Nikad nije kasno

Piše: Luka Kešeljević 

Duga loša vladavina nužno sobom nosi katastrofalne posledice, a to se u našem slučaju potvrđuje naročito kada je u pitanju ruralni razvoj. Naime, svjedoci višedecenijske antistrategije, tačnije uništenja sela u bivšoj SFRJ, a to se naročito reflektovalo kod nas u Crnoj Gori. I naše generacije još pamte priče o zadrugama, uništenju stočnog fonda, oporezivanju stoke sve u ime vještački nametane industrijalizacije, koja je uglavnom bila politikanska, a ne bazična. Sami slom toga sistema nam se još više obio o glavu nego njegov razvoj i primjena, jer kao što je poznato, nerentabilni sistem privrede kada je propao, stvorio je veliki broj socijalnih slučajeva. U toj novoj realnosti nije se svako jednako snašao. Najmanje otpornim je sjekirancija život skratila. Neko je počeo da zarađuje kao drvosječa, neko ko je imao oštrije oko i preciznije ruke prihvatio se nekog zanata, neko otišao u kriminal. Dakle, ispostavilo se nakon višedecenijskog „zamlaćivanja“ kako smo svi isti i jednaki (a neki u tome, ipak, jednakiji) da smo svi različiti, a ta različitost koja se temelji na slobodi je mač sa dvije oštrice – nosi i dobru i lošu stranu – to jest, i rizik i dobit.

Kako je nikšićka opština po prostoru najveća u čitavoj Jugoslaviji i kako joj je reljef dobrim dijelom brdsko-planinski, dobrano je osjetila tu politiku uništenja sela. Kao primjer osmodecenijske ruralne antipolotike i antistrategije nalazi se u sjevernom dijelu Mjesne zajednice Vilusi (koja se nalazi na krajnjem zapadu opštine), tačnije u selu Balosavi u zaselku Kešelj Gradina, koja karakterišu brdski predjeli sa manjim i većim, ali vrlo plodnim udolicama. Zemljoradnja je odavno svedena na minimum, što zbog raseljenosti, što zbog toga što seljani kada siju kulture, jednim okom gledaju u nebo, a drugim u zemlju, pa s obzirom da su godine često sušne, taj rad umije biti „veresija“, jer se desi da se skoro ništa više iz zemlje ne izvadi nego što se posije.

Navedena selo i zaselak iako nisu incident, iako se mogu uzeti kao pravilo koje potvrđuje antistrategiju i antipolitiku nenarodnih vlasti, nužno je istaći da u njima od Drugog svjetskog rata do nedavno nije ni ekser nikada zakucan o trošku federacije, republike, niti opštine. Uoči Drugog svjetskog rata kroz taj kraj je u vrijeme vlade dr Milana Stojadinovića sagrađena pruga uzanog kolosijeka Nikšić – Bileća, koja je sa cjelokupnom infrastrukturom završena u periodu 1935-’38. Tada naša sela dobiše vezu sa svijetom. Jedan seoski pametar tada reče: „Sad je Sarajevo blizu, a Somina daleko.“ Upita ga neko: „Kako to?“ „U Sarajevo stižeš sjedeći, a dok dođeš u Sominu, treba da se dobro umoriš“ odgovorio je on. Pruga je bila revolucija ne samo za kraj kuda je prošla, već i za čitavu tadašnju Zetsku banovinu i kasnije SR Crnu Goru. Skoro sve što se kasnije izgradilo, njome je dovučeno. Mještani dobili posao „na kuću“, sa tog posla mnogi mnogi dobili penzijicu. Sa prolaskom pruge i poljoprivredni proizvodi dobili na cijeni. Poslije 38 godina uspješnog rada, prugu proglase nerentabilnom i ukinu je. Tako to dođe: nenarodna Kraljevina Jugoslavija je gradila, a narodna SFR Jugoslavija je rušila. Ko nije bio ispunio uslov za penziju, premjeste ga na prugu Bar-Beograd da radi do sticanja uslova i to ih nastane u vrlo neuslovnim barakama. Ta antistrategija dodatno ubrza raseljavanje naroda bez elementarnih uslova za život. U nekim staničnim zgradama ostaše stari stanari. I oni umriješe. Kako to često biva u radničkom samoupravljanju imovina – oni prelijepi i kvalitetni objekti – budu kao njiva onoj Kočićevoj pripovijeci „ni Davidova, ni carska, ni spahijska“ i tako izloženi propadanju, ali i nakon vijek odolijevaju zubu vremena.

Poslije ukidanja pruge udaljeniji seljani počeše kroz ljutu tvrđu da probijaju puteve do kuća i to sve ručno bez ikakve pomoći države.

Istina, deceniju poslije ukidanja pruge, elektrifikacija je odrađena 1985/6. ali sve o trošku uduoničara, jer su plaćali skupe priključke. Dalje, sve je odrađeno u režiji stanovnika – seljaka zahvaljujući njihovim vrijednim, solidarnim akcijama.

U poslednjoj deceniji prošloga i u prve dvije decenije ovoga vijeka novim vlastima su usta bila puna riječi o ruralnom razvoju, ali što se infrastrukture tiče nije se previše uradilo. Ali, namučeni seljak je konačno dobio zdravstveno osiguranje, ne oporezuju mu stoku, nego dobija podsticaje, stariji i neke nadoknade, ni to je sve visoka politika. U Kešelj Gradini i Balosavima se infrastrukturno za te tri decenije nije uradilo baš ništa. Doduše, nije falilo obećanja oko asfaltiranja dionice pruge: te odovuda će, te otuda će, te po kilometar, te po dva, te može, te ne može. Što bi rekli: „Laži lažo da se veselimo!“ Iskreno, niko to nije za ozbiljno ni uzimao, jer je narod naučio da ga političari lažu. Kako koje dijete završi osnovnu školu, odmah nekud seli,ali po neko i ostane. Dionica bivše pruge – sada seoskog puta postajaše sve gora i gora. Nije se znalo jesu li gore zimi sleđene lokve, ljetna prašina ili kada s proljeća i s jeseni udare kiše. Popravljanje makadamskog puta koji je ravan je sizifovski posao. A put je i dalje vrlo frekventan, jer koriste ga ne samo seljani, već i lovci i turisti i nerijetko umije biti alternativni put za Bileću i Trebinje kada je magistrala zatvorena za saobraćaj.

No, svemu dođe kraj, pa i nenarodnoj vlasti koja konačno pade 14.3.2021. Kad to Bog i narodna volja udesiše, na mjesto čelnika opštine dođe mladi gospodin Marko Kovačević, staložen, taktičan, pragmatičan, ambiciozan i – što je u našem slučaju vrlo važno – pravičan i sa željom da pomogne i naš kraj preporodi i ispravi nepravdu i višedecenijsku nebrigu. Ne samo iz našeg kraja, već širom opštine narod ukapirao da je sa dolaskom Kovačevića došao vakat da se stvar mijenja na bolje, pa odasvud navalili sa infrastrukturnim problemima. Svako vidi i osjeća svoju šansu, pa navalio i veli „sad ili nikad“. U nekim selima građevinske mašine u vrijeme njegove vlasti su došle prvi put u istoriji. Nekima čak čudno kako to da dođe vlast i političar koji ne laže. U vrijeme njegovog prvog mandata odrađeni su brojni projekti u gradu i bližoj okolini, a poređenja radi, u ruralnom području asfaltirano je oko 300 kilometara, a prethodni režim ni za dvanaest godina nije toliko uradio. Verovali ili ne – u poslednje vrijeme Nikšić postade kandidat za Evropsku prestonicu kulture. U mnogo čemu drugome vidi se Kovačevićeva vizija ravnomjernog razvoja opštine.

Sa Markovim dolaskom, dođe na red i „naša“ pruga. I prije nego što je postao predsjednik, znao je Marko za nas da smo bili predmet nebrige i nepravde, pa, s jedne strane, kao vješt političar i sa druge strane, kao pošten čovjek govorio je da će koristiti sve modalitete da se ona asfaltira. Svjedok sam i iskreno priznajem da je možda u nekom momentima predsjedniku i njegovim saradnicima bilo lakše i gvozdene vile progutati nego sa narodnim nestrpljenjem na kraj izaći. Sve to ima cijenu, ali i rezultat, jer za njega je u toliko lakše što ima cilj i što mu je kao pravom političaru na prvom mjestu rezultat. Kako se približavao rešenju ovog najvećeg problema naše Mjesne zajednice, govorio je: „Lujo, to ćemo za sledeću godinu u Kapitalni budžet, pa da se to sve odjednom uradi.“ Koliko ga poznajem, znam da nije bio siguran u to, ne bi to sigurno ni govorio. Uz sve komplikovane procedure i vrijeme, dođe na red i realizacija. Radovi su uspješno završeni nakon mjesec dana. Radnike smo tretirali, ali i oni nas kao najbliži rod, a same radove čak malo bajkovito. Nakon ovako kvalitetne pripreme, dobrog sloja asfalta i dobrog zasipanja, siguran sam da ovaj rad može da nadživi makar našu geraciju. Uz to, ne samo da je ispoštovan projekat koji predviđa 6350 metara, već je dodatno urađeno još 1000 metara, jer kao pravi domaćini ušparali su nešto novčanih sredstava od pripremnih radova. Tako jedan od najgorih puteva u opštini i sigurno najgori u Mjesnoj zajednici Vilusi sada je najbolji.

Marko Kovačević nas je zadužio više od Milana Stojadinovića, jer Stojadinović nije znao za naša sela, a kada je pruga trasirana, postojalo je više opcija. Pod uticajem tada politički vrlo moćnog našeg rođaka narodnog poslanika dr Nikole Kešeljevića, pobijedi opcija da pruga prođe kroz Kešelj Gradinu i Balosave iako je to bila teža trasa ne samo za proboj, već i za održavanje, jer je uglavnom u osojnoj strani.

Hvala narodnoj vlasti, posebno njenom čelniku gospodinu Marku Kovačeviću sa saradnicima i hvala vrijednim ljudima iz firme Mehanizacija i programat koji su radove uspješno izveli.