Novak, sam protiv svih

Piše: Mr Jovana Todorović, glumica

Ulazak u Novu godinu i iščekivanje nekog boljeg početka za sve, euforija oko božićnih praznika, grad koji šljašti okićen skupom rasvijetom, praznična atmosfera se osjeća u svakom kutku grada i subjektivni osjećaj da za sve nas dolazi bolje vrijeme. Iznenada u cijeloj toj euforiji dok ušuškano pijem čaj i gledam praznični program na nekoj televiziji notifikacija na telefonu i vijest o hapšenju najboljeg tenisera na svijetu Novaka Đokovića vraća me u realnost, koja nije ni nalik na one skupe svetiljke okačene po cijelom gradu, a koje su plaćene novcem građana.

Čitam vijest o hašenju i zadržavanju Noleta na aerodromu u Austaliji i mislim da sanjam, da je vijest lažna. Ulazim na druge portale i shvatam da su vlasti Australije zaista uhapsile najboljeg među najboljima, iako su mu prije toga dodijelili vizu kako bi mogao da nastupi na turniru. Austalija zemlja koja se bori sa bolestima gojaznosti i mnogih drugih „savremenih bolesti“ koje dolaze sa zapada zabranjuje ulazak u zemlju i hapsi najzdravijeg čovjeka na planeti, pravdajući se da je upravo on opasnost po zdravlje njihove zemlje. Kakav apsurd!

Vlada Australije zemlje u kojoj se ljudi hrane brzom hranom, imaju pored USA najveći problem sa gojaznim ljudima, a samim tim i najveći problem sa ljudima koji su u depresiji i liječe se antidepresivima hapse nekoga ko promoviše zdrav način života, sport i nekoga ko je upravo taj turnir koji mu zabranjuju osvojio devet puta. Nastavljam da pretražujem kako naše, tako i strane portale i kao hladan tuš čitam vijest da su našeg Novaka Đokovića smjestili u hotel sa migrantima u sobicu dva sa dva i oduzeli mu svako pravo koje jedno ljudsko biće treba da ima.

Gdje mi i u kakvom svijetu to živimo? Na koga i na koje zemlje se ugledamo? Ka kojim vrijednostima stremimo? Sva ova pitanja vrzmaju mi se po glavi dok se prisjećam govora raznih političara koji nas vode ka demokratiji istih tih zapadnih zemalja kojj pripada i Australija. Da li demokratija znači dati nekome ko je ispunio sve uslove za izuzeće vizu, a zatim istu tu osobu po dolasku na aerodrom uhapsiti, smjestiti u prljav hotel, oduzeti lične stvari, ukinuti hranu koju ta osoba smije da jede, a dati joj hranu na koju je alergična, zabraniti kontakt sa porodicom, primoravati da potpiše papire o sopstvenoj krivici, a zatim organizovati suđenje tek za šest dana?! Ne to nije demokratija, to je tiranija! Da li ka tome težimo?

Moje mišljenje je da ne.

Prolaze dani i cijeli svijet se digao na noge, čitamo o protestima protiv nasilnog vakcinisanja stanovništva u raznim zemljama, slušamo saopštenja Noletove porodice koja paraju srce, pratimo uživo uključenja naših ljudi koji žive u Australiji i koji se masovno okupljaju ispred hotela u kom je Nole smješten. Kako je njegov otac Srđan Đoković izjavio na konferenciji za medije Nole u tom trenutku nije mogao da vidi veliku podršku našeg naroda, ali i austalijanaca koji ga podržavaju, jer su ga namjerno smjestili u sobu bez pogleda, ali ih čuje. Da su Srbi zaista ponosan i prkosan narod potvrđuju snimci neumornih ljudi koji bez agresije uz igru i pjesmu pokazuju nezadovoljstvo i zahtijevaju od Vlade Australije da povuče sramnu i nezakonitu odluku o tamničenju najboljeg tenisera na svijetu.

Da zapad ne pamti dobra djela pokazuju upravo ovim činjenjem, zaboravili su da je Novak upravo njima pomogao kada su ih zadesili strašni požari velikom donacijom, ali ne samo to nego i pozivao tim činom da i drugi urade isto.
Prolaze dani, više ne vidim ni svjetiljke i ona euforija da će Nova godina donijeti neko novo bolje vrijeme za sve nas je prestala, vidim u očima prolaznika isto osjećanje. Glavna tema na ulici, u kafićima, u ustanovama je upravo Novak Đoković. Čitam komentare njegovih kolega i javnih ličnosti iz cijelog svijeta koji mu pružaju podršku, ali i sramne izjave i poniženja onih od kojih to nismo očekivali. Oni koji su mu se predstavljali kao prijatelji poput Nadala, ali i mali novinari čije emisije nisu gledane i čiji tekstovi nisu čitani pokušavaju preko imena najvećeg na svijetu blaćenjem da dođu do publike. Kako jadno!

Dolazi i dan suđenja, Noleta kao najvećeg kriminalca odvode u sud, suđenje traje sedam sati i cijela planeta prati dešavanja u Australiji. Ležim u krevetu, kod nas je prošla ponoć i pratim suđenje sa računara, a na telefonu mi je upaljen prenos uživo isped sudnice. Najveći utisak na mene upravo ostavlja to uključenje uživo i slika naših ljudi koji uz harmoniku i pjesmu daju podršku našem Noletu. Pažnju mi privlači starija gospođa obučena u narodnu nošnju sa crnogorskom kapom koja na sebi ma četiri ocila. Obraća se kameri i priča kako je kapa koju ima na glavi preživjela mojkovačku bitku, a u tom trenutku vadi gusle na kojima je oslikan Lovćen i kaže kako je ona porijeklom Srpkinja sa Cetinja koja je ove dvije relikvije dobila u amanet kada je otišla sa porodicom u tuđinu. U tom trenutku shvatam da ovo nije samo Noletova bitka, već bitka svih nas koje vjekovima u nazad žele da bace na koljena i da odlučuju o našim životima neki tamo moćnici kome smeta jedan mali ponosan, pravoslavni narod koji ne priznaje i ne želi da živi potlačenim „modernim“ načinom života. Shvatam da šta god da sud odluči Nole je pobjednik, jer je pokazao svijetu da neće na koljena, da drži do sebe, svoje vjere i istine.

Suđenje se zaršava u Noletovu korist i slijedi slavlje na ulicama Melburna, Beograda, Podgorice i mnogih drugih gradova širom svijeta. Nole je konačno na slobodi, na terenu sa reketom u ruci, tamo gdje i pripada. Ali kao dokaz da zlo nikada ne spava, slijedi žalba Vlade Australije na odluku suda i zakazuje se ponovno suđenje opet za skoro nedelju dana, agonija se produžava. Ovaj put vjerovatno svjesni ogorčenosti naroda iz cijelog svijeta ostavljaju Noleta na slobodi uz dopuštenje da trenira do ponovnog suđenja.

Razočarana nekim srpskim sportistima poput Ane Ivanović koja je ostala nijema na situaciju sa njenim kolegom i prijateljem kako ga je nazivala shvatam koliko moć utiče na ljudskost.

Došao je dan suđenja i Novak je osuđen, određena mu je deportacija. Demokratija je pokazala svoje pravo lice, jedan čovjek protiv cijelog sistema moćnika. Razočarano primam vijest o ovome, u meni se smjenjuju osjećaji bijesa, gađenja, ljutnje prema svemu zapadnom, a onda shvatam da je su obični građani tamo zarobljeni u sistemu koji samo nazivaju demokatijom i da njihova borba protiv zla tek predstoji, počinje da mi ih bude žao.

Kako god Novak Đoković je moralni pobjednik ove priče, čovjek koji se sam borio protiv cijelog sistema, čovjek koji je Božić kao najradosniji hrišćanski paznik proveo zatočen u četiri zida bez dozvole sveštenika da ga posjeti, ali ipak ostao u vjeri, čovjek koji sa ponosom ističe svoje porijeklo i koji na najljepši i najčistiji način promoviše našu zemlju u svijetu, čovjek zbog koga Srbe više u svijetu obični građani ne nazivaju „talibanima“, čovjek koji bezuslovno pomaže zdravstvo, bolesne, ali i mnoge druge stvari u kojima ostaje anoniman, čovjek koji je naš novi Princip, Tesla…, i u pravu je naš proslavljeni glumac Petar Božović – Novak Đoković zaista jeste jedinac našeg naroda! ČOVJEK KOJI JE POBIJEDIO SVIJET!