O. Darko Đogo: Ruska kultura – mjesto bogočežnje i iskupljenja

U prepunoj sali Društva crnogorsko-ruskog prijateljstva Sveti Georgije u Nikšiću, u subotu, 6. novembra je održano predavanje protojereja stavrofora i profesora Bogoslovskog fakulteta u Foči o. Darka Đoga na temu “Ruska kultura-mjesto bogočežnje i iskupljenja”

“Po mnogim ovo je bilo jedno od najboljih predavanja u šest godina postojanja Društva. Hvala ocu Darku i mojim dragim prijateljima koji su pomogli da se ovo veče održi”, kazao je direktor Društva Velimir Lule Kasalica. 

Obraćanje o. Darka, prenosimo u cjelini:

Piše: Darko Ristov Đogo

Kada je Evgenije Vodolaskin objavio svoj roman „Lavr“, sada već moderni klasik ruske književnosti, pored solidne književne popularnosti, doživio je i jednu za nas neobičnu i po mnogo čemu za savremenu svjetsku kulturu čudnovatu vrstu slave: onu iskupiteljsku.

Naime, Vodolaskinu su na kvartiru dolazili ljudi kojima je čitanje njegovog „Lavra“ sasvim promijenilo život, dotaklo ih u tolikoj mjeri da poslije tog čitalačkog iskustva oni nisu više mogli ostati isti ljudi, voditi isti način života. Sasvim slična je i priča o Pavlu Mamonovu, glumcu i rok muzičau koga i mi i poznajemo kroz lik starca Anatolija iz „Ostrva“: starice su hrlile na njegove potonje rok koncerte želeći da uzmu blagoslov od starca Anatolija u času dok je, prema svjedočanstvu Pavlove supruge Olge, „starac Anatolije“ tj Mamonov skakao po bini i pjevao „muva je izvor zaraze“.

Ovo probijanje nevidljivog teatarskog i filmskog zida nije, međutim, plod neznavenosti seoskih babuški: rijetko ko je poput savremenih Rusa rastao izložen svim dubokim i plemenitim, ali i plitkim i propagandističkim dometima filmske umjetnosti. Starice koje su dolazile na Mamonovljeve koncerte su pretpostavljale da glumac koji je u stanju da na tako snažan način donese Starca Anatolija i sam mora biti bar nekim likom svoje duše – „starec“, oblagodaćeni monah, nositelj blagoslova. Još važnije: te žene su vjerovale da danas blagoslova i blagosiljanja uopšte ima. Dakle, njima je, baš kao i Vodolaskinovim čitaocima, i dalje bliska ideja o tome da se Bog može ovaplotiti na stranicama knjige i na filmskom platnu i da to umjetničko bogoovaloćenje jeste zalog promjene čovjekovog duhovnog stanja i time: čitavog njegovog života.
Poimanje o jednoj imanentnoj potrazi za iskupljenjem koja proističe iz podrazumijevanog, skrivenog ili bar na prvi pogled nevidljivog prisustva Boga unutar ruske kulture mogla bi se ilustrovati i poređenjem dva po mnogo čemu opozitna čitalačka iskustva. Prvo, ono za rusku i svjetsku kulturu centralno literarno mjesto, bilo bi oformljeno oko lika Sonje Marmeladove iz „Zločina i kazne“ F. M. Dostojevskog.

Koncept „sastradalne ljubavi“ koji je najveći literata čovječanstva unio kroz njen lik i danas izaziva dogmatsko-etičke kontroverze u ruskoj teoriji književnosti (bar u onoj naglašeno pravoslavnoj, poput M. M. Dunjajeva, koji nastoji da nekako verifikuje pravovjernost ili nepravovjernost takvog posmatranja stvari: rasprava se u širem kontekstu, ipak, čini nezavršenom i nezavršivom).

Da li je u pitanju relativizacija prostitucije ili najveći mogući stepen žrtvene ljubavi, takav da čovjek zarad drugoga čovjeka daje više od života: svoje dostojanstvo? Na drugom kraju spektra kada je u pitanju ruska kultura, ali na prvom kada je u pitanju njegova duhovnost stoji knjiga „Starac Siluan“: kolekcija misli svetogorskog starca Siluana koju je priredio njegov duhovni sin arhimandrit Sofronije Saharov. U njoj nam jedan malo „gramotni“ (pismeni) ali Duhom Svetim prosvetljeni rusko-svetogorski starac kazuje svoj unutrašnji život. Pažljiv i stidljiv u kazivanju kada je u pitanju delikatno pitanje ljudske tjelesnosti, Starac Siluan je potresan i eksplicitan kada nam govori o svom duhovnom iskustvu u koje, osim perioda blagodatne prosvjetljenosti i radosnog bogoprisustva spadaju i mučni i teško podnosivi periodi bogoostavljenosti i progoneće bogočežnje. Jedan detalj, međutim, čini poređenje sa Dostojevskim naročito zanimljivim: Starac nam kazuje da ga je na put iskupljenja između ostalog dovelo i iskustvo jedne noći sa izvjesnom djevojkom u njegovom selu.

Tjelesnost je kod njega pojmljena u holističkom metafizičkom ključu sveukupnosti života: on je tu noć doživio kao apsolutni pad. Kako je onda moguće da u jednoj kulturi u kojoj se rađaju tako, čini se, sasvim suprotstavljeni odnosi prema čovjekovom etosu uopšte možemo govoriti o bilo kakvoj cjelovitosti ruske kulture, pa još o njenoj Hristočežnjivosti? Pa opet: ne samo da možemo, već i moramo jer, ma koliko različiti, pa i suprotstavljeni, imaginarna i za kulturu središnja Sonja Marmeladova i stvarni i za kulturu periferni Starac Siluan traže spasenje: njihovi životi nisu ništa drugo do beskrajna potraga za žrtvenim iskupljenjem. Tragedija spasenja i iskupljenja je vazduh koji udišemo kada god se nađemo na prostorima ruskog duha, tamo gdje „Rusью pahnetъ“, svojevrstan ambijent koji je moguće odgurnuti od sebe, ali ne i sebe iz njega.

Odgovoriti na pitanje od kada, zašto i u kojem sve smislu je došlo do stapanja hrišćanskog pitanja o vječnosti i iskupljenju sa kulturom jednog naroda – onog ruskog – niti je moguće, niti bi vjera u dokučivost povezanosti Hrista i Rusije odgovarala nespornoj nedokučivosti Bogočovjekovog Lika i lika Rusije. Nepostižimost, nedokučivost… ona nije samo neka tajanstvena projekcija ruskog kosmičkog pejzaža na pejzaž duše, neka mistička paralela nesagldivosti stepe i stepskog Hrišćanina.

Rusija je kontinent po sebi nesvodiv ni na jedan krajolik, a lik Hristov ne nazire se samo u suncu koje se rađa iznad stepe, već i u mukloj potresnosti brezove šume, u divljini tajge, u iskričavoj zasnježenosti uralskih varoši. Ako između krajolika zemlje i fizionomije duše postoji neka veza, onda ona u slučaju ruske duše i nije jedna veza već cjelosno mnoštvo krajolikā i hristofanija u njima.
Možda su se Hristos i Rusija pronašli u beskonačnom stradanju i još beskonačnijoj sposobnosti da se još više strada i sastradava? Da li je Rusija Hristolika ili je Hristos rusolik? Teško je reći. No jedna razlika između njih ipak postoji: Sin Božiji je prihvatio sve ljudsko osim grijeha, dok je Rusija ne samo hristolika i hristočežnjiva, ali i hristogoniteljna u svojim najtamnijim danima. Kada gledamo dramu Velike sedmice, ona bi nam bila potpuno zamisliva i ako bismo umjesto Jude Iskrariotskog, Petra, Jakova, Jovana, Pilata i sinedriona, žena pod krstom i vojnika Longina u našem umu dramu Getsimanije i Golgote, kao i radost Pashe, smjestili u uralsku varoš, u stepsku stanicu, na ulice Petrovgrada, na palubu crnomorskog razarača. Sva ta lica ujedno traže Hrista, ali su u trenutku mogući hristogonotelji.

Opsesivnost spasenja u ruskoj kulturi, u ruskoj duši, nije samo tiha bogočežnjivost Optine već istovremeno, ponekad u istom čovjeku, karamazovska predanost strastima ili ona strast jača od Dimitrijevog razrvata – strast opijenosti umom Ivana Karamazova. Ali ruski um može da zanegira Hrista, no i ne da ga poništi: on nije u stanju da započne od hipoteze „kako bi bilo da Hristos nikada nije postojao?“ već samo od hipoteze „kako da ja sravnim svoje račune sa Hristom?“ ili čak „kako da ubijem Hrista?“ U svojim paklenim ambisima Rus može da puca u Hrista, da ga razapne, da mu sudi, da ga pljuje, ali nikada nije u stanju da izgradi metafizički sistem u kome Hrista neće biti: komsomolci su se borili protiv Hrista do posljednjeg izdisaja Sovjetskog saveza, ali se nikada nisu mogli pretvarati da postoje izvan Njegovog prisustva.

Hristoprisustvo utisnuto u rusku kulturu koje se pojavljuje kao čežnja, glad, potraga, manijakalna ljubav, kao borba za i protiv: sve to nije samo povod da na romantičan način doživljavamo rusku kulturu: poznavanje Hrista stavlja ljude, narode i kulture u poseban odnos „da nisam došao i govorio im nisam govorio, ne bi grijeha imali“ (Jn 15,22). Svaka pravoslavna kultura, svaki jezik, svaki narod od momenta evangelizacije nalazi se u posebnom odnosu koji više nikada ne može biti isti: naša, srpska kultura tako nosi pečat zavjeta i Žrtve, ona antička helenska zaista je imanentno ologošena, a ona savremena helenska zaista nakvašena dvojedinošću tuge i radosti, melanholije i životne veselosti Levanta. Ona rumunska zauvijek je ostala kultura pobožnog seljaka prezrenog a predanog svome Hristu „Dumnezeu“. Ruska kultura je, pak, bila i ostala najambivalentnija aktuelizacija pada i vozdviženja u Hristu. I upravo zato tzv „rusofilija“ nije samo prijatno, toplo osjećanje pripadanja jednoj moćnoj državi, jeziku, narodu, kulturi: ljubav prema Rusiji boli i uznemirava, uzrokuje nesanicu i tragični kraj života na poprištu duhovne ili tjelesne borbe. Voljeti Rusiju znači stradati i sastradavati, doživjeti biblijsku istinu o ljubavi koja je jaka kao smrt na obostrano apsolutan način: osjećajući i apsolutnost smrti i apsolutnu apsolutnost ljubavi.

Voljeti Rusiju znači nestati na tome putu ili se Rusija i njen Hristos nikada nisu voljeli. Zato ne postoji „umjerena“ ili „selektivna rusofilija“: ona može biti odmjerena i otmena, gospodska i nenametljiva, može biti ponekad zaista tiha poput djevojakče čežnje za dragim na frontu ili monaškog iščekivanja početka bogosluženja, ali ljubav ka Rusiji ne može biti umjerena: niti zato što takva po svojoj prirodni nije ni ljubav, niti zato što takva po sebi ne može biti Rusija. U svijetu beskrajnog štampanja knjiga, u svijetu duhovne gladi, produkcije i potražnje, umjerenost u ljubavi prema jednoj hristočežnjivoj kulturi, prema jeziku koji i dalje miluju valamski i pskovski starci, prema književnosti poslije koje ljudi plaču i ostavljaju svoje do pola popijene boce votke da bi otišli u mir tvrđavama opasanih manastira – umjerenost prema potresnom doživljaju Hrista nije vrlina.

Neumjereni u konzumaciji svijeta, u konzumaciji drugog čovjeka, u konzumaciji ideologija, mi postajemo apatični prema spasenju i iskupljenju. Hipertrofija kosmosom, prežderanost svijetom oko nas, rađa u nama osjećaj prezasićenosti stvarnošću, ali i nesposobnosti da se iz te sitosti izađe. Zato ruska kultura i ruski Hristos nisu tj. ne smiju biti samo jednom od ponuda na tržištu vrijednosti, samo jedan od Spasitelja koje nudi savremeni svijet. Istina: ima mnogo okeanske žeđi za Hristom upravo u najbogatijim društvima sa najvećom ponudom materije, ideja, ideologija, identitetā. Ima mnogo slutnje – slutnje da „sve nije ovdje“ – tamo gdje je sve ovdašnje ponuđeno i potrošeno. Možda najveći tragičari današnjice jesu ljudi rođeni u narodima, jezicima, kulturama, poput ruske, helenske ili srpske u kojima je božanski eros i logos dat u onom svome koje su odbacili.

Svi smo se susreli sa tragedijom novorusa, novohelena ili novosrba: naročito ne može da nas ne zaboli blijedi i nezainteresovani pogled na mošti ostroškog svetitelja ljudi kojima bi sve u genima, u bakinim pripovjetkama i đedovim pjesmama trebalo da otvara horizont koji se vidi sa ostroške stijene, iz kijevo-pečerske lavre ili onamo `namo, gdje molitva osvaja raj. Ali Hristos se da sakriti od pogleda, Njegova mesijanska tajna zaprete se ponekad u lutanja i gladi čovjeka koji još nije našao sebe. Neprekidna veš mašina identitetā kojoj smo se podvrgli u HH vijeku u kojoj su naš lični, zavičajni, nacionalni, jezički, kulturni, civilizacijski, bogotražiteljski i vječni identitet prepirani i izblijeđivani ostavila je svoje posljedice. Ako je pitanje o identitetu zapravo pitanje „ko sam ja?“, onda je ono neodvojivo od pitanja „ko je meni Hristos?“ ili „kako se moj jezik, kultura, narodno pamćenje, zavjetna svijest odnose prema Hristu?“ Nakon vijekova postojanja, izgradnje i razgradnje, ruska kultura i dalje iije u stanju da porekne svoj začetak, svoje načelo (u srpskom i ruskom smislu te riječi) u eshatološkoj i kosmičkoj opčinjenosti još nekrštenih Rusa Konstantinopoljem i njegovom liturgijom.

Rusi su još za Olegovog vremena umalo osvojili Grad, ali je bilo potrebno da Grad osvoji njih, da bi se, nakon što su otomanski konji pogazili njegove svetinje a jedan za drugim padali Smederevo, Ključ, Novi, ta ista liturgija iz Crkve Premudrosti Božije nastavila hiljadama kilometara sjevero- istočno, u moskovskoj ruskoj zemlji.
Mi nismo određeni, ali jesmo upućeni našim duhovnim porijeklom. Naše duhovno porijeklo uvijek je izbor koji je jedan svetitelj učinio okrenuvši se Hristu u ime cijeloga naroda kome je taj svetitelj postao ravnoapostolni Otac. Rus može da postane Vladimir prije krštenja ili Sveti knez Vladimir Sunce Jarko nakon krštenja.

Mi možemo da budemo sveti kralj Jovan Vladimir ili Sveti Sava ili da ih napustimo, da prigrlimo Njegoša ili da ga redukcijom poreknemo – ali mi nikada ne možemo ostati indiferentni prema zavjetnom izboru Otaca. Ako pogledamo sva lutanja ruske kulture, ako pogledamo koliko su danas mnogi od naše bivše sabraće-u-zavjetnom-izboru ljuti na Svetog Savu – jasno nam je da je žuljavo prisustvo Hrista u Svetoj Rusiji i Nebeskoj Srbiji, u ruskoj i srpskoj kulturi trajni zalog da, dokle god nas ima, dokle god se glagolja naša pravoslavna, slovenska riječ, piše Ćirilovo pismo, dokle god je naše civilizacije i naših kultura – Hristos će biti tu da nas pita: „ima li ti smisla život, brate i satjelesniče moj?“ To Hristovo pitanje u svemu je što kažemo, napišemo, mislimo, čak i kada ne želimo da ga čujemo, čak i kada ga čujemo, ali ne želimo da se odazovemo. To je zov naše kulture, pravoslavne, ćirilometodijevske, svetovladimirske i svetosavske kulture. I baš zato nije i ne može biti svejedno kako govorimo i kako pišemo, jer od načina na koji se u nama začinje slovo i načinu na koji to začeto slovo ispisujemo na papiru – zavisi naša sudbina, biološka, kulturna, narodno-crkvena. Ćirilica se ne piše već diše, rađa, porađa, preporađa ili se guši, zanemaruje, odumire u tišini i samoći, poput zaboravljenih roditelja na selu. Kultura je cjelokupan život i zato život u hristočežnjivoj kulturi podrazumijeva cijeloga čovjeka, od takve „sitnice“ kao što je svjesni ljubavni odnos koji imamo prema svakom pismenu naše azbuke, i to svakom pismenu svih naših azbuka od Ohrida do danas, prema svakom pismenu koje su osvetili Kliment i Naum, Sveti Nestor Ljetopisac i Sveti Stefan Prvovjenčani. Kultura opet, ima sposobnost da preporađa i obnavlja, da pamti i čuva, da regeneriše i smislotvori, da blagovjesti da „i iz novih fresaka stara tuga veje – nije sve propalo kad propalo sve je“. Ona nam daje da se naša beznađa i smrti prelivaju u naše živote, ali da nas ne sahrane u besmislu beshristolikosti i nehristočežnjivosti. Postoji u jednoj ruskoj pjesmi koja se danas smatra narodnom – pjesmi „Ne dlя menя“ stih

Ne dlя menя pridёt vesna:
Rodnыe v hrame soberutsя.
«Hristos voskrese» propoюt,
No Pasha ta ne dlя menя.

Poput one druge pjesme Rajka Petrova Noga, „Neka pada snijeg, Gospode“, mi ovdje slutimo beskrajnu tugu, blizinu smrti, svojevrsnu metafizičku beznadežnost koju, čini se, ništa i niko ne može da zaliječi. Ali dokle god se zaziva ime Božije, dokle god u nama i dalje tinja saznanje da snjegovi padaju, Gospode, Tebi, da se kroz njih nekako na kraju ipak nađu majčina tuga velika i Božija ruka, dokle god slutimo da će se radost Pashe izliti i kada nas ne bude više da sa ove strane granice mi učestvujemo u njoj – dokle god nismo hladni i mlaki, dokle god smo u stanju da u nama nađemo hrišćansku alhemiju kojom se čemeri obraćaju u radosti, „znam još se nismo iz ljudi ispisali“ – jer dok imamo bar jednu ikonu i našu molitvu pred njom – i dalje postojimo. Iz nje, iz ostatka ostataka kulture može da se rodi narod te kulture ako je taj ostatak – Božiji udio među ljudima.
Da li smo onda već spaseni? Ne postoje kulture koje automatski spasavaju i one koje savršeno priječe spasenje: nikoga sama kultura nije spasila i nikoga pogubila. Ali to ne znači da su sve kulture iste, da i one u sebi ne nose apsolutno ništa, da se besadržajna imena za ponešto čovjekove sposobnosti da urede svijet oko sebe. Možda je za sadašnjicu to jeres (svaka istina jeste za savremenost – jeres!), pa nas to ne smije obeshrabiti da kažemo: postoje uhristovljene kulture i jezici, takvi koji blagovjeste Hrista svojom eufonijom i svojom višeznačnošću riječi. Živjeti u njima ne znači biti spasen već, biti upitan za spasenje i upućen putevima koji vode ili ka Hristu, ili od njega, ali nikako više u poziciju remoto Christo (kao da Hrista nema). I to ne samo da smo upitani i upućeni za spasenje svoje – najmanje za sebe – jer tamo gdje je zapitanost nad sobom, tamo gdje je gordost, tamo je, prema Svetom Maksimu Ispovjedniku, skup svih grijehova. Veličanstvenost ruske kulture nije u monumentalnosti spomenika već u beskrajnosti žrtve, u milionima hristolikih vojnika kojima danas imena ne znamo, a koji su golgotskim putem pošli pod Rževom, u milionskim nečuvenim i neopisanim bitkama i u milionskim stepskim humkama. Ako je kultura kolektivna sublimacija kojom bi čitav jedan narod bio pozvan da svoje afektivne sile preobražava u one plemenite, blagorodne, hristočežnjive, onda danas ne samo da ima različitih kultura, već postoje kulture i anti-kulture, postoje pozivi na eros prema Bogu i postoje pijace fiziološke erotičnosti koje sebe nazivaju kulturama. Živimo u vremenu-razmeđu. Postoje kulture pokajanja i kulture demonske gordosti, kulture Hristovih nogu i kulture Denicine pobune.

Kulture Njegoševog etosa i kulture rušitelja Njegoševe kapele.
Pripadati jednoj kulturi može se i van granica današnje države koja nosi ime te kulture. Svi mi koji rusku kulturu, jezik, narod, državu, doživljavamo kao svoje znamo da je ruska kultura uvijek izbor – za nas podjednako koliko i za svakog rođenog Rusa Izbor između careubica i tražitelja oproštaja od baćuške dobrog cara, izbor koji sa nama ide ma gdje živjeli u tom momentu. U pismu od 25.12.1980. Njegoš, govoreći o sebi, piše Vuku Stefanoviću Karadžiću da „jedno su duke evropejski a drugo bez otačastva rašćerani Srbi“. Iako je imao svakog razloga da bar on govori o svome otačastvu kao o komadu slobodne srpske zemlje,a po plemenitosti duha sigurno nije zaostajao za „dukama evropejskim“, Njegoš osjeća da je i on „bez otačastva rašćerani Srbin“. On izbjegava ograničenje: naše Otačastvo nikada nije ograničeno i svodivo na ono što imamo, jer je naša hristočežnjiva kultura – naše Otačastvo. Mi mu pripadamo ili ne pripadamo. Mi se za njega borimo najprije u sebi ili ga prepuštamo slojevima tuđosti. Mi slutimo vaseljenu koja se zove Rusь ne drugačijom već istom slutnjom kojom očekujemo Hristovo pakiprišestvije. Hristos, kao mjera svih i svega, jedina je mjera našeg Otačastva i naše kulture. A znamo da je On neograničen. Takva je, po Njegovom daru, svaka ohristovljena kultura.