

Što je sve zabilježila ili nije zabilježila svjetska istorija možete čuti, pročitati, posvjedočiti, na stotine puta svakog dana kada se u Crnoj Gori piše i polemiše o Crnoj Gori. Koja korist od toga? Nikakva. Samo šteta.

Uprkos tome naši se analiičari i istoričari ubiše dokazujući da je to što nam se sada dešava “Još nezabilježeno u savremenoj svjetskoj istoriji”. Uzalud se trude. Novija svjetska istorija i dalje ostaje gluva na aktuelne događaje iz CG sokaka kao što je to bio slučaj i sa događajima iz prošlih vjekova. Savremenu svjetsku istoriju nimalo ne impresionira ni naš organizovani kriminal, ni bezakonje u našoj visokoj politici, ni trule daske našeg pravosuđa, ni megalomanske pljačke države, ni nepotizam, ni potiranja identiteta, ni klerikalizacija društva, ni ugrožavanje naše “hiljadugodišnje državnosti”. Nažalost ni nas to ne zanima. Na sve smo ravnodušni osim na poslednje tri stavke.

Samo u dnevnom listu “Pobjeda” u 127 tekstova na temu promjene vlasti, inače širom svijeta uobičajene pojave, pojavljuje se rečenica “Ovo je nezabilježeno u novijoj svjetskoj istoriji”. Gdje su ostale teme. Gdje su druga glasila. Gdje je ostatak godine i sve ostale godine jednoumlja.

Ako je savremena svjetska istorija prema našem prelomnom društvenom događaju, a to je – Krah totalitarnog režima i slabljenje moći diktatora, odnosi toliko nezainteresovano možete zamislite koliko li je tek boljelo uvo za šokove kojima smo bili izloženi tokom naše slavne, “hiljudogodišnje istorije”.

U nekoliko predizbornih mjeseci po crnogorskim državnim glasilima i medijima objavljeno je preko hiljadu tekstova o državnom kontinuitetu i diskontinuitetu Crne Gore. Svako se iz svog ugla pozivao na jedne te iste događaje. Za jedne su to bili teški i okupatorski datumi za druge radosni i oslobodilački. I jedni i drugi slavili su ih na bilbordima i pod zastavama. I jednima i drugima su skrnavljani i bilbordi i zastave. I prema tome se novija svjetska istorija odnijela ravnodušno. Nikom ništa. Pojeo vuk magarca.

Više je nego očigledno da na našu najfrekventniju rečenicu “Ovo nije zabilježeno u savremenoj svjetskoj istoriji” savremena svjetska istorija uopšte ne obraća pažnju. Što da radimo?

Da ostanemo uporni i nastavimo priču o istorijskim nepravdama nanijetim Crnoj Gori i njihovim (ne)zabilježenostima u svjetskoj istoriji ili da se posvetimo svakodnevnom životu Crne Gore gdje siromasi sa zastavama još uvijek izlaze na ulice da žrtvuju svoje vrijeme, glasne žice i zdravlje za ljude koji su ih opljačkali i zgrnuli na stotine miliona eura preko njihovih grbača zahvaljjući tome što perfidno i švercerski koriste potencijale nacionalne istoriju.
Naši ljudi kažu da na ulice ne izlaze zbog ovdašnje političke elite lopova, kriminalaca, korupcije, nemorala, šverca već zbog očuvanja svog drevnog identiteta. E to je već istorijski fenomen. Jedini po kojemu možemo biti interesantni savremenoj svjetskoj istoriji.

Priče o svakodnevnom životu u realnom istorijskom vremenu u Crnoj Gori su opasne. Nemilosrdno svjedoče o podijeljenostima i sukobima. O društenom posrnuću, bezakonju, kriminalu, pljačkama, nepočinstvima, neznanju, javašluku. Za razliku od svakodnevnosti, istorijske teme ostaju poželjne i zahvalne. Udaljene su sto i više godina od nas. Nema živih svjedoka. Postoje samo suprostavljena sjećanja. Kada nam se ta sjećanja obrate i spopadnu nas s televizija i iz novina ne znamo gdje prije da gledamo u datume, proglase, dokumenta, zastave, grbove, jadikovke, slavopojke.

Ne pada nam na pamet da pričamo o kriminalnim djelima, sudovima i pravdi već samo o istorijskim ličnostima, dokumentima i nepravdi.

Samo u januaru mjesecu iz čije smo prve dekade upravo izašli u crnogorskim javnim glasilima rečenica “Ovo nije zabilježeno u svjetskoj istoriji (civilizaciji, savremenom svijetu itd. )” ponovljena je slovom i brojem 97 puta. Čuvena rečenica krivca je pronašla u crkvi.

Zakon o vjeroispovijesti, prvi slobodni izbori u Crnoj Gori i smjena vlasti doveli su crkvu u žižu javnosti.

Bivša vlast pokušala je da eliminiše crkvu iz javnog života uz pomoć parola iz doba samoupravljanja. Poručivali su.

“Crkve pripadaju upravi za imovinu a ne sveštenstvu i vjernicima”; “Monaštvo i sveštenstvo dužno je da se povinuju zakonu o radu”; “Uprava za kadrove ocijeniće koji ciljevi motivišu sveštenstvo i monaštvo, provjeriti im vještine koje posjeduju i donijeti odluku o njihovoj registraciji”;

I na kraju najpoznatija od svih samoupravljačkih parola:

“Imaš državu – vrati crkvu”.

Narod nije progutao parole. Vlast je izgubila izbore i zakukala “Ovo je nezabilježeno u savremenoj svjetskoj istoriji”.

Što je to svjetskoj istoriji odavno poznato a nama i dalje ostaje strano?

Prvo. Kada čovjek dobije papir da je lud može pričati što god hoće.
Drugo. Kada država dobije papir da je postala država, dužna je da se kroz djelovanja svojih intelektualaca, analitičara, ozbiljnih istoričara, odgovornih političara i zvaničnika predstavi ozbiljnom.

Nažalost za ljude koji bi na takav način predstavili državu nema mjesta ni u novinama, ni na javnom servisu zbog čega država i dalje ostaje nezrela, prepotentna i neodgovorna.

Zbog državne neozbiljnosti javnom scenom dominiraju minorna i izmanipulisana znanja o istoriji. Naša ogromna gloženja, prepucavanja, ratovanja pokličima i parolama nemaju ama baš nikakve veze sa događajima i zaostavštinama iz autentične istorije. Jedino imaju veze s nama samima kao opsesivnim poklonicima istorije koja to nije, Zbog toga ostajemo i nedostojni ozbiljne istorije.

Pročitajte još:

Poslednje Načertanije o BOEMIJI