Nikola Malović: Još nam samo osveštani hod pomaže da ne nestanemo

Možda najpreciznija rečenica o Nikoli glasi: Sa njim je srpska književnost dobila izlaz na more! A kroz svoj književni lik je na sebe stavio krst, rečenicom: Još uvijek mislim na srpskom!

Malović je, ne računamo li klasike poput Sima Matavulja koji je predavao italijanski jezik u Srpskoj pomorskoj školi u Herceg Novom – najnagrađivaniji srpski obalni pisac, imalac 10 nagrada, autor je tri romana, nekoliko zbirki priča, novela u dramskoj formi, eseja, biografija, fotomonografija…

Pisac „Lutajućeg Bokelja“ i dalje je obilježen prvom rečenicom romana. I iako glavni lik kaže i da ne treba govoriti o politici tako da vas svako razumije, ne bježi od toga da iznese svoje viđenje stanja u Crnoj Gori. Što je, uz peticiju protiv skandaloznog žiriranja u NINovoj nagradi, čiji je potpisnik, bio povod za ovaj razgovor.

Vi ste se sa Ninovom nagradom, oko koje se sad digla prašina, „posvađali“ ranije. Šta se tada dešavalo,  i kako ste vi to tada doživjeli?

Sigurno mislite na trenutak kada se na Beogradskom sajmu knjiga 2014. znalo da će pisac koji se stalno pojavljuje s kapom, postati laureat? Nije to bila prava svađa nego finalno razočarenje, jer je NIN počeo da nagrađuje ideologiju, pa je time postao i predvidiv.

Kako vidite dodjelu ove poslednje nagrade?

Kao ortačko namještanje. Dvojica autora iz najužeg izbora su iz iste izdavačke kuće, jedan su drugome urednici, a nagrađuje ih treći ortak, predsjednik žirija, u ime žirija.

U najmanju ruku, to nije u redu, nije etično, ali je očekivano.

Ako se i ne zna ko će postati novi laureat, zna se ko neće postati, ko ne može postati – kao na primjer nas 18 potpisnika „Bojkota NIN-ove nagrade“, ne računamo li dvojicu sa spiska koji su je već dobili.

Neki tvrde da je „otimanje“ Nina i Ninove nagrade dio šireg projekta „preumljenja“ srpskog naroda. Da li vjerujete u to, da li vidite da postiže  takve rezultate?

Zaista: ranije nismo razmišljali na način da inostrani vlasnik neke nagrade njome može da nam kao narodu naudi, a po mom mišljenju se upravo to događa.

NIN je subverzivno počeo da nagrađuje ideologiju prije negoli književnost, da u prvi plan ističe nezanimljiva i neprohodna štiva koja se prodaju samo dok traje fama, a potom padaju u zaborav – što je subverzivno.

Jer, običan čitalac, onaj plemeniti amater koji ljubi pisanu riječ kaže: Čekaj, ako je ovaj nagrađeni roman oficijelno najbolji, onda sve ostalo što je napisano tek ne valja, i ja više neću da čitam srpske pisce! Okrenuću se prevodnoj književnosti, okrenuću se strancima.

To hoće NIN. Zašto? Jer je inostran vlasništvom, jer ima svoju misiju.

Da nisam knjižar već 16 godina, i da iz prve ruke ne vidim kako tržište reaguje na nagrađene romane ne bih jasno vidio što se događa. Neki mi spočitavaju da izvlačim znak jednakosti između zarade i književno-umjetničke vrijednosti nagrađenog romana, što je budalasto, jer mi to nikad ne bi palo na pamet. Ali ako se NIN-ovom nagradom nagrađeni roman ne prodaje zauvijek, nešto nije u redu s odlukom da upravo taj bude nagrađen.

Čikam čitaoca ovog teksta da se dok pucne prstima sjeti poslednjih pet dobitnika NIN-ove nagrade!?

Mislite li da apeli, peticije i podizanje prašine mogu dati neki rezultat?

Da ne mislimo da ne može, nas 18 ne bi potpisalo „Bojkot NIN-ove nagrade“. Mi smo svi pucali sebi u nogu, ili u ruke kojim pišemo, žrtvujući nešto stvarno, nešto vrijedno, i nešto zlatno: našu karijeru.

Mi smo proglasili smrt NIN-ove nagrade. Nju više ne može da dobije srpski pisac, što je paradoksalno, jer se dodjeljuje za najbolji srpski roman. Nas ona više ne zanima jer nas je izdala.

Da li su uporni protesti protiv zakona o vjerskim slobodama u Crnoj Gori iznenađenje po svom intenzitetu i obimu? I da li se može reći da su iznenadili i aktere koji su na njihovoj strani, poput lidera opozicije?

Brojnost učesnika u litijama iznenadila je sve, i vlast i opoziciju, same učesnike kojih je sve više ali i Srpsku pravoslavnu crkvu. Pred našim se očima deboto odvija čudo kojega su svjesni svi u regionu.

Kartograf Dušan Dačić napravio je mapu srpskih zemalja sa ucrtanim gradovima u kojima se odvijaju litije – iz čega vidimo da su Srbi mirno ustali, što je opet čudo, jer mi kad nam prekipi imamo drugačije ustaničke užance.

Pred nama je ipak vrijeme kome samo može pomoći osveštani hod koji se upravo odigrava. Vlast je počela da gubi živce, jer se narod umnožava, umjesto da vremenom posustaje. Ukoliko izdržimo do izbora, čak je i veliko čudo moguće, ali u tom grmu leži vrag umjesto zeca.

Da neće Mila da zamijeni Mandić ili Medojević? Ako koaliraju (namjerno stavljam ovaj glagol koji ima prizvuk bezobrazluka) sa strankama koje negiraju srspki korijen Crne Gore, nismo li džabe krečili? Jer, nemojmo se zavaravati, moć Zapada je tolika da narodu koji po defoltu ne poznaje politiku, podmetne kukavičije jaje, kao što je Srbiji podmetnuo Vučića.

Mislim da su, što se vrijeme izbora primiče, lideri opozicije, dokazani trojkaši u vrh glave, nikako odlični đaci, najveća kočnica vjere u to da je definitivna pobjeda moguća, povratak trobojke, povratak pravopisa i gramatike srpskog jezika, povratak Svetog Save u učionice, povratak istorije u udžbenike, oduzimanje nelegalno stečene imovine i odlazak u zatvor raspopa-huškača.

Gornji pasus miriše na revoluciju. Nju u zemlji koja je okovana Natoom, Zapad neće dozvoliti. S druge strane, ako mi ne istrajemo u odigravanju čuda, pomoći ćemo zacrtanom planu – da nestanemo.

Stanovništvu Crne Gore prelomna tačka nije bilo referendumsko odvajanje od Srbije, izmišljanje novih slova u „crnogorskom jeziku“, priznavanje Kosova… Da li je udar na crkvu „istjerao na čistac“ u pogledu odnosa prema vlasti?

Vlast je crnogorsku ali i javnost u Srbiji uvjeravala da se nakon Referenduma ništa suštinski neće promijeniti, ali se, korak po korak, promijenilo sve. Na simboličnoj ravni, podignut jer zid između Crne Gore i Srbije, i Srbiji je nekoliko puta iz Crne Gore stigao nož u leđa, lažiranjem rezultata Referenduma, priznavanjem Kosova*, ulaskom u Nato bez referenduma, i aparthejdom prema većinskom srpskom narodu.

Uzoholjena vlast počela je da podsjeća na onaj ezoterijski Uroboros, zmiju koja sama sebi grize rep. Prebogatima, sve je blago postalo malo, pa su poželjeli još. Potpuno odrođeni od naroda, ni mrvu hrišćani, sve su vrijeme slijepi za postojanje paralelne duhovne dimenzije – one koja nije naplativa, one koja je vetikalna i čije svete tajne sprovodi crkva.

Istina, i crkva je postala bogatija nego ikad, što se vidi po lagodnosti kojom arhipastir sa iritirajuće brojnom svitom, recimo, putuje u daleku i skupu Južnu Ameriku. Pa je crkva, rekao bih, postala žrtva svoga pak grijeha, jer je đavo udario, gle, upravo na imovinu crkve.

Kakav ishod predviđate u ovom slučaju, sudeći po dosadašnjem razvoju događaja? I ima li „nazad“ za neku od strana – da li Milo može sebi dozvoliti da se povuče, a ima li SPC prostor za neki kompromis, koji neće biti samo odgađanje daljih pritisaka?

Milo Đukanović je veoma inteligentan čovjek iako nije oficijelno obrazovan da bi bio u skladu sa visinom brda na kome stoji. Nikako da spozna kako i pokvaren sat prođe kroz trenutak tačnosti. Ovo je trenutak da se dostojanstveno (i sa velikim imanjem, rekao bih) povuče, te da sačuva Crnu Goru od sukoba. Time bi dokazao ono što kao papagaj ponavlja: da mu je prije svega stalo do Crne Gore.

SPC ne smije da napravi nikakav kompromis, jer sa demonom nema razgovora. Iza aktuelne vlasti stoji Zapad, kojemu je cilj – jer se odvija i metafizički rat, rat protiv pravoslavlja – da uništi SPC nedugo pošto bi s njom napravio neki dogovor.

Sa istinom nema kompromisa. Jer to onda više ne bi bila istina.

Naša crkva ima ogromnog, globalnog neprijatelja, o čemu narod na litijama počesto ne dobacuje u mislima. Teško je, naime, shvatiti veličinu zavjere iznad naših vratova. Sve rade da bi nas nestalo. Zašto? Zato što je pravoslavlje kamen u cipeli onoga koji treba da zavlada, i koji je na putu da zavlada. Njegovo se ime ne spominje, i on nije Milo.

Milo je prema njemu majka mila.

Oduvijek se u Boku dolazilo. Brojni stari Bokelji, kao i vi, imaju svoje prezimenjake u Brdima. Ali uvijek su se pridošlice kalemile na tamošnju mediteransku kulturu, koja se tako regenerisala. Da li je danas tako, ili se bokeljski način života, govora, kultura… gasi?

Zanimljivo je to pitanje…

Svi smo došli, nemojmo se zavaravati, u Boku ko odozgo, iz Crne Gore ili Hercegovine, a ko morem ili s nekom vojskom.

Moji su preci došli u Boku 1694. g, i vremenom su se, poput mnogih drugih prezimena, bokeljizovali.

Glagol sam srećno pronašao i pustio ga da živi, prije 15-ak godina, da bih označio fenomen u kome pridošlica poprima odlike kulture sredine u koju dolazi, u našem slučaju bokokotorske.

Ranije se podrazumijevalo da će „novi“ Bokelj odmah progovoriti „primorski“, da će usvojiti obalne manire, kao što bismo, bontonski, i mi, ako bismo otišli da živimo u neku drugu sredinu.

No od famoznog Referenduma primjećujem opaku pojavu da Crna Gora ili ne zna, ili odbija da vidi kako se država sastoji od Crne Gore i Boke Kotorske (sa kojom je na ravnim osnovama 1813. napravila državu), pa se mahom nacionalni Crnogorci ponašaju suprotno svim užancama stečenim tokom vjekova.

To starim Bokeljima izuzetno ide na živce, nekultura koja silazi s brdah.

Crna Gora ne zna da postoji Boka do juna, jula. Onda krenu dahije, jer je obala bila i ostala zlatna. Pa, iako Bokelja ugrubo oteše li se nema više od 30%, nastojimo da opstanemo specifični duhom i do te mjere bogatom kulturnom baštinom da je nemoguće npr. napraviti promotivni spot Crne Gore a da u njemu pola kadrova nije iz Boke.

U Boki Kotorskoj nalazi se 90% nepokretne kulturne baštine Crne Gore.

U Boki Kotorskoj nalazi se najviše crkava posvećenih Svetom Savi od svih eparhija SPC. Kako? Da nije otišao u Hilandar, Rastko Nemanjić bi vladao Humom i Bokom.

Jeste li slučajno baš vi s logom hercegnovske Knjižare So objavili bokeljsko izdanje „Gorskog vijenca“?

Bože sačuvaj. „Gorski vijenac – bokeljsko izdanje“ pojavilo se 2017. g. kao prvo jubilarno izdanje (i u Srbiji i u Crnoj Gori) – povodom 170 godina od Bečkog izdanja iz 1847.

Izdanje se od ostalih „Gorskih vijenaca“ razlikuje po tome što je posvećeno činjenici da se Njegoš školovao u Herceg Novom, da je nebrojeno puta boravio u Boki, da je odavde putovao i na Zapad i u Rusiju, da je na pjeni od mora napisao testament, da je u Boki podignut prvi spomenik Njegošu (kuriozitetno, u porti katolične Župne crkve na Prčanju!), prva kopija srušene Lovćenske kapele, u Boki je prvi put izveden „Gorski vijenac“ i u organizaciji Knjižare So prvo javno integralno čitanje „Gorskog vijenca“ po ugledu na integralna čitanja Servantesa u Španiji… Knjiga je bogato ilustrovana fotografijama svih spomen-bista, svih spomen-ploča, svih palata u kojima je boravio, i svega čega se po Boki dotakao.

Toliko mu, kao Bokelji, dugujemo.

U vašem prvom romanu Boka Kotorska je zaseban međunarodno priznati državno-pravni entitet. U drugom, to je sad već Perast. I dokle će ići, kako kažete, pikselizacija?

Boka Kotorska jeste samostalna i suverena u „Lutajućem Bokelju“ ali ima svoga Visokog predstavnika, što će reći da, kao i Srbija i Crna Gora može svoju samostalnost i suverenost da okači mačku o rep.

U „Jedru nade“ pojavljuje se mrvu drukčija geopolitička konstelacija. Perast pokušava da povrati samostalnost unutar kotorske Boke Kotorske, a kotorsku Boku Kotorsku u romanu treba zamišljati kao kvislinšku tvorevinu sasvim nalik današnjoj Crnoj Gori.

Dakako, moji romani tretiraju mnogo zanimljivije teme, ali ste u pravu da sam htio do krajnosti, odvajajući čak i Perast od „samostalne“ Boke, i pronalazeći istorijski utemeljene razloge za to – da dokažem kako je geopolitička pikselizacija moguća, samo ako se nađu dovoljno jaki finansijeri, lobisti, ili politički prostituti. Maleni Perast u „Jedru nade“ nema preveliku ekonomsku moć, ali zato ima gradonačelnicu koja se, za razliku od političara koji se na naše oči prostituišu zarad svoga dobra, otvoreno prostituiše zarad dobra Perasta kao države unutar Boke Kotorske.

Priznaćete da se sa ovakvim rješenjima čitalac ne susreće prečesto.

Prilikom upisa Bokeljske mornarice u registar zaštićene nematerijalne baštine svijeta, Crna Gora se susrela sa problemima iz Hrvatske, koja svojata staru organizaciju pomoraca. Da li je to bila cijena popuštanja DPS-a svim manjinama, kako bi ih pridobijala za većinu u skupštini? I ima li danas pravih Bokelja, koji su iznad nacionalnih podjela?

Pitanje Bokeljske mornarice je složeno. O tome da li jeste ili nije Bokeljska mornarica najstarije udruženje pučana na planeti zemlji (13 vjekova, od 809), moglo bi se debatovati. Bokeljska mornarica ima svoje svijetle, ali i tamne trenutke. Po mom mišljenju je predugo protokolarna udruga lojalna svakoj vlasti, pa i ovoj, kojoj zabada prst u oko time što se želi fuzirati sa zagrebačkim ogrankom, i postati dijelom hrvatske kulturne baštine što je istorijski nonsens. Beogradski ogranak je zato, iz protesta, napustio plemenito tijelo Bokeljske mornarice.

Ima li Bokelja iznad nacionalnih podjela?

Prvo valja prijaviti da od poslednjeg popisa postoji oko 600 nacionalnih Bokelja. Ranije nismo imali nacionalne Bokelje, jer je Bokelj bio sinonim za stanovnike (sa izvijesnim stažom, istina) svih nacionalnosti, i svih konfesija.

Da bih potkazao pravog Bokelja koji je iznad nacionalnih podjela (a nije jedini) – uprijeću prstom u mog rođaka, kapetana Tiha Danilovića, čija je porodica dala zemlju za gradnju pravoslavne crkve Sv. Spiridona (zaštitnika pomoraca) tik uz svoju zemlju u Đenovićima, na pjeni od mora. Imaće tome ne više od dvije ili tri setemane, pozvao me Tiho sa suprugom da se supruga i ja družimo s njima. Pa smo uz odlično domaće vino i neke riblje delicije satima pretresali Boku po svim parametrima, a da se ni n od nacionalizma glede Crnogoraca, Hrvata, muslimana, pa ni crnaca ili Jevreja (homoseksualce zbilja nismo stigli da pomenemo) – nije našlo na usnama kapetana Tiha Danilovića. Ako je neko ime i prezime danas sinonim za suživotno viševjekovlje u Boki, onda je to ime kapetana Tiha Danilovića.

(Portal „Frontal“, 7. februar 2020)

Marko Šikuljak