Neurotične brige Luiđa Škrelje: Progone ga i taksisti

Piše: Miloš Stanojević

Nešto mi žao Luiđa Škrelju. A ko ga i ne bi žalio kada ga progone taksisti, dobija anonimne prijetnje, neki poslanici se okomili na njegove noge i ko zna šta je još sve snašlo Luiđa. Požalio se on i čelniku EU u Crnoj Gori, tražeći od njega zaštitu, a ovaj mu mrtav-hladan odgovorio da svaki javni poziv nosi i izvjestan rizik. Šta će Luiđ, pognuo glavu i sada dobro pazi kada ugleda nekog taksistu. Ko zna ko je tamo za volanom i ko zna šta mu se vrzma u glavi kada vidi Luiđa Škrelju?

Sa druge strane  šta ima ko da žali Luiđa. Ko mu je kriv što je prihvatio da izvršava tuđa naređenja i da po nalogu lidera njegove stranke oduzima mandate opoziciji i kao na tacni servira ih policiji? Ko mu je kriv što se kao Albanac umiješao u unutarbratski sukob pravoslavne većine u Crnoj Gori, pa umjesto da sve to mirno posmatra sa strane, stao je na jednu stranu i ne samo to, nego je odlučio da progoni onu drugu. Kako bi se on osjećao da neki Srbin u parlamemtu Tuzi ili Ulcinja smjenjuje odbornike kako mu je volja i ne samo da ih smjenjuje već i šalje u zatvor. Garantujem da taj Srbin ne bi dugo ostao u tim gradovima, ali nijesu Albanci vesla sisali posljednjih decenija, jer se dobro zna da nema šanse da se tako nešto desi u njihovim sredinama. Ali je zato Luiđ odlučio da crnogorsko-srpske sukobe i diobe rješava po svome i aršinu svoga lidera, pa neka se ne čudi što ga taksisti progone. A mogao je onako gospodski da se poizmakne od svega toga, položi ostavku na mjesto čelnika Adminsitrativnog odbora i kaže svojim vođama da on to ne želi da radi i da oni svoje bratske i nebratske sukobe rješevaju sami, a da on ide u Ulcinj da se kupa i neka ga zovu  kada se dogovore. Mogao je sve to Luiđi, ali nije urradio, nego se upleo kao pile u kučine, pa sada se žali što na na njega nasrće ko stigne, pa se i taksisti lože na njega.

Ipak, nije Luiđ kriv. Da nije bilo njega DPS bi našao nekoga drugoga da uradi što je on uradio, pa bi sve izašlo na isto. Šta će siroti Škrelja, on je naivno mislio da kada je iza njega njegov čelnik onda može sve i da je nedodirljiv. Koliko je sve to samo jedna fatamorgana uvjerio ga je jedan taksista. Valjda će Luiđ nakon bliskog susreta na pješačkom prelazu još jednom razmisliti, reći sebi u ogledalu šta mu je sve ovo trebalo i da je bolje da se vrati tamo odakle je došao, a da ostavi svoje komšije da se sami dogovore kako će i sa kime će. Valjda će oni znati da to skontaju i bez Škrelje!