Nekoliko poetskih svjedočenja o Šumaricama

Rade R. Lalović

Od svih stratišta gdje je u dvadesetom vijeku stradao srpski narod, bez obzira na vrijeme i razloge stradanja u poeziji su najviše traga ostavile Šumarice ponajviše zahvaljujući trajno osmišljenoj manifestaciji u okviru Kragujevačkog oktobra, a riječ je o Školskom času na Šumaricama gdje su učešće uzimali i najpoznatiji svjetski pjesnici.
Ne ulazećiu raspravu, koja prije svega pripada istoričarima, šta je uzrok krvavog kragujevačkog oktobra i koji su razlozi zbog kojih su Nijemci tako surovo reagovali prema nedužnom srpskom civilnom stanovništvu, jer se istraživači još uvijek ne slažu da li je okidač za njemački zločin bio nesmotreni partizanski postupak nakon napada na njemačku vojsku, ili neka druga vojnička aktivnost koja se Nijemcima učinila zgodnom da pokažu svoju surovost, mi ćemo ovdje skrenuti pažnju samo i isključivo na poetska svjedočenja o toj tragediji analizirajući pjesme na koje do sada, ne računajući Desankinu Krvavu bajku, nije bila skrenuta značajnija pažnja u našoj esejistici.
Naime, predmet naše kraće pregledne analize će biti sljedećih nekoliko pjesničkih ostvarenja: Desanka Maksimović, Krvava bajka; Velimir Veljo Milošević, Večnost Šumarica; Milovan Vitezović, Đačko doba Šumarica; Saša Mićković, Šumarice; Saša Mićković, Streljanje u Šumaricama; Marko S. Marković, Obznana; Gžegož Valček, Šumarice; Neven Milaković, Šumarice i Ljubica Žikić, Rođenim daleko od ovog grada.
Kako mnogi ne znaju kako je nastala Desankina pjesma Krvava bajka mi ćemo ovaj pregled poezije koja svjedoči o stradanju na Šumaricama započeti baš od Desankine Krvave bajke o čemu smo i u jednom ranijem našem tekstu pisali . A evo šta je Desanka više puta ispričala o nastanku ove pjesme:
“Bilo je to jednog jutra kad sam najmanje očekivala da ću napisati pesmu, jednog tipično ratnog pozadinskog jutra. Bila sam pošla da vidim ima li kakvih objava i šta se radi pred mojom bivšom školom, Prvom ženskom gimnazijom, odakle sam početkom rata penzionisanjem uklonjena.
U ulici Lole Ribara, nedaleko od moje kuće, zaustavio me je nepoznat mi, star čovek, pre seljak nego građanin, i rekao mi usplahireno, bez ikakva uvoda ili pozdrava: “Znate li šta se dogodilo u Kragujevcu?” – “Valjda kakva hapšenja, vešanja?” ne pominjući masovna streljanja odraslih, starac mi je saopštio kako su Nemci upali u gimnaziju i sa časova odveli nekoliko razreda na streljanje, zatim se brzo udaljio ne rekavši mi ni zbogom, kao da je izišao iz jedne sobe u drugu i da će se za koji čas vratiti. I što je vrlo čudnovato, i meni je bilo prirodno što me nije pozdravio ni prilazeći ni odlazeći. Činilo mi se da ga davno znam, možda još od detinjstva, ili da mi je najbliži sused, vrata uz vrata, pa da je sasvim prirodno što mi se pri svakom susretu ne javlja. Nikad tako živo kao u razgovoru s njim nisam osetila šta to znači pripadati jednom narodu: Pred sudbonosnim događajem, pred nemačkim divljaštvom, imali smo istovetna osećanja, istovetne misli ja i on, taj meni nepoznati čovek, čovek drugog vaspitanja, druge sredine, druge naravi, starosti i pola.
Često sad mislim kako je taj čovek satvorac pesme koja se, dok je on još govorio, rodila u meni. Da sam je doznala preko radija ili novina, zacelo bi bila sasvim drugačija, ne bi nikla tako u magnovenju kao što se otme vapaj ili kane suza. Bilo mi je kao da mi je kakva ptica donela taj strašni glas, ako ne jedinoj meni, ono prvoj meni. Rastavši se od nepoznatog, mada sam gorela od želje da tek rođenu pesmu zabeležim, nisam se mogla odmah vratiti kući da to učinim. Imala sam potrebu da lutam ulicama, da čas zapisivanja pesme odložim, kao da sam se bojala da ću pri zapisivanju poremetiti nešto u njenom skladu. Ceo sat sam je tako pažljivo nosila u sebi, kao što neko nosi na dlanu prepunu čašu vode, i zatim sam je kod kuće zapisala uzbuđenija nego kad sam prve svoje pesme beležila, počinjući kao letopisac: “Bilo je to…”
Mislim da je za pesmu bolje što za vreme kragujevačke tragedije nisam bila tamo, što sam sve videla samo očima srca i mašte, što sam bila prinuđena da saopštim samo suštinu, koja mi se odmah prikazala kao kakva krvava bajka: nekoliko stotina đaka rođenih iste godine, možda i istog dana, vršnjaci po vremenu kad su ušli u život, postaju, ako se tako može reći, vršnjaci i po času kad su otišli iz života. Dok mi je nepoznati govorio, pomislila sam da se takva krvava bajka ne bi mogla dogoditi nigde u Engleskoj, ni Francuskoj, ni Italiji, da su se Nemci to usudili učiniti samo u našoj seljačkoj, balkanskoj zemlji, koju nisu samo mrzeli već u svojoj oholosti i prezirali, zbog toga što je necivilizovana i seljačka. Tako se odmah nametnuo i refren pesme.
Napisana u početku rata, pesma je preležala sakrivena gde se najmanje moglo nadati da pesme stoje, i objavljena je odmah posle oslobođenja u “Našoj književnosti” zajedno s pesmama “Spomen na ustanak”, “Krilata zemlja” i “Majkama”.”
Pjesnikinja otvara pjesmu definišući i vrijeme i mjesto događaja koji je bio osnovni motiv da napiše ovu bolnu poetsku storiju o stradanju nedužne srpske mladosti.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.

Ali to nije bila obična grupa đaka u nekoj balkanskoj zabiti. Taj brdoviti Balkan je školovao svoju djecu. Oni nisu bili raspuštena horda kako su naš narod tobož „učeni evropejci“ određivali. To je bila homogena cjelina, uređena grupa, Desankina četa đaka koji su imali svoje snove, ali im tuđini kao i mnogo puta ranije na raznim srpskim prostorima nisu dali da dosanjaju svoje snove, jer su bili ne samo četa nego dio naroda sa kulturnim navikama i tradicijom.

Iste su godine
svi bili rođeni,
isto su im tekli školski dani,
na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani
i svi umrli u istom danu

Njihova nadanja i zagledanost u izazovne plaveti nebeskog beskraja pomiješana sa snovima, sa tajnama, sa nedovršenim a planiranim idealima su prekinuta jer su ih neki tuđi i neprijateljski raspoloženi ljudi spriječili u tome ne očekujući da se ta mlada srpska, Desankina četa đaka zahvaljujući svojim snovima neće uplašiti ni njih, ni dolazeće smrti.

Misli su im bile pune
i po sveskama u školskoj torbi
besmislenih ležalo je bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo
da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvršava

(….)

Dečaka redovi celi
uzeli se za ruke
i sa školskog zadnjeg časa
na streljanje pošli mirno
kao da smrt nije ništa.

I kako je uvijek smrt povezana sa vaskrsenjem, jer su i život i ideje o vječnosti neuništivi i ovi srpski pravednici i stradalnici su se zainat i tiraninu, i smrti vaznijeli u vječnost odakle nas opominju da nikad ne gubimo ni snove, ni nadu, ni ljubav.

Drugova redovi celi
istog časa se uzneli
do večnog boravišta.

Prije tragičnog raspada bivše nam države kada se već počeo osjećati njen kraj, te naizgled već daleke 1986. godine u u okviru Kragujevačkog oktobra, svjetlost je ugledala pjesma Večnost Šumarica Velimira Velje Miloševića rođenog na Kosovu, a nastanjenog u Sarajevu.
Miloševićeva pjesma je odraz još uvijek prisutne nade da ljubav i ljepota mogu spasiti već poljuljane vrijednosti, već podobro raspojasani svijet pogotovo kada je u pjesmi, u tom poetskom uzvišenom čudu tako snažan centralni motiv kao što su Šumarice. I ne samo taj motiv, nego i prkos, i hrabrost da se onim koji ruše pjesnikovu, a onda i narodnu svijest o slobodi u lice kaže koliku snagu u srpskom narodu i njegovoj svijesti imaju Šumarice koje stoje na sred Srbije baš kao onaj Jakšićev kamen iz pjesme Otadžbina.
Pjesma je i ritmički, i tonski uspješno organizovana, a njenu poetsku, ritmičku i simboličku paradigmu prate dvije uzajamno čvrsto povezane vertikale koje pjesnik uspješno vodi od početka do kraja pojačavajući taj gradacioni niz koji se kreće od đačke kape i od krunice cveća do večnosti Šumarica.
Evo kako se te vertikale u paradigmi vječnosti Šumarica međusobno dopunjuju i prožimaju.
Prkosna vertikala otvoreno poziva egzekutora da izvrši svoju namjeru započinjući imperativno svaku strofu: Pucajte u čela i u đačke kappe (…) Streljajte u oči – u krunicu cveća (…) Gađajte u breze što u nama rastu (…) Gađajte u ljubav – u glagol voleti (…) Pucajte u pesme Vukove, junačke (…)//U vekove epske, u miške momačke,// U Zmaja, u Branka, U gusle Višnjića…., a opominjuća vertikala ga podsjeća na neminovne posljedice onoga što ga čeka ako se slučajno prevari i posluša pjesnikov imperativni poziv: Ubiće vas zvezde Šumarica (…) Ubiće vas oči Šumarica (…) Ubiće vas cveće Šumarica (…) Ubiće vas svaka stopa Šumarica (…) Ubiće vas ljubav Šumarica (…) Ubiće Vas snaga Šumarica (…) Ubiće vas zrna pšenice iz hleba // Ubiće vas zvezde – kuršumima s neba // Ubiće vas zrake sunca po sred lica// Ubiće vas večnost Šumarica.
Ali na žalost, nezasita aždaja se samo djelimično odmorila, nije prepoznala pjesnikova upozorenja i samo pet godina nakon što se ova pjesma susrela sa Šumaricama ponovo je nasrnula na srpski narod, a njen pjesnik je zlom svojom sudbinom ili lošom procjenom, umjesto da se skloni na prkosne Šumarice o kojim je divno pjevao i da se pridruži svom narodu u to teško doba, ostao u karakazanu zvanom Sarajevo vjerujući svojim zabludama da će pjesma možda promijeniti svijet.
Pjesma Milovana Vitezovića Đačko doba Šumarica ima s formalne tačke gledišta sličnu paradigmu Miloševićevoj pjesmi Večnost Šumarica iako je poetski strukturno nešto drugačija. Pjesma ima pet strofa i šestu kao rezonski distih. Četiri prve strofe započinju sa dva identična stiha: Narode moj dobri! // Ti pamtiš, ovde se pucalo iza kojih slijede konkretizacije pogođenih ciljeva koji i na nivou sloja predmetne stvarnosti i na nivou simbolike stvaraju uslove za petu strofu koja je slika savremenog stanja iza koga slijedi opominjuća skraćena forma početnih stihova iz prve četiri strofe kao potvrda upamćenih rana.
A Vitezović u prve četiri strofe smješta sve sadržaje školskog života u koje se na Šumaricama gađalo iz neprijateljskih cijevi, od početka do kraja školske godine, od đačkog žagora na malom i velikom odmoru i na školskoj ekskurziji do jednačina sa jednom i dvije nepoznate, do školske lektire, pravilnih i nepravilnih glagola, i tako redom sve do mrtvog nastavničkog vijeća ili do roditeljskih sastanaka.
Zbog toga ovu Vitezovićevu pjesmu ne treba posebno analizirati, nego je valja svaki put iznova čitati.
Poseban poetski omaž kragujevačkoj oktobarskoj tragediji uvijen u strogu sonetnu formu daje Saša Mićković. Njegova tri soneta, prvi Šumarice i druga dva naslovljena jedinstvenim naslovom Streljanje u Šumaricama zaista zaslužuju posebnu pažnju.
Sonet Šumarice se u cijelosti manifestuje kao jedinstvena pjesnička makro slika strijeljanih nedužnih đaka izgrađena od više i vizuelnih, i simboličkih detalja. Ti mali nedužni anđeli čije duše golub vazdiže na Nebo u trenutku surove smrti znali su gdje se rađa život i odakle se i kako se stiče znanje i u onim trenucima dok ih te horde zla odvode na posljednji put u rodna polja gdje će se zauvijek oprostiti od sunca kao vlati mladoga žita.

Sklopiše oči anđeli mali,
beli im golub u Nebo pr`nu.
Lekciju zadnju dobro su znali,
život se krije u svakom zrnu.

Kape padoše, čitanke srpske,
da l` pokolenje ih novo čita?
Horde svirepe, nemile, drske,
smlatiše polje mladoga žita.

I nisu pale samo đačke kape, niti su samo đačke čitanke na rodnim poljima ostale da ih vjetar prelistava za neka nova pokolenja, nego je nedužna krv đačka zemlju srpsku zauvijek natopila ne dozvoljavajući da zgasne plamen nedužnih duša u bilo kom vremenu a pogotovo u toliko zlom u kome kuršumi tuđinski cijepaju đačke bluze na našoj djeci zatirući život u samom začetku.

I krvca vrela zemlju nakvasi,
sećanje tmurno breme ne spira,
niti se plamen tih duša gasi,

u doba ratno, il doba mira.
Zar kuršum bluzu đačku da cepa?
Ponavlja sve se, o pravdo slepa!

Strijeljanje srpske mladosti na Šumaricama je na pjesnika Sašu Mićkovića očigledno ostavilo prejak utisak koji jedan sonet nije nikako mogao ublažiti pa je onda razumljivo što iza njega slijede još dva soneta objedinjena naslovom Streljanje u Šumaricama.
Ako je sonet Šumarice bio pjesnička makro slika strijeljanih đaka onda soneti Strijeljanje u Šumaricama bivaju pjesnička slika same surove egzekucije u kojoj stradaju

Šegrti i đaci, čistači obuće,
rastrzana mladež bdije ispred groba.

U obje tercine prvog soneta naglašene su jezive slike mlazova nedužne krvi i očiju koje blješte u mraku dok đačku ruku umjesto roditeljske učiteljska ruka stiska uzaludno pokušavajući da je zaštiti.

Krv je žustrim mlazom curila po travi,
iz dečačkih srca, pluća i stomaka!
Vermaht tako narod zlobno obezglavi,

oči mrtvih đaka blešte posred raka!
Čuli su se krici, pucnjava i vriska,
učiteljska ruka dečju krhku stiska!…

Drugi sonet je mučna slika dječjeg susreta sa smrću iza koje ostaje samo razorena mladost, naricanje majki i opelo nad humkama koje će vječno da sjaje.

Iz očiju mekih curile su suze,
moliše za život pogledi detinji.
Natopljene krvlju pocepane bluze,
razorena mladost posta ravna trinji!

Kasnije kroz noćcu, dugo još se čulo,
plakanje i škrgut, naricanje majki!…
Niz poljanu rosnu opelo rasulo,
svaka humka posta izvor večnih sjajki!

Nakon surovog egzekutorskog čina na Šumaricama Nijemci su objavili dokument Obznana u kom se jasno kaže da je za svakog poginulog Nijemca strijeljano 100, a za ranjenog 50 ljudi kao opomena. Imajući u vidu ovu do tada neviđenu surovost i zločin izvršen nad nedužnim ljudima pjesnik Marko S. Marković je napisao pjesmu pod naslovom Obznana.
Svjestan da je njemačka Obznana bestidno ozvaničila do tada najveći pokolj đaka pjesnik svoj poetski pomen nedužnim započinje obraćanjem Nebu kao onostranom vječnom sudilištu logičnim pitanjem na koje nema razumskog ljudskog odgovora.

O Nebo plavo, jedno ti ištem,
molim te, reci, Božijem rabu…
Da l’ i vi gore, pamtite, znate?
Sto srpskih glava, za jednog Švabu!?

U očekivanju Božanskog odgovora, ili bar utješnog slova, pjesnik svoje pitanje dopunjava vrednosnim komparacijama koje još nisu prevrednovane iako je dušman odredio mjeru jedan naprama stotinu.

Vredi li jedan nemački ‘lebac,
kao sto srpskih, naraslih, vrelih?
Miriše l’ jedna jabuka švapska,
kao sto naših, budimki zrelih?

Dajte mi dokaz, bar jedno slovo!
U jednoj knjizi, il’ svetskoj veri
da vredi jedno nemačko dete,
kao sto srpskih sinova, kćeri?

Za Srbina čije su vrijednosti potpuno drugačije od vrijednosti bezbožničke okupatorske horde ostaje još mnogo pitanja bez odgovora dok i Nebo nad zločinom na srpskoj zemlji zabezeknuto ćuti.

Al’ ja sam Srbin, ja imam dušu.
I volim decu, ma čija bila!
Ali, zar vredi jedan Hans, Albert,
za sto Dušana, Petra, Gavrila?

Na kraju pjesnik otvara moralno pitanje domaće izdaje, pogrešne procjene ili zle ideološke namjere poredeći kragujevačku tragediju sa veličanstvenom Cerskom bitkom i njemačkim porazom, baš tu, blizu, u Srbiji, u Velikom ratu.

Ko nas je tako jeftino dao?
Čiji to beše proračun, mera?
Sto jurišnika vojvode Stepe-
za Švabu koji pobeže s Cera?

I ponovo ostavši bez ljudskog odgovora pjesnik sudbinski završava pjesmu jedino mogućim pitanjem sa početka pjesme: O Nebo plavo….
Šumaricama iz savremene perspektive, u poetskom kontekstu u kome Desankina Krvava bajka stoji kao povod i odredište za nova poetska svjedočenja pristupaju pjesnici Gžegož Valčak iz Poljske i srpski pjesnici Neven Milaković i Ljubica Žikić.
Valčakova pjesma Šumarice poetski potvrđuje datum i mjesto njemačkog zločina.

21. oktobar
Zamro Kragujevac.
Začuđen je zanemeo,
dimile se glatke cevi.

Koliko je to bilo bezdušno i hladnokrvno ubijanje za račun koji nikad neće biti namiren svjedoči Velčakovo poimanje egzekutora kao knjigovođe za koga ljudski život vredi manje od bilo koje knjigovodstvene cifre.

Nemačkim knjigovođama
stotinu Srba treba,
pogubiti i to brzo
za jednog ubijenog Nemca.

Njemu, Poljaku, je i iz istorijske perspektive jasno da savremeni mondijalisti neće vjerovati ni Srbima, ni Desanki, ni njemu, da su tobož civilizovani evropejci ubijali nedužnu srpsku nejač pa ih poziva da na licu mjesta, na Šumaricama, oslušnu vječno hujanje smrti nad grobovima nedužnih.
A oni, koji ne veruju
u Desankinu „Krvavu bajku“,
neka se u predvečerje prošetaju
po Šumaričkom parku.

Tuda još u sveloj travi
čuje se govor senki
i tužba ove dece,
i plač umrle zemlje.

Pjesma Šumarice Nevena Milakovića i emocijom, i ritmom, i rimom čitaoca zapljuskuje neizmjernom tugom dajući svemu mističnu sliku koja se pjesniku javlja u noći zajedno sa Desankinom Krvavom bajkom.

Noćas me pohodila Desankina sjena,
Krvava joj bajka kapljaše niz lice,
I dječica ona neumrla njena,
I sa njima, s Nebom, srasle Šumarice.

Milaković se sa stradalom srpskom dječicom ne susreće slučajno u noći, u snu. Oni ga pohode kao neumrli, vaskrsli anđelčići koji vječno vežu vaskrsli život, Nebo i Šumarice. Oni, ti mali vaskrsli mučenici nisu bili tužni jer gledaju iz perspektive vječnog života u pjesnikovo lice dok oko njih caruje tišina koja nas opominje na ovozemnu stravu kroz koju su prošli prije stradanja.

Čudno, nisu bili tužni, uplašeni,
A ipak su bili na ivici plača,
I znao sam da su bili zvjerski ubijeni,
I pekla me poput onih okidača

Od plotuna svakog strašnija tišina,
Od koje se sama Vasiona stidi,
I Molitva, dok je vjeka, Desankina,
I poruka njena: Ako… Bog sve vidi…

Milaković pjesmu, svoje bolno snoviđenje završava prkosno, baš kao i direktor ubijenih kragujevačkih đaka koji ih ni u smrti nije htio ostaviti.

Noćas me anđeli sami pohodili
Dok je mrklim mrakom odzvanjao glas,
I svi su se glasu tome poklonili:
Pucajte zlotvori, ja i sad držim čas.

Pjesnikinja Ljubica Žikić pjesmom Rođenima daleko od ovog grada drži poetski čas baš njima koji su rođeni daleko od grada imenovanog po ponosnoj ptici kraguju i koji nikada nisu čuli za krvavi kragujevački oktobar u kome su na Božjoj pravdi stradali njihovi vršnjaci a o čemu nikada nije bilo niti će, na ljudsku žalost, biti traga u njihovim čitankama.

Vama su pričali Grimove bajke
Dok ste ležali na mekom dušeku
Da je strašni vuk pojeo baku
O sedmoglavom zmaju i čardaku
Nisu vam pričali priče
O vojnicima u uniformama
Na kojima se krst ukrstio
Koji su na zmajevitim pticama
Dojezdili preko granica
U grad kraguja
Sa isukanim čeličnim cevima
Baš kada su đaci još pospani
U školske klupe seli

Poetski čas upućen ne samo nekoj dalekoj djeci, nego i cijelom usnulom čovječanstvu pjesnikinja bolnim stihovima objašnjava šta sve oni znaju i ne znaju, ne samo o životu, o ljudima, o svojim dalekim drugarima, nego ne znaju da uče lažnu istoriju, da im se nude lažne vrijednosti, pa onda ne znaju ni kada se ni kako iz života u smrt odlazi.
Zbog toga je neophodno da upoznaju život sa lica na kome je zapisana istina, a to mogu samo ako dođu kod nas i posjete Šumarice koje prkose smrti iako su u vječnom zagrljaju sa humkama.

Kod nas peva kraguj ptica
Teče reka Lepenica
Šumno šume Šumarice
U nedrima humke njišu
A u njima deca leže i ne dišu

I zaista nakon ovih nekoliko poetskih svjedočenja o vječnosti našeg bola možemo ponoviti samo već odavno poetski izrečenu sintagmu: „Dosta su svetu jedne Šumarice“, ali zauvijek.

IZVORI

1. Pred sjenima srpskih mučenika – poetska rukovet, Foča 2019.
2. Srpska poezija stradanja i patnje – zbornik radova, Foča 2018.
3. Časopis Nastava, br. 1/2015, Banja Luka
4. https://www.ikragujevac.com/vesti/61618-evo-kako-je-nastala-krvava-bajka-jedna-od-najtuznijih-pesama-nastala-iz-kragujevacke-tragedije
5. www.in4s
6. https://www.literaryworkshopkordun.com/l