Netko bješe starac Milija
Bećir Vuković
Piše: Bećir Vuković
Presijecanjem pupčane vrpce, uz krik napušta kosmos majčine utrobe. Niz svijet turobnom dolinom odlazi, kuda se njišu nove tonote, uze, omče.
Potucajući se od kolena do kolena, od kolevke do kolevke – do Njegoševe dvostruke kolevke.
Kroz sve niti jedna je nit mita, za koju se držaše i seljak i dijak, i monah i prosjak, i car, i luda. Ta nit – nit je bića Mita, nit bića Poezije. Kosovo je Srbinova ‘dvostruka kolevka’ istog mita i poezije iste. Na tim nitima ne može se svirati kao na harfi, svirajući ono što hoćemo. Mitska harfa svira ono što je samo biće poezije nenapisane rukom.
U Grčkom mitu harfa sama svira – same sebom žice vibriraju. Penelopa plete sjećanje. Jedino se predivom sjećanja može plesti. Savremena Penelopa plete zaborav. Nikoga i ne čeka.
Car Lazar sa Kosova tajnovodstvenom lestvicom uspinje se na nebo. U svetskoj poeziji nema takvog odziva bogu.
Nismo čuli da iko pjesnikom naziva Staraca Miliju, ili Filipa Višnjića. Homer nema prezimena a nismo siguri ni da mu je Homer ime. Njegoš. Njegoš nije ni ime ni prezime.
Da mu je još štogod trebalo, Starac Milija bio bi Vuković. Mihailo Medenica napisaće da je Starac Milija Medenica. Strahinjića bana, možda je ispjevao Rovčanin. Drukčija je moračka lirika upletena između epskih blokova.
Profesor Đorđije Trifunović govoraše da je Starac Milija, vjerovatno, Vuković. Da je to bilo važno, i da je imao porijeklo, i Vuk bi zapisao.
Pa, ipak, ko je napisao Banović Strahinju. Ko, ako u Antologiji narodne epske poezije, iznad naslova pjesme Banović Strahinja ne nalazimo autorovo ime. Zašto autor bježi od autorstva. Ili, zašto se potpisuje – nepoznati autor. Zašto na prvom izdanju “Gorskog vijenca” stoje samo inicijali P. P. N.
Ko bješe Starac Milija. Netko – bješe – kroz sva vremena. Netko je prvi, usmeni, i najveći pjesnik. Ni najmudriji među mudrima, Sokrat, nije se saginjao da piše. I Hristos je samo jednom nešto napisao po pijesku, ali je izbrisao.
Isti broj stihova imaju “Gorski vijenac” i “Ženidba Maksima Crnojevića”. Ko ne vjeruje, neka čitajući broji.
Ko je spjevao “Ženidbu Maksima Crnojevića?” Netko je opjevao dramu Maksima Crnojevića.
Da li je Banović Strahinja ili Strahinić ban. Strahin ban jeste Netko, koga je poezija rodila. Prvi put Banović Strahinja do – duše hrišćanke – dospeće 1822. Ovo je jedna od verzija, kako i sami Vuk zapisa.
“Netko bješe Strahiniću bane,
Bješe bane u malenoj Banjskoj”.
Samo Bog poklanja i oduzima život. Gete se nije mogao načuditi da se tako završava Banović Strahinja. Ko je taj – Netko – kome Bog daje da i on poklanja život:
“No sam ljubi mojoj poklonio”.
U manastiru Banjska kraj Kosova slavismo Majku Božju, Trojeručicu, koja je svela Boga na zelju.
Visoka kosovska tugo, tobom vidim što drugi vide.
Jednom se zida. Jednom se i zapiše.
Manastir Banjska, na dan presvete ikone Trojeručice, zaštitnice srpskog pesnika.
Tako je siromah uvijek kupi mrvice iza bogatog, mrvice na kojese bogat ne osvrće a nekom zivot znače.Tako se Srbin ponaša sa svojim kulturno-istorijskim nasleđem .
“Prava poezija mijenja krvna zrnca.” “Često ne umijem napraviti razliku između mistika I pjesnika… Svetac – više vrijedi nego svi filozofi, budući da je Boga naša od onoliko riječi koliko je Šekspiru dovoljno za sonet.”
eto, i to “netko” bilo je prvo srpsko pa se po obicaju Srbi toga odreknu a Hrvati zgrabe i proglase svojim zasticenim nacionalnim blagom, pa sad Srbi dokazujte suprotno. i ima tu jos puno jezicnih primjera
bice da Srbi zanemare ili napuste a Hrvati jedva docekaju pa prisvoje