O. Darko za IN4S: Srpska je naš uspjeh, treća naša država u Novom vijeku, nakon Srbije i Crne Gore, ali ona je i organski dio istog tog naroda i bića

„Srpska jeste naš uspjeh, treća naša država u Novom vijeku, nakon Srbije i Crne Gore, ali ona je i organski dio istog tog naroda i bića. Mi nismo nikakvi „super-Srbi“, „nad-Srbi“ već isti Srbi kao i oni u Surdulici i na Cetinju, u Kninu i Nikšiću i Kumanovu i u Štrpcu i Orahovcu. Volim Srpsku, ona je razlog zašto se borim i zašto vjerujem u Sverpsku Otadžbinu“, kazao je u intervjuu za IN4S, povodom rođendana Republike Srpske,  o. Darko Ristov Đogo, redovni profesor Pravoslavnog Bogoslovskog fakulteta „Sv. Vasilije Ostroški“ u Istočnom Sarajevu.

Oče Darko, šta je za Vas Republika Srpska?

Za mene je Republika Srpska u pravom i najbukvalnijem smislu riječi svetinja: jedna stvarnost koja učestvuje u onome što živimo, ali koja i dalje ostaje iznad bilo čega što čovjek može da konstruiše, iznad bilo koje političke i društvene stvarnosti. Takav, naglašeno emotivan i privržen odnos imam vjerovatno zato što sam kao dječak gledao stradanja naroda koji je Srpsku stvarao, a i sam moj život konačno je i nepovratno promijenjen žrtvama prinesenim da bismo danas imali Srpsku. Srpska je tako istovremeno i „predmet“ međunarodnog prava, društvenih procesa, političke borbe i svega onoga što sačinjava život jednog čovjeka i društva ali za mene ujedno i svojevrstan „subjekt“, ličnost, Neko, ne samo nešto. Zato joj se često obraćam upravo kao ličnosti jer je ona – kao i Crkva, narod, Nebeska Srbija – „kolektivna ličnost“, jedan zavičaj srpskog naroda u kome se sabiraju zavjetne težlje pasova prije nas i u kome je zalog našeg opstanka ovdje.
Ipak, to ne znači da baš zbog toga nisam kritičan prema određenim unutrašnjim problemima društvenog i političkog života u Srpskoj – upravo zato što ona jeste moja svetinja, nalazim snage i motiva da se borim da sadržaji života u njoj budu što je moguće bliži tom idealu Srpske, sa kojim je ona stvarana. Takođe, baš zato što je volim, ne držim mnogo do nekog lokal-patriotizma i busanja u prsa koje ponekad čujem. Srpska jeste naš uspjeh, treća naša država u Novom vijeku, nakon Srbije i Crne Gore, ali ona je i organski dio istog tog naroda i bića. Mi nismo nikakvi „super-Srbi“, „nad-Srbi“ već isti Srbi kao i oni u Surdulici i na Cetinju, u Kninu i Nikšiću i Kumanovu i u Štrpcu i Orahovcu. Volim Srpsku, ona je razlog zašto se borim i zašto vjerujem u Sverpsku Otadžbinu.

Koji su po Vama najveći izazovi s kojima se suočava Srpska danas?

Postoje dva podjednako izražena izazova: onaj spoljnopolitički i onaj unutari, društveni. Oni su svakako povezani i to dvostruko. Najprije, spoljnji pritisak, stalne prijetnje vojnom i političkom silom svakako da čine jedan prostor manje privlačnim jer nisu svi ljudi motivisani samo nacionalnim osjećajem već i čitavim nizom realnih i nerealnih ali prisutnih motiva. Ti spoljnjni pritisci će se nastaviti jer nama niko nije ništa poklonio već su se međuanarodni faktori i bivši sunarodnici složili da im je u tom trenutku odgovarao predah u ratnom razračunavanju sa Srbima. Drugi način na koji spoljni faktori utiču na srpsku jeste čak opasniji od ovog prvog, a to je kulturno porobljavanje srpske političke elite tj ljudi koji se bave politikom u Srpskoj. Nije ovdje mjesto da šire elaborišem o tome, mislim da je lice te kulture uništenja odlično opisao Slobodan Vladušić pojmom „Megalopolisa“. Ukratko: ako se tipični odbornik, poslanik, ministar u Srpskoj okreće legalnom otuđivanju javnih sredstava preko čitavog sistema legalne krađe (tj preko „tenderske procedure“), ukoliko su njegovi prioriteti takvi da mu je potreban deseti stan (od čega jedan ili dva u Beču), treća ljubavnica, mercedes, ukoliko je prosjek naše Vlade 1,6 djece a svi zajedno uglavnom imaju diplome trafika za kupvinu diploma – tu nijedan dekorativni sadržaj ne može da pomogne. Ljudi nisu ludi – lako se vidi ko živi Zavjet Otaca, odricanje, vrijeme posvećeno porodici i Srpstvu, a ko šmrče herion, zgrće novac, živi ideale kulture smrti i onda, eto, malo se sjeti i toga da je Srbin. Taj unutrašnji neprijatelj, ta unutrašnja okupacija još je opasnija od one prve. Od prve smo se branili i odbranili. Od ove druge mnogi i ne žele da se brane niti im je jasno da su u ropstvu.

Mnogi smatraju da je strateško povezivanje i intenziviran suživot na svim poljima između Republike Srpske i Republike Srbije od životnog značaja za opstanak „Srba preko Drine“. Šta Vi mislite o tome?

Mi ne možemo jedni bez drugih, ali to se odnosi i na Crnu Goru koja nakon pokradenog i lažiranog referenduma iz 2006. kao „država“ (tj kao kolonija) nije u stanju da se ponaša čak ni korektno prema srpskom pitanju, ali Srbi u Crnoj Gori su neotuđivi dio srpskog nacionalnog korpusa, pa kad god govorimo o povezivanju Srba moramo da mislimo o Srbiji, Srpskoj i Crnoj Gori. U tom smislu, integralistička politička pozicija podrazumijeva integralističku kulturnu, društvenu i svaku drugu politiku. Samo nasloljeni jedni na druge, mi se nadopunjujemo i možemo da stvorimo jednu moćnu kulturu, jedan dinamičan i zavjetan izraz istorijskog identiteta. Naravno, da bismo tako nešto uspjeli, moramo da djelujemo u skladu sa objektivnim okolnostima, ali i da ih idealizmom nadilazimo tj da se politički i državno povezujemo u mjeri u kojoj nam današnja arhitektura Balkana kao kolonije to dozvoljava, ali da znamo da ujedinjenje nije utopija već ostvarivi san pokoljenjâ. Sa druge strane na obrazovnom planu, na planu kulture, pa i na planu međuzavičajnog povezivanja, niko nam ne brani da živimo kao da smo jedno. Tu opet dolazimo do onih unutrašnjih ograničenja. I dalje su prisutni jaki sedimenti svijesti o SR republikama koji se danas prikazuju kao neki lažno „državotvorni“ oblici šumadijocentrizma, crnogorizma i republikosrpskizma. Kada Milica Dosković pjeva onu fantastičnu pjesmu „Ne dam!“, svi toponimi koje ona spominje nalaze se u SR Srbiji, iako su srpske svetinje ne samo tamo. O dualizmu u Crnoj Gori pa i u Srpskoj ranije smo govorili. Dakle, jugoslavizam se maskirao u svoju suprotnost: srpskom integralizmu se na planu ideje suprotstavljaju lokalizmi. U dosluhu su svakako i snažne poruke zarobljenosti srpske kulture od strane autošovinističkih krugova u Beogradu, a i sama vlast ne samo da im daje moć unutar kulturnih institucija već se i sama ponaša snažno dvosmisleno, istovremeno artikulišući i nacionalne i antinacionalne poruke i mikro-politike. U tom smislu, uzalud je samo priča o integralizmu, naročto je štetno poistvjećivanje vijekovnog strameljenja naroda sa današnjim vlastima i njihovim retorikama. Ako nešto dobro učine, hvala im, ali nisu oni mjerilo srpskog ujedinjenja, već treba da se mjere zavjetnom sviješću. Ako je samo banalizuju, onda čine štetu.
Dakle, prije politike i uporedo sa njom, možemo da vodimo kulturnu politiku kao da smo već jedna država. Međutim, ima nešto i u samom konceptu savrmene kulture što nije blagodatno za integrativne procese: šta je danas kulturno zračenje? Da li je sve što srpska kultura može da ponudi – ova estetski solidna ali identitetski i vrjednosno izgubljena filmska produkcija ili nešto drugo? Da li je sve što imamo da snimimo o sebi „Južni vetar“ i da šta da očekujemo od kulturnog povezivanja ako, na primjer, jedini političar od epohalnog formata u Srpskoj ide na premijeru tog filma o nasilju i kriminalu kao romantičnim i požljenim sadržajima naših života? Dakle, ja vjerujem u to da se možemo pomaći sa ove ivice na kojoj se nalazimo, da se hoćemo ujediniti i osloboditi okupirane teritorije, ali da bismo to uspjeli moramo se kao ličnosti neprekidno odupirati tendenciji da prihvatimo društvenu dekadenciju, defetizam i izgubljenost kao načine na koje se još grublje kolonijalno upravlja srpskim zemljama.

Kako vidite Republiku Srpsku za deset godina?

Mi smo u jednom odlučujućem vremenu. I politički, i smisaono, i kulturno, i demografski. Tendencije koje vidimo nisu dobre, ali to ne znači da su to pravila istorije, da ćemo, kako nas je Pavić već prije 40 godina označio, podijeliti sudbinu Hazara. Tačno je da je teško. U Srpskoj Unija poslodavaca najavljuje uvoz radne snage – naravno, jednom milijarderu je draže da naseli Srpsku majstorima sa indijskog potkontinenta nego da okrnji svoje milijarde. Njegova djeca svakako neće živjeti ovdje. Foča, gdje živim, već je pokazatelj budućnosti Srpske ukoliko se trendovi nastave. Ipak, ljudi koji se organizuju za otpor vrijede više od pukih brojeva. Iako je „životni stil“ Zapada zatrovao mase pa imamo ogroman broj ljudi koji ne žele da zasnuju porodicu (neki zato što nemaju standard za koji smatraju da bi ih motivisao na zasivanje porodice a neki baš zato što imaju standard pa ne žele da ga dijele sa bilo kim), postoje ljudi koji proziru stvarnost oko sebe i trude se da žive hrišćanske vrline i ono najbolje iz srpskog zavjetnog postojanja. Takvi ljudi su sjeme jedne neuništive Srpske. Tako da se nadam da ćemo za deset godina preživjeti i neminovne napade raznih vrsta kojima ćemo biti izloženi, ali nadam se i nekom obnavljanju i otrežnjenju. Nadam se da ćemo zemlju zasijanu kostima predaka obradovati u Hristu novim životima svjesnijih, boljih i blagoslovenijih Srba nego što smo mi.