Nova jama za sveštenike? Crnogorski građanski dogmatizam pod maskom evropejstva

Umjesto istinskog suočavanja sa problemima koji potresaju društvo – od organizovanog kriminala i korupcije do institucionalne paralize – neki centri moći u Crnoj Gori ponovo su se okrenuli najstarijem metodu skretanja pažnje: napadom na Srpsku pravoslavnu crkvu.

Nedavne besjede mitropolita Joanikija i mitropolita Metodija, u kojima su podsjetili na stradanje srpskog naroda i tragične istorijske paradokse, izazvale su lavinu reakcija – ne zbog argumenata, već zato što dolaze od sveštenih lica. Umjesto javne rasprave, dočekane su represijom: pokrenuti su tužilački postupci, dok su medijski i NVO krugovi počeli organizovanu kampanju etiketiranja i diskreditacije.

Uz podršku pojedinih glasila i društvenih aktera bliskih bivšoj vlasti, vladike se optužuju za „veličanje četništva“, a SPC se predstavlja kao remetilački faktor u „multikulturnoj i građanskoj“ Crnoj Gori. Time se nastavlja davno započeta dehumanizacija vjerskog i nacionalnog identiteta srpskog naroda, pod izgovorom borbe za evropske vrijednosti.

Istorijski revizionizam – dozvoljen kada ide u pravcu romantizacije ustaških ideologa ili ignorisanja komunističkih zločina – postaje problem tek kada neko iz SPC pokuša da objasni drugi ugao. Pomen žrtvama komunističkog terora, podrška srpskim oficirima iz Drugog svjetskog rata ili kritika Tita, odmah se kvalifikuju kao govor mržnje i pokušaj „fašizacije društva“.

Ovakvi dvostruki aršini otvaraju opasan presedan: da li se vraćamo vremenu kada je drugačije mišljenje bilo dovoljno za osudu, a molitva za stradale – razlog za represiju? Da li je dozvoljeno sjećanje samo na jedne žrtve?

Medijska i NVO struktura, koju čine dobro poznata imena tranzicione scene, sada djeluje koordinisano – od portala do „analitičara“, od nevladinih aktivistkinja do bivših funkcionera tajne službe. Cilj je jasan: istisnuti Crkvu iz javnog prostora, ućutkati istorijsku svijest, a vjernike ponovo gurnuti u poziciju građana drugog reda. 

Pored opozicije koja je odavno nosi u sebi ekstremističke elemente, zajedno sa svojim glasnogovornicima iz civilnog i medijskog sektora, iz redova vlasti – umjesto da odgovore na ozbiljna pitanja o teškoj ekonomskoj situaciji, institucionalnom vakuumu i bezbjednosnim prijetnjama, okreću se retoričkim udaljavanjima od „popova“ i agresivnom pozivanju na sekularizam. Ali sekularna država nije država bez vjere – niti bez prava na istorijski stav. Tako je na primjer premijer Milojko Spajić s dozom neviđene arogancije, poručio: „Ne primam savjete od popova po pitanju istorije i politike, finansija, ekonomije, sporta, muzičkog, fizičkog…“ Ovakva izjava, duboko prezrivog karaktera, predstavlja ne samo napad na pojedinačnog episkopa već na instituciju koja vijekovima čuva identitet, kulturu i duhovnost većinskog naroda u Crnoj Gori. Radi se o otvorenom iskazu netrpeljivosti prema SPC, čiji je ulog u očuvanju nacionalne svijesti i istorijskog pamćenja nemjerljiv.

Ovo nije samo spor oko prošlosti – ovo je borba za pravo na pamćenje. A kada pamćenje postane nepoželjno, onda se svaka riječ koja podsjeća na istinu doživljava kao prijetnja. I zato je pitanje danas vrlo prosto i duboko bolno: ko zaista želi da, u ime lažnog mira, – makar i figurativno – ponovo baca sveštenike u jame?

Pročitajte JOŠ:

Bojović: Protivnici SPC i njenog jedinstva ne miruju