O. Darko Ristov Đogo: Vidovdanske istine

Piše: O. Darko Đogo

Vidovdan je.

Vidovdan je praznik naših istina i vječito pitanje: „gdje smo tu o Vidovu danu?“

Kroz godinu dana mi se prilagođavamo stvarnosti. Mi razmišljamo i umujemo da bismo „racionalno prilagodili mogućnostima“ ono što unutar sebe osjećamo (ako i osjećamo!) Godinu dana je moguće „biti mudar“. A onda, ako još uopšte jesmo svjesni Lazara i Njegoša i Andrića i heroja sa Košara – mi samo osjećamo. Nismo više u stanju da razmišljamo nasuprot osjećanja. Samo čisto osjećamo, ogledajući se o Vidovu danu.

Gdje smo? Ko smo? Dokle smo?

Možda ste kroz čitavu godinu dana vi, mila braćo, sa lijeva i sa desna, živjeli sa „pameću“ umjesto etosa, sa više razumijevanja situacije i pozicije nego vaši i moji đedovi, sa svjesnim i ponosnim „komformizmom“ i „mudrošću“ u životu i u polisnom životu, sa simpatijom za vašeg vukobrankovićevskog prijatelja i prethodnika, ispravljali „istorijske nepravde“, „znali“ bolje od đedova da „nema izdajnika i izdaje“ već je to samo jedan „legitiman politički stav“ „prilagođen diktatu vremena“. Možda smo svi kao narod toliko zalutali da nam je postalo razumljivo ono što je Lazaru i ne tako dalekim precima našim bilo nerazumljivo, a nama nerazumljivo sve ono što se kod njih podrazumijevalo.

Jer u očima moga oca i đeda „ucijenjen je“ nije bilo opravdanje jednog postupka, već samo objašnjenje i to takvo da onome koji tako čini ne olakšava teret odluke. „Ne može se drugačije“ su znali samo u smislu „ne može se drugačije nego da se bori i izbori za svoj narod, svoju porodicu, Crkvu, sebe samoga“. Bili su to ljudi koji nisu znali „da je pogrešno da smo na Kosovu izgubili jer smo pobijedili“ – oni su znali da smo pobijedili upravo zato što se nismo sa Kosova vratili. Oni nisu znali da je „Vuk Branković oklevetan iako se poslije bitke najvatrenije borio protiv Turaka“ jer su znali da su najvatreniji samo-moji bojevi – izdaja pogibije svih nas. Da pričešće u Samodreži obavezuje da se podijeli i boj i smrt i vaskrsenje, izvan koga i život i borba – za sebe, za vođstvo, za neka „sretnija vremena“ – nemaju gdje da se udjenu, nemaju sa kime da budu stvar naša. Nisu se mogli identifikovati ni sa kim drugim, nego sa Lazarom pa su tako – iako i sami ljudi, od krvi i mesa, od strasti i straha, od umora i od rijetkog odmora, polako uzdizali da budu bolji od sebe samoga, bar malo nalik na one koji su po predanju iz svakog od naših hercegovačkih sela pošli da se ne vrate. Nije im padalo na pamet da prilagode Kosovo sebi, da ga saviju do zemlje i onda izgaze „istinitim“ i „činjeničnim“ lažima, kako bi bar malo olakšali sebi, kako bi od izdaje napravili junaštvo, od dobra koje traži cijeloga čovjeka – prijatnost koja traži samo onoliko koliko si spreman da daš, od naroda koji živi Kosovom – narod kome je Kosovo „pitanje“ i „problem“ i „muka“.

Možda se još kroz godinu vucara ova stvarnost kojom nas bombarduju: ovi pogubljeni junaci naroda koga treba metafizički pogubiti, jer kada se pogubiš, kada ti se kao uzori djeci nametnu isprazni kriminalci čiji je jedini domet izražen novcem a kada ti „industrija ljepote“ otme sinove i unučad koju neprekdino barbikovana kćerka nikada neće poželjeti da rodi – ako se pogubiš u ružičastom svijetu crne magije i još crnje kontra-etike – onda si već pogubljen.

Ali od tebe, ako se prepustiš stihiji, ako ostaneš u magli, neće ostati glava Lazareva da je cijelivamo. Neće ostati mošti na drugu stranu, da se potomci pitaju kakvo će biti znamenje kada se glava koja svijetli i tijelo koje mirotoči ponovo sretnu.

Vidovdan je praznik buđenja. On je to oduvijek bio. Praznik u kome nas gleda Neko veći od nas i naši preci veći od nas danas. Opet: upravo su ti preci opomena da mi nismo kao oni, ali da to možemo biti. Ako se probudimo. Ako odbacimo „pamet“ koja to nije jer je zamijena za etiku, „uspijeh u životu“ koji to nije jer je zamijena za smisao života. Ako počnemo da živimo Tajnu smrti i vaskrsenja umjesto preraspodjele u životu truleži.

Vidovdan je praznik istine. Da ima Srba u Kosovu polju i da ima i biće nas na Kosovu-polju. Da se potresne riječi Vladike Atanasija o tome da će Kosovo izdati samo kukavica ne odnose samo na one koje ne volimo, dok se nekako „susptenduju“ za one koji „nisu u prilici da mogu da ga ne priznaju“.

Vidovdan je – opredijeljenje Lazarovo, Lice Hristovo – isti za sve.

Izvor: pokretzaodbranukosovaimetohije.rs