Neven Milaković: Jedna duša

Piše: Neven Milaković

Mi nismo imali godišnje odmore,
Ni medeni mjesec, ni slobodne dane,
Često smo radeći susretali zore,
Sve snujući da će i nama da svane.

Nijesi marila za šminku, odjeću…
Najljepše ti bilo u mojoj trenerci,
Tjerah te, samo bi odmahnula – Neću,
Ja hoću da nešto ostavimo djeci.

Pržila nas ljeta, krv zime ledile,
Tek sada me muke, mila, tvoje more,
Oči tvoje tople, što su tugu krile,
I osmjesi što se sa suzama bore.

Nijesam umio da ti pružim više,
A možda je, ko zna, Bog baš tako htio,
Možda baš on ovu ispovijest piše,
Zna on, više sam te, jedina, volio,

No što grešni smrtnik može voljet` ženu,
On jedini srca i duše poznaje,
Zna, ni njemu ne dam tvoju svetu sjenu,
Da si tu, u meni, dok vijeka traje…

Da smo stekli djeci neprolazno blago,
Naša jedna duša, svetilište drago.