Njeno visočanstvo – sestra

Piše: Emilo Labudović

Srpsko kulturno nasleđe spada u one koje, uprkos svim civilizacijskim iskoracima, modernizmu i devijacijama, porodicu još uvijek drži za temelj na kojem se gradi i razgrađuje kolektivni i individualni uspon, trajanje i pad. Iako se nekadašnji zadružni oblik porodične zajednice u ovom vijeku sveo na njen najuži dio, porodica je još uvijek, često i pretjerano, ostala krug u kojem se vrte naši životi.

Još jedna specifičnost našeg nasleđa kada je o porodici riječ jeste da je u okviru nje sestra najomiljeniji član. Kad je mlađa, onda je miljenica i porodična maskota, kad je starija onda je druga majka i drugi (ponekad i prvi) stub kuće. Kult sestre u srpskoj istoriji, literaturi, mitovima, stoji rame uz rame sa kultom najviđenijih junaka, stradalnika i podvižnika. Od Kosovke djevojke do sestre Batrićeve, od Marice Kosanović (sestre Nikole Tesle) do Marije sa Prkosa… sestra je bila i jeste porodična i plemenska ikona, svijeća koja u tišini mrkle noći lelujava bdije nad molitvom za spasenje. Doduše, postoji i „sestra“ koja je i više od ikone, više od države, više od zakona i više od najvišeg, ali ona je rjeđa pojava i ovdje, za sada, nije riječ o njoj.

Sestra je, uglavnom, rod i sve što ide uz njega. Ali, postoje sestre koje su rod svima. Ne po krvi i ne po mlijeku, već po onome čemu su posvećene. Prvo su to bile sestre iskušenice, koje su svoje živote posvetile Bogu, skrušenoj molitvi i radu za spas bolesnih, jurodivih, siromašnih i duša izgubljenih u vilajetima doba koje živimo. A onda su se pojavile one – medicinske sestre. Još od Prvog svjetskog rata i Florens Najtngel, bile su i još uvijek su heroine iz drugog plana. Tihe, povučene, strpljive, neumorne, svakodnevno biju bitku za zdravlje i oporavak bolestnih, za njihov komoditet i uslove koji će bolest učiniti podnošljivijom.

Stalno prusutne a nevidljive, nezaobilazne a često zaobiđene, bića na koje smije da se ljuti i viče a one ne samo što ne smiju da se ljute i viču već su obavezane i zaklete da nas, uz osmijeh, trpe i njeguju takve. Da za male plate budu velika podrška, da, iako nijesu član poridice, budu porodica, da ne gledaju je li dan ili noć i da trpe „loše dane“ ljekara, pacijenata, rodbine… Da trpe i istrpe, da nikad ne uzmaknu ma koliko bilo teško i opasno. Da, zaražene tifusom, skončaju među tifusarima u čuvenoj Valjevskoj bolnici, da ostanu bezimene humke na Neretvi, Zelengori, Sutjesci… Da stanu na prvu liniju fronta i protiv korone, da ostave svoje porodice a prigrle one u karantinu, na Infektivnom, Intezivnoj njezi… Riječju: da budu SESTRE. I da, kad sve prođe, ugase se reflektori i umuknu fanfare, podijele se medalje i priznanja, opet tiho zađu u sjenku, spremne za nove „ratove“ i žrtvovsnje. Jer, biti medicinska sestra nije poziv, to je prosto ljubav. Ljubav za koju ne postoje žrtva i cijena.

„Kad spasite jedan život, onda ste heroj, kad spasite dva onda ste ili hirurg ili ginekolog, a kad ih spasite stotinu onda ste – medicinska sestra„, rekao je neko. U to ime a na njihov dan – sestro, najrođeniji rode, kapa dolje pred tvojom žrtvom!