Nikada naša Crkva nije ostavljala narod: Vladika Dimitrije i volonteri Eparhije pomažu na kovid odjeljenjima
1 min read
Foto: Radio Trebinje
Već treći dan smjenjuju se desetine volontera sveštenih lica Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske na ispomoći na kovid odjeljenjima Bolnice Trebinje.
Čitav tim predvodi vladika Dimitrije i sa današnjim susretom sa našim vladikom, posmatrao sam oko sebe i kao da je nestao u očima onaj smrtni očaj oboljelih. Nijedan komentar, a nešto je ljudima vraćalo nadu.
„Nikada naša Crkva nije ostavljala svoj narod i ovo nije prva kuga koja je harala, zato smo tu u molitvi pomoći, u nadi i vjeri da će i ovo sve biti iza nas“, rekao je šapatom vladika Dimitrije, prenosi Radio Trebinje.
Vladiko, hvala ti do neba, meni je ovo bilo veliko lično ohrabrenje, iza kojeg nije ostala – ni mrvica očaja.
Vjera naša, vjera slavna, vjera naša pravoslavna…..!!!
Božanska ljubav….smirenje, poslušanje i radovanje….!!!
Ljubav prema čovjeku kao najsavršenijem Božijem djelu…na svakom mjestu i u svim prilikama !!!!
(Dimitrije, sine, Mitre… )
Izgleda, svakako, da nije svaki (na)predak na bolje.
Svukud tako.
(od onomad)
Aleksandar je, uz to što je Nikolin unuk, i rođeni Cetinjanin. To, zavisno od upotrebe, može biti i ot(r)ež(nj)avajuća okolnost.
…«u ime đeda i sina…»
Zna se oteti — «iz keca u trojku»
Zanimljivo je šarenilo naših pogleda. I opasno.
CorONA(zacija) je tu i da potvrdi to.
…“mi ne govorimo o veri – „i đavoli veruju i drhte“ (Jak. 2,19)…“
Vladika Nikolaj je govoreći o Zakonu opisao kompoziciju u kojoj se zajedno vozimo.
…“Tako i u
naše vreme dolazi do jasnog izražaja sve troje: i mrak bezakonja, i sila starozavetnog zakona
kao i svetlost novozavetnog zakona. U istom vozu istorije dakle voze se i bezakonici i
starozavetnici i novozavetnici; ili: bogoborci, bogobojažljivci i bogoljubci.“
Ni sada nije sporno ni da tri su različite stvari pobožnost, religija i v(j)era.
Kako za onog sa svešteničkim činom, tako i za one bez njega.
…“Stari Zavet nas plaši svojom neposrednom okrutnošću i mi žurimo da se okrenemo i pobegnemo u topli zagrljaj novozavetne blagodati. Ali ne treba bežati, zato što Stari i Novi Zavet ne protivreče jedan drugom. Vezani su unutrašnjim jedinstvom i Isti Bog deluje u oba. Onaj ko je dostojan novozavetne milosti primiće milost. Onoga ko je okoreo do kraja pronaći će starozavetna strogost. I treba pažljivo gledati slike koje proroci oslikavaju. To su slike pravde i istine, koje se i danas dešavaju…
…Prorok je začuo glas: „Pristupite koji ste poslani na grad, svaki sa svojim oružjem smrtnim u ruci… i među njima beše jedan čovek obučen u platno s opravom pisarskom uz bedricu… I reče mu Gospod: Prođi posred grada, posred Jerusalima, i zabeleži belegom čela onim ljudima koji uzdišu i koji ridaju radi svih gadova što se čine usred njega“ (Jez. 9, 1-4)…“
, iz besede protojereja Andreja Tkačova
„4. Nego vezuju bremena teška i nezgodna za nošenje i tovare na pleća
ljudska, a prstom svojim neće da ih pomaknu.
30. I govorite: Da smo mi bili u vrijeme otaca svojih, ne bismo s njima
pristali u krv proroka.“
(Sv. Jevanđelje po Mateju 23:4,30)
(kula, po legendi, Vavilonska — danas)
#
http://arealight.ru/p7d/wp-content/uploads/2013/06/borsippa_tower-300×204.jpg
STARI I NOVI ZAKON, vladika Nikolaj, Sveti Vladika Nikolaj
Šetajući po svetom gradu Jerusalimu putnik i putovođ nastavljahu razgovor o zakonu,
naravno o zakonu moralnom. Pa kad stadoše u dvorištu negdašnjeg hrama Solomonova, reče
putnik putovođi:
Putnik: Prema svemu što sam čuo o carskom zakonu ljubavi izgleda mi, da je tim novim
zakonom potpuno odbačen stari zakon. Ili se ja varam?
Putovođ: Valjda ti ne misliš da mi sad ponovimo onu žestoku prepirku o zakonu koja je na
ovom mestu pre 19 vekova vođena između jevrejskih zakonika i Hrista Spasitelja? Poznajem, da
ljubavi Božije nemate u sebi, rekao je prekorno Gospod onim zakonicima. I još im je rekao:
Ne dade li vama Mojsej zakon, i niko od vas ne živi po zakonu. Tako ih je On izobličio kao
potpune bezakonike koji niti izvršuju stari zakon niti usvajaju novi.
Putnik: Van svake sumnje Gospod je bio u pravu. No moja maloumnost spotiče se baš o ta dva
zakona, o zakon starozavetni i zakon novozavetni. Pa bih ja želeo znati, koji je od dva zakona
sada u važnosti.
Putovođ: Oba su zakona od jednog istog Zakonodavca. A to je Bog. U odnosu na ljude raznog
vladanja, raznog karaktera i raznog stupnja savršenstva u važnosti je ili jedan ili drugi
zakon.
Putnik: Kako je to moguće?
Putovođ: Sasvim prosto. Za ljude koji imaju ljubav Božju u sebi zakon ljubavi zamenjuje sve
ostale zakone i zakonske propise. Jer ljubav znači ispunjenje zakona, po reči apostola. Za one
pak koji nisu osetili ljubav Božiju u sebi stari zakon je u punoj važnosti. Uzmimo za primer
jednog rodoljuba. Rodoljub je, kao što je poznato, svaki onaj ko ljubi svoj narod. Vođen ljubavlju
prema svome narodu rodoljub stoji iznad državnih zakona. Jer ljubav prema rodu i otadžbini
pobuđuje ga da čini i više nego što to od njega zahtevaju zakoni državni. Ali ako on, otpavši
od ljubavi, izvrši zločin ili krivokletstvo ili izdaju, on pada pod oštrice krivičnog
zakona. I bi će osuđen strožije u toliko više u koliko se jače ranije isticao kao rodoljub.
Putnik: Šta onda misliš o građaninu koji izvršuje zakone državne ali nema u srcu
ljubavi prema narodu i otadžbini? Ne prolazi li on bolje od rodoljuba?
Putovođ: Ako jedan građanin ispunjuje onaj minimum što od njega zahtevaju državni zakoni,
i ako se on oprezno čuva da se ne ogreši ni o jedan zakon državni, on se smatra „ispravnim“
građaninom. Čak ako on nema ljubavi ni prema narodu svome ni prema otadžbini, međutim nije
nikad kažnjavan, njemu državna vlast izdaje uverenje da je ispravan građanin. Isto je tako u
pogledu čoveka koji ispunjava zakon Božji sa tablica sinajskih i sve moralne starozavetne
zapovesti Božje. On je ispravan pred zakonom Božjim, ali ispravan je kao sluga i rob, a ne kao
sin. On je jednomišljenik onoga fariseja koji je na molitvi govorio Bogu: „Hvalim te što
nisam kao hajduci, nepravednici, preljubočinci ili carinici. Postim dva puta u nedelji i
dajem desetak od svega što imam“. Pa ipak nije bio ugodan Bogu, on nego carinik koji se u
skrušenosti srca svoga osećao nezadovljan samim sobom i vapijao: „Bože, milostiv budi meni
grešnome“. Koliko i koliko ljudi mi znamo, koji nikad nisu kažnjavani od sudova građanskih,
međutim, pokriveni su prezrenjem od strane društva u kome žive. Zbog čega? Zbog toga što bez
duha i ljubavi pokoravaju se samo formalnoj zakonskoj pravdi. Pred državom oni su ispravni
građani, jer se ne greše o zakone državne, ali pred društvom i narodom oni su nedovoljni
članovi njegovi. Još su više nedovoljni članovi države Božje, carstva Božjega, oni koji
formalno izvršuju zakonske propise Starog Zaveta bez duha i ljubavi Novoga Zaveta. Pa ipak
zakon Staroga Zaveta u punoj je važnosti tamo gde ljudi nisu stigli sjajne visine carskog
zakona, zakona ljubavi, kao što je krivični i građanski zakon u punoj važnosti za svakoga i
svuda gde rodoljublje ne sija i ne zasenjuje sve državne zakone kao sunce što svojim sjajem
zasenjuje zvezde.
Putnik: Iz tvojih razlaganja jasno mi je sada zašto apostol Pavle smatra starozavetni zakon
nedovoljnim za opravdanje i spasenje. Ne govori li on: prije dolaska vjere mi bismo pod
zakonom čuvani i zatvoreni za vjeru koja se htjela pokazati. To jest kao u nekom kavezu bismo
držani u okvirima zakonskih propisa, da bi se vaspitali i pripremili kroz poslušnost
slugu za slobodu sinova Božjih. Nije li tako?
Putovođ: Sasvim tako. Kad sluga izvršuje određene zapovesti svoga gospodara, on prima
platu kao sluga. Ali kad sluga ulazi u misli i brige gospodareve, pa odano i s ljubavlju kući
kuću gospodarevu kao svoju, on biva usinovljen od gospodara svoga. I ulazi u nasleđe kao sin, a
ne kao sluga. A kada pak sin ohladni srcem prema ocu svome, on se vlada kao sluga ili još gore,
kao raspikuća, kao bludni sin; onda on ili prima platu sluge ili biva potpuno izbačen iz
nasleđa i izgnan iz doma. Tako dakle verne sluge uzdižu se u dostojanstvo sinova, a nehatni
ili bludni sinovi padaju na stepen slugu ili otpadnika. Takav je proces sudbi pojedinaca,
takav i proces istorije naroda i plemena ljudskih.
Putnik: Može li se u svetlosti toga procesa pojmiti sudba evropskih krštenih naroda,
njihovo uzdizanje i pad, njihova gordost i pomračenost, njihovi međusobni ratovi i nesreće?
Putovođ: Sasvim jasno. Svi hrišćani, pa i hrišćanski narod, zavetovani su carskom zakonu
ljubavi, i bili su kao usinovljeni od Boga, Kao sinovi Božji dakle oni su dužni bili živeti
i vladati se po tom carskom zakonu. Ali iz raznih uzroka, od kojih je otpad od objavljene
Hristove istine najvažniji, oni su pogazili svoj zavet ljubavi prema Bogu i bližnjem. Zbog
toga su pali na stepen slugu starozavetnog zakona, i pod sankcije toga zakona. Nije li ti sad
jasno, otkuda po hrišćanskim zemljama glad, i pomor, suše i poplave, zemljotresi i bezbrojne
druge stihijske strahote, i tiranije i sramote, i revolucije i ratovi, onako isto krvavi kao i
oni što su opisani u Starom Zavetu, i još krvaviji i pogubniji? Otuda što hrišćanski
narodi s vremena na vreme gaziše ne samo carski zakon ljubavi, prezirući istinitog Mesiju,
nego i zapovesti starozavetne, redom jednu po jednu, sve od prve do poslednje. Ne priznavaše
Boga za Boga, klanjahu se raznim idolima, a najviše svojim tvorevinama, pohuliše na ime
Božje, odbaciše poštovanje roditelja i svetkovanjs nedelje, utonuše u zločine, krađe,
preljube, ubistva, krivokletstva i pohote za tuđim imanjem i tuđim telom. Ne mislim na sve
hrišćane, nego na mnoge. Jer uvek je bilo mnoštvo onih koji su iskušavali bar starozavetni
zakon. A nije bilo nijednog pokolenja hrišćanskog bez većeg ili manjeg broja pravih
hrišćanskih duša, koje su volele carski zakon i mučile se da ga do kraja ispune. Tako i u
naše vreme dolazi do jasnog izražaja sve troje: i mrak bezakonja, i sila starozavetnog zakona
kao i svetlost novozavetnog zakona. U istom vozu istorije dakle voze se i bezakonici i
starozavetnici i novozavetnici; ili: bogoborci, bogobojažljivci i bogoljubci.
Putnik: To znači da su oba zakona, i zakon pravde — tako da ga nazovem — i zakon ljubavi
večiti, zar ne?
Putovođ: Šta ti se čini, kad bi svi građani postali rodoljubi u punoj meri, da li bi bili
potrebni građanski i krivični zakoni?
Putnik: Mislim, da ne bi bili potrebni.
Putovođ: Tako ni starozavetni zakon pravde ne bi bio potreban kad bi božanska ljubav
ovladala srcima ljudskim u punoj meri. Ali kako do kraja istorije, po vidovitom proročanstvu
samoga Spasitelja, božanska ljubav neće ovladati srcima svih ljudi, nego naprotiv u
poslednjim vremenima ohladneće ljubav mnogijeh, to će i onaj stari zakon Božji sa svima svojim
sankcijama biti i ostati u punoj važnosti i sili do svršetka ove drame sveta. I sam Spasitelj
je to potvrdio kad je rekao: Dokle nebo i zemlja stoji, neće nestati ni najmanjega slovca niti
jedne title iz zakona dok se sve ne izvrši. A kada prođe ovo nebo i ova zemlja, onda će
pravednici preći u carstvo večnog života gde ljubav večno vlada. Jer ljubav nikad ne prestaje,
a proroštvo ako će i prestati, jezici ako će i umuknuti, razuma ako će nestati, veli Pavle
apostol Hristov. Jer Bog je ljubav.
Tako je dakle starozavetni zakon večit u smislu istorijskom, zakon ljubavi pak večit je u
smislu apsolutnom. Oba ova zakona u istorijskoj drami sazdane vasione čine jedan moralni
zakon sa dva poglavlja.
„O Srpče moje zlatno, vrednost tvoja u veri je tvojoj. Ako bi, ne daj Bože, neki zlokobni iščupao veru iz duše tvoje, bićeš jeftiniji od zamuklog slavuja i čudovišniji od očupanog pauna!“
#
http://dvory-kolodtsy.ru/wp-content/uploads/2016/04/IMG_5392.jpg