Njegoševi stihovi kao najdublji oslonci pojedincima i narodu

Na književoj večeri „Srpski pisci u Crnoj Gori“ koja je upriličena u Nikšiću, 18. decembra u Parohijskom domu u okviru Devetih dana Njegoševih , u organizaciji Književnog društva Njegoš, nakon pojanja Crkvenog hora Sveti Novomučenik Stanko, kojim rukovodi profesorica Lenka Durutović, publiku su pozdravili uvodnim slovom književnik Milutin Mićović i besjednom na temu „Srpska kultura u Crnoj Gori i savremeni pisci“, profesor Veselin Matović. Svoju odabranu peziju i prozu čitali su književnici: Radomir Uljarević, Janko Jelić, Sava Raduloić, Bećir Vuković, Ranko Mićanović, Miljan Nikolić, Dragan Bojović i Budimir Dubak. Voditelj večeri bila je pjesnikinja Milica Bakrač.

 U svom izlaganju, predsjednik Književnog društva Njegoš, Milutin Mićović, naglasio je: „Dani Njegoševi se održavaju jednom u godini, iako na neki način stalno traju. Nema dana u godini da se vidno ne ostavaruju Njegoševi stihovi, i u životu  pojedinaca i u životu naroda. Danas, kada se zgusnula tama u Crnoj Gori, kada se skoro gubi razum na kolektivnom planu, Njegoševi stihovi javaljaju se kaonajdublji oslonci i pojedincima i narodu, oslonci koji zrače unutrašpnjom svjetlošću, najdubljim iskustvom kroz koje prolazi i čovjek i narod.

Svakodnevnomnogo trošimo riječi, a ne dodirujemo suštinu, nego upravo proizvodimo tamu i prazninu, podrivamo sopstvene temelje. Ta kolektivna tama, naravno, najviše se proizvodi organizovanom državnom ideologijom, koja direktno potkopava temelj Njegoševog naroda, unosi sukobe i nesporazume, zagrćući pamćenje i obraz narodni. Skupština Crne Gore, doista je rekorder u proizvodnji svenarodne tame. U njoj se, kroz ustavna rješenja zagrće kolektivno pamćenje naroda, vrši nasilje nad savješću, siplje zemlja na srpski jezik, a evo sada pokušava se usuti zemlja i na Srpsku pravoslavnu crkvu i  njene svetinje.

Simbolički je važno što je pomenut plamen kao lijek od nazaustavljivog brda tame i laži koje se obrušava na naše glave. Ta raspadajuća brda tame i laži, htjela bi da podave i onaj  oganj, koji je sačuvan u Njegoševom djelu, ali i u Crtinjskom manastiru, u Ostroškim stijenama, u srcima svakog Srbina Crnogorca, koji se grije na tom velikom i prikrivenom ognju, sačuvanom u iskustvu naši slavnih predaka i duhovnih vođa, čija su djela oglašena i na nebu.

Da, oganj, ali duhovni, stvaralači, je lijek od svih tama i čama, od smrtnog zaborava, od „mrvog sna“ narodnog, što sve još uvijek jasno možemo pročitati u Njegoševom pjesničkom djelu.

Savremeni srpski pjesnici u Crnoj Gori, držeći se, bar i najmanje iskre Njegoševog genija, pronose tu oslobodilačku vijest i svijest, da je oganj lijek, a loženje na stvaralačku vatru, kako Heraklitovo, tako i Njegoševo uputstvo, kako biti  pjesnik  i čovjek, u ne samo  (duhom) „oskudnom“, nego tamama i stravama prebogatom vremenu, bio   „mali tvorac“ i oslobodilac i sebe i svog naroda  od  tirjanstva tame i „državotvornog“ zloumlja, koja su kidisala da nas prožderu.

 Živjevli i veseljeli se uz stvaralačku vatru naših pjesnika.

Profesor Veselin Matović, urednik književnog časopisa „Slovo“ pozabavio se problematikom kroz koju danas prolazi srpska književnost, odnosno, koja se tiče srpskih pisaca koji žive i stvaraju u Crnoj Gori, podsjećajući ipak „da se stvaralačka energija srpskog jezika, oslobođena pod pritiskom duboko deprimirajuće stvarnosti, još jednom pokazuje kao jedina pouzdana odbrambena snaga naroda. Desetina pjesničkih knjiga, romana i zbirki pripovijedaka, napisanih ovdje na srpskom jeziku, uvaženo je i nagrađeno, posljednjih godina, prestižnim nagradama u Srbiji i Republici Srpskoj, ali i u Rusiji i još nekim evropskim zemljama. Napisan je i oroman broj tekstova i knjiga, u kojima se, iz raznih uglova (lingvističkog, antropološko-filosofskog, istorijskosociološkog, teološko-etičkog) temeljno osvjetljava identitetsko i kulturološko pitanje Crne Gore. Dodajem još, kao neizostavan dio ovoga jedinstvenog stvaralačkog zamaha, knjige, disertacije i naučne radove lingvista, istoričara i teoretičara književnosti i njihova priznanja od domaće i inostrane naučne javnosti, koji brane čast filološke nauke izložene ovdje političkom pritisku i ideološkoj kontaminaciji kao rijetko gdje u svijetu.“

 Između ostalog, Matović tvrdi „da sve to za zvaničnu Crnu Goru, za njene medije i institucije, za njen obrazovni sistem, i dalje ne postoji. Ideološki nalog, osnažen pizmom neostvarenih ličnih ambicija onih koji su nedostatak književnog talenta kompenzovali unosnim partijskim položajima i milošću gospodara, uspostavio je bezdušnu cenzuru i medijsku blokadu za srpske pisce i srpsku književnost iz Crne Gore. U stvari, prepoznajući u njoj, s pravom, najuvjerljiviju opasnost za njihov projekat jezičke i kulturne preidentifikacije, dodijelili su joj status destruktivne djelatnosti i konstantne prijetnje samostalnosti i opstanku države. Što znači: sve što se protiv nje primijeni – opravdano je.“

Profesor Matović je skrenuo pažnju piscima, štamparima, izdavačima, da posebno vode računa o novoj „omči“, koja je tek pripremljena: „od nedavno, smišljena  je još jedna omča za egzekuciju imena srpskog jezika, i srpske književnosti u Crnoj Gori. Da ironija bude veća, to je učinjeno u instituciji koja nosi ime Đurđa Crnojevića, u čijoj je štampariji, prije pet vjekova, štampana prva knjiga na slovenskom jugu, upravo na srpskom jeziku i ćirilicom! Uvođenjem oznake crn. – međunarodnog koda, tj. ključa, za tzv. crnogorski jezik, u kataloški sistem Nacionalne biblioteke „Đurađ Crnojević“, moglo se, pred međunarodnom i domaćom javnošću, makar formalno, riješi dilema šta pripada srpskoj a šta tzv. crnogorskoj književnosti. Prva knjiga sa identifikacijom crn. – crnogorski jezik (nakon njegove kupovine u Vašingtonskoj biblioteci), štampana je 2018., g. i to je, u stavri, rođendan crnogorske književnosti. Međutim, suprotno svakoj logici, etici i pravu tamo se pristupilo retroaktivnoj jezičkoj identifikaciji, pa se u  njihovom KOBIS-u (internetskom bibliografskom sistemu), pod oznakom crn. uvodi sve što je ikada štampano na prostoru današnje Crne Gore, osim novih izdanja koja u CIP -obrascu imaju naznaku da su pisane na srpskom jeziku.“

Ipak, zaključak besjede slovi da se naša savremena srpks književnost potvrđuje stara istina da autentična književnost često nastaje uprkos, a ne zahvaljujući uslovima u kojima nastaje.

Podsjećamo, veče je održano pod pokroviteljstvom Ministarstva spoljnih poslova, Uprave za dijasporu Srbije.