Nedjeljna pouka iliti Sozercanije

Piše: Bulatović I. Bogić

Lakše je pobjeći i u džunglu, sresti se sa zvijerima licem u lice, suočiti se sa surlama, očnjacima i kandžama, nego se suočiti sa sobom! Nema mjesta iščuđavanju ni osudi. Koliko god da zvuči apsurdno: Milo, to smo mi!

U paloj prirodi čovjeka, u njegovoj sebičnoj, narcisoidnoj slici svijeta, u njegovom doživljaju da je on na jednoj strani, a svi i sve na drugoj, da sve što važi za mene, ne mora da važi i za drugoga, sve što pripada meni, ne mora (ne mora, katkad i najčešće i ne smije) da prirpada drugome… najprirodnije je sakriti se iza drveta i pucati prolaznicima u leđa! Zato se Bog i obraća palome čovjeku: „Koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti Moj učenik“! Odreci se svega i pođi za Mnom! Pođi za Mnom u Pustinju, na Goru, u Šumu… I od tada, od te izgovorene riječi Gospodnje, svijet se dijeli na one koji to pokušavaju, koji odriču se pale prirode, odmeću se u „siromaštvo“, odmeću se u „ samoću“, odmeću se u „nemoć“ i ostaju bez „svega“ i one koji srljaju i spremni su pokoriti svijet, ali nijesu sebe, spremni promijeniti prirodu, ali ne i svoju rđavu narav, spremni otići u šumu duboku u kojoj bi sačuvali svoju tužnu masku šumskoga čudovišta, a ne sa sebe skinuli sve i stali pred Ogledalo, prigrlili Pogled Tvorca!

Nerone, poslušaj Seneku!!! Vjeruj starom komiti!!!

Pune već su šume Svete Gore koje brane Crnu Goru! Tijesno je u pustinjama Egipta, recimo, oko Manastira Svete Katarine! Puno je tamo potomaka, predaka našijeh sa Drine, onih koji se odmetnuli od skupih satova i prigrlili sunčanike i pješčanike. Prepune gore onih koji sa kladenaca Božijih, Opijeni ispijaju Dom Perinjon Duha, prepune su i ulice nevidljivih opanaka koji stižu tamo gdje ne može majbah! Pa, hajdemo u Šume! U Pustinje, hajdemo! Da branimo Slobodu! Da otresemo se od svih maski i lažnih moći. Da utihnemo ko jaganjci, da probudimo se ko vrapci. Da ožednimo ko djeca, da zasitimo se ko ptice! Da okruže nas oni koji nas vole, a ne oni kojima smo platili da nas štite i zabavljaju, pa nas napuštaju nakon prvog kašnjenja.

Hajdemo u Šumu! Odavno nas Ona čeka! Ne ona šuma krvopija, no Gospodnja Gora! Evo, preko 2000 godina, a mi je se tek sada sjećamo! Mi, krvnici Njeni kojima je vazda hladno! Namjesto da ugrijemo se Hladom Njenim!!!