O. Darko Ristov Đogo: Granice prema sebi samome

Pounutrašnjene komunističke granice, monarhistička simbolika, mješavina težnji ka oligarhijskom kapitalizmu i socijalističke nostalgije – to su najkraće odrednice Rusije i Srbije danas

Kada god se danas postavi pitanje o momentu kada je Ukrajina postala oznaka za anti-Rusiju, obično se navode procesi dugog trajanja koji sežu još iz vremena prije nego što je i samo njeno današnje ime prvi put zabilježeno. Zaista, napori rimskih papa, poljsko-litvanskih i austrougarskih vladara, brojnih unijatskih sveštenika, sovjetskih komesara i boraca protiv „velikoruskog hegemonizma“, zapadni obavještajni mešetari, postsovjetski oligarsi i političari koji su raspirivali mržnju prema „moskaljima“ – sve to nesumnjivo nalazi svoje mjesto u odgovoru na pitanje otkuda takva mržnja prema Rusiji u „majci ruskih gradova“. No djelovanje tih sila imalo je i svoje unutrašnje dejstvo u samoj Rusiji. Ne bi poljsko-litvanska metodologija izgradnje „svojih“ Rusa bila tako uspješna da u tom XVI i XVII v. ljudi koji su bježali u Moskvu nisu bili nazivani „ljudi litovski“. Nije „otac savremene ukrajinske književnosti i jezika“ Taras Ševčenko, pisac i slikar alegorijske Katerine (Ukrajine koju „moskalj“ iskorišćava i zapostavlja), nalazio pomoć ni od koga drugog nego od moskovskih umjetnika i pisaca.

„UKRAJINOFILSTVO U MOSKVI“

Danas aktuelni ali rijetko navođeni Lav Aleksandrovič Tihomirov (1852–1923) piše svoj članak „Ukrajinofilstvo u Moskvi“ godine 1910. U tom članku, kao i u njegovom nastavku „Izmišljena narodnost“ (Sočinennaя narodnostь), Tihomirov proročki opisuje kratkovidost onih moskovskih krugova koji su krenuli da naglašavaju „ukrajinsku posebnost“ nadajući se da će time obogatiti politički život Imperije ili čak spasti Rusiju. Ostaju njegove riječi o tome da moskovski ukrajinofili, razbijajući poimanje o zajedništvu Rusije, čine „zločin teži od državnog separatizma“. Kada se 1917. i kasnije na mapama svijeta pojavi nekoliko različitih „Ukrajina“ – scena je već bila postavljena znatno ranije. Ne samo u Moskvi, ali i u Moskvi.
Iako se danas često govori o Ukrajini kao projektu u kome je identifikovanje sa „pasoškim“ (tj. „državnim“) identitetom uspjelo da okrene čak i etničke Ruse protiv RF, istovremeno se zaboravlja da većina Rusa u RF gaje upravo takav, državno-pasoški identitet. I dok je ranije takvo stanje svijesti predstavljalo samo konstantni povod autoru ovih redova da svim moskovskim politikolozima na istraživanjima u postjugoslovenskom prostoru objašnjava da se može biti Srbin izvan Srbije, mnogo više neprijatnosti pounutrašnjene republičke granice predstavljaju danas kada ogromnom broju Rusa i dalje nije baš sasvim jasno kako se to naša Ukrajina pretvorila u nešto tuđe i neprijateljsko, mada se isti ti ljudi često pitaju šta naša vojska radi u drugoj zemlji.

Zato će rezultati dugoročnih procesa odvajanja Kijeva i Moskve zavisiti ne samo od ishoda bitaka pod Bahmutom ili Soledarom, od količine dovezenog naoružanja, strateških ekonomskih rekompozicija. Konačni ishod nesagledivog stradanja na Donu i Dnjepru zavisiće i od mentalnih mapa u glavama savremenih Rusa. One u Kijevu i Vašingtonu su odavno nacrtane. Na njima nije povučena granica između „Evrope“ i Rusije već između „civilizacije“ i niza patuljastih „republika“ s teritorijom a bez moći i značenja.

Pitanje, dakle, ne treba postaviti samo onako kako se često postavlja – „ko je i po čemu je to današnji Ukrajinac?“ Podjednako je za odgovor na to pitanje važno postaviti i ono drugo: „ko je današnji russkiй čelovek?“ I po čemu je on to? Samo po moćnom jeziku na kome se, po inerciji, i dalje odvija komunikacija čak i unutar VSU? Po kulturi, po Puškinu i Dostojevskom, čije se knjige u Kijevu pretvaraju u plamen i kašu? Po lojalnosti RF? Da li je njoj samoj danas podjednako važno da nađe načina da posvijesti i svoju „ruskost“ i svoj nadnacionalni karakter, i svoje imperijalno nasljeđe i onaj nacionalni karakter koji leži u središtu tog imperijalnog nasljeđa? Da li je Rusija samo sediment najnovije svoje istorije – „sovjetska himna, republikanska zastava, carski grb“, ona vrsta samoograničavajuće plitke percepcije u kojoj su granice prema svom narodu već snažno pounutrašnjenje u mjeri u kojoj bi to svaki neprijatelj Rusije želio?

Sličnu muku, mada danas u mirnim okolnostima, muči i srpski narod, razbijen u nekoliko „država“ od kojih ona sa najviše ekonomskog, demografskog, političkog, simboličkog, vojnog potencijala i sama sporo nadilazi sebepoimanje obilježeno avnojevskim granicama, jugonostalgičnom maštom, samoograničavajućim poistvojećivanjem srbijanstva sa cjelinom srpstva kako bi se sve što nije na ekavici i na prostoru uvijek sužavane Srbije razdijelilo kome i kada zatreba. Pounutrašnjene komunističke granice, monarhistička simbolika, mješavina težnji ka oligarhijskom kapitalizmu i socijalističke nostalgije – to su najkraće odrednice Rusije i Srbije danas.

NE SPAVA JOŠ SRPSKO PLEME…

No to što će neko u Podgorici objavljivati Njegoša latinicom, u izdanju u kome je svaki pomen Srbina i srpstva uklonjen ili intepretativno otklonjen – samo je pola muke. Tu je ruka tuđina već učinila svoje i do kraja pounutrašnjeni otklon od sebe samoga dobio je konačnu svoju formu. Međutim, to što će neko učiti dijete u Foči, shodno udžbeniku štampanom sa odobrenjem Republičkog pedagoškog zavoda iz Banjeluke, da mu je Srbija „susjedna država“ a neuspjeli pjesmuljak „Moja Republika“ – njegova himna, to je znak nepotrebnog unutrašnjeg utišavanja one svijesti od koje i sa kojom je nastala Republika Srpska, svijesti koja se nije mirila sa odlukama stranih sudija i okupacionih vlasti. To što će beogradski izdavači ekavizovati „Ježevu kućicu“ da bi bila „pristupačnija“ djeci u Srbiji – to su problemi (unutar)srpskog mazohizma, kratkovidosti, sebičnosti i provincijalizma s kojima se danas suočava čak i srpsko kulturno jedinstvo i sebepoimanje.

Od Sekule Drljevića naovamo fingira jedan pseudoargument o tome da „obični ljudi“ u Vranju „ne razumiju Njegoša“ a oni na Cetinju „ne razumiju“ Boru Stankovića. Taj argument je postao jedna vrsta retoričkog mjesta čije dejstvovanje treba da bude samoočigledno od trenutka kada se takvo stanje politički uspostavi, pa dijalekatske razlike postanu granice identiteta. Za to novo stanje nije ni od kakvog značaja da niko na Cetinju nikada nije uspjevao da razumije Njegoša kada pjeva „dѣistvia neumornog sočetava ovai način“, kao što rijetko ko od Srba i post-Srba da bi danas i čitao Njegoša u predvukovskom pravopisu, kako je on pisao i štampao svoje djela. Naša kulturna prošlost je nama samima zatomljena snažnim diskontinuitetima, do kojih držimo kao do velikih pobjeda nad samim sobom. Takođe, za to novo stanje neće biti važno da su isti ljudi koji „ne razumiju“ Boru Stankovića donedavno razumijevali Krležu (i on njih), a voljni su da se razumiju i dalje. Novootkrivenoj simpatiji „crvene“ i „bijele“ Hrvatske vjerovatno je razumljiviji roman Seljačka buna Augusta Šenoe, kao i filma Vatroslava Mimice Seljačka buna 1573. No ako đaci u Leskovcu i Subotici s vremenom poistovjete samo svoj govor sa „srpskim jezikom“, a ako nam nastava srpskog jezika i književnosti bude svedena na normativizaciju jednog (našeg) govora i (bezvoljno) čitanje samo onih dijela nastalih na tom govoru – onda će sam smisao nastave jezika i književnosti iščiliti ne samo pred sveopštom „suvišnošću“ svake kulture danas već i pred svojim unutrašnjim smislom, etosom i zadatkom koji proističe iz tog smisla i etosa. Ako mi pounutrašnjimo granice čiji je jedini smisao taj da nas razdvoje i razbiju, treba li da se pitamo kakav će biti konačni rezultat?

Ponekad nam se čini da je već sasvim tako. Da živimo teške Njegoševe riječi „pleme moje snom mrtvijem spava“. A onda nas maturanti Srednje medicinske škole iz Podgorice obraduju nadom. Djeca koja i ne pamte SRJ i SCG, sasvim odrasla sa svim ideološkim standardima Montenegra, okupirane teritorije rođene na jednom pokradenom referendumu – ta djeca uz srpsku zastavu i pjesmu proslavljaju svoje posljednje dane u srednjoj školi.

Dok proslavu „nezavisnosti“ uveličavaju italijanski avioni preko najplavljeg crnogorskog neba, i to ne prvi put u istoriji, đaci ne zaboravljaju ko su i šta su. Ne spava još srpsko pleme dokle god podgorički maturanti pjevaju „Usnula je dubok sanak sa Kosova Rada…“

Izvor: Pečat