Nevidljivi Srbi: Prijetnje srpskim političarima nijesu medijska vijest!

Redakcija IN4S smatra da je dužnost svakog slobodnog i odgovornog društva da jednakom mjerom osudi svaki govor mržnje, prijetnju i diskriminaciju – bez obzira na identitet žrtve ili počinioca. Nažalost, svjedoci smo da to u Crnoj Gori nije slučaj.

Prije dva dana u javnosti su se pojavile osude zbog uvredljivih natpisa na jednoj zgradi u kojoj žive LGBT aktivisti.

Mediji su brzo reagovali, incident je ušao u udarne termine televizijskih dnevnika, oglasile su se brojne nevladine organizacije, političari i ambasade. Bila je to lekcija iz brzine i jedinstva kad su ljudska prava ugrožena.

Ali kada je Vladislav Dajković, predsjednik političke partije Slobodna Crna Gora, prijavio prijetnje koje mu je uputio izvjesni Demir Šarkinović iz Plava – prijetnje da „nikad neće smjeti da dođe u Plav” i da će „platiti” jer je kritikovao uklanjanje putokaza za Peć kao da je u Srbiji – naišao je na jezivu tišinu.

Mediji su ignorisali tu informaciju, iako je prijava podnijeta policiji i saopštenje dostavljeno redakcijama. Nevladine organizacije koje se inače redovno oglašavaju kad je u pitanju govor mržnje, nijemo ćute. Nema osuda. Nema zabrinutosti. Nema izvještaja.

@demir.sarkinovic♬ original sound – Demir Sarkinovic

Postavlja se pitanje – da li se ljudska prava u Crnoj Gori mjere po tome ko je žrtva? Da li Srbi imaju pravo da se osjećaju ugroženo? Imaju li pravo da se kreću slobodno po sopstvenoj državi bez prijetnji i zastrašivanja? I najvažnije – zašto je prijetnja jednom Srbinu, političaru, manje važna od uvrede na zidu građanskih aktivista?

Ovaj slučaj je više od obične prijetnje. On pokazuje suštinsku nepravdu – da su prava selektivna, da su mediji često pristrasni, a da se društvena empatija dozira po političkoj i etničkoj podobnosti. Ako vjerujemo u principe jednakosti, slobode kretanja, slobode govora i prava na politički stav – onda ta prava moraju važiti za sve, bez izuzetka.

Dajković jeste politička ličnost, ali prije svega građanin Crne Gore. I njegova bezbjednost, i njegova sloboda kretanja, zaslužuju istu pažnju kao i prava bilo koje druge ugrožene grupe. Ako to kao društvo ne prepoznajemo – onda potvrđujemo da smo selektivna zajednica u kojoj prava postoje samo za „naše“.

Čitajte JOŠ:

(VIDEO) Dajković: Koliko ih bole naši vijekovi na Kosovu, kad im ovoliko smeta saobraćajni znak?