„Ne volim povremene ljude, one koji su danas tu, a sjutra ne“

Piše: Jovo Pejović

Prelistavajući svoju arhivu izbrojao sam da sam u posljednjih nekoliko godina na portalu IN4S objavio preko 200 kolumni i pogleda na aktuelne političke teme iz života Crne Gore.

Uz zahvalnost uredniku portala Gojku Raičeviću i njegovom timu što su mi ustupili prostor da iskažem svoj stav, vjerujem da ćemo i ubuduće nastaviti saradnju na obostrano zadovoljstvo.

U fokusu pažnje velikog broja građana Crne Gore ovih dana su dešavanja u lokalnim i državnom parlamentu koja nas uvjeravaju da smo po mnogo čemu nezrelo društvo. „Biti čovjek u svakoj prilici i neprilici, postupati i reagovati na neljudske postupke ljudski – za to treba ogromna snaga“, govorio je Patrijarh Srpski Pavle. Neprijatno je svakome ko drži do sebe i svog ličnog dostojanstva što je voljno ili nevoljno bio u timu sa onim političarima koje svakim danom prepoznajemo kao reslove one politike protiv koje smo se borili preko 30 godina.

Ne samo politike, već i kriminalnih grupa kao nezaobilaznog dijela naše političke scene. Sve ono što se dešava ovih dana na lokalnim i državnom nivou trebalo bi svima da otvori oči, jer više nema dileme da su međusobni dilovi, ucjene i trgovina ušli u sve političke partije i da su do te mjere uprljali političku scenu, da nema tog deterdženata koji ih može oprati. Onima koji su imali kućno vaspitanje, nevaspitani ni u čemu ne mogu biti primjer, niti ih mogu ubeđivati u svoje poštenje i pamet kada se sve vidi i zna. Uostalom, sve pametno je neko pametniji već rekao, pa nama nije ostalo ništa drugo bez da slijedimo njihove misli i njihova djela i da ih prilagodimo vremenu u kojem živimo. „Ne volim povremene ljude, one koji su danas tu, a sjutra ne, one koji stalno mijenjaju mišljenje s brzinom kojom se mijenja odjeća. Volim ljude koji mogu biti uz tebe ili protiv tebe, one koji imaju hrabrosti da uvijek govore istinu i da je takođe zahtevaju od drugih“, govorio je američki pjesnik Charles Bukovski. U Crnoj Gori su svi koji su se borili za istinu na raznim nivoima proglašavani nepodobnim, a ja bih dodao da ako je neko nepodoban zato što ne da nikome da ga laže i pravi budalom, onda sam ponosan na svoju nepodobnost. Za naše političare važi pravilo dobar si bio dok su koristili tvoju naivnost. Najvažnije je na vrijeme shvatiti da u politici nikome ne smijete vjerovati, jer današnji političari su u najvećem broju sve bez ljudi. Ma koliko je čovjek čist, za svaki slučaj se na vrijeme treba udaljiti od prljavih ljudi, da i njega neka strkotina ne dotakne zbog koje se nikada neće moći oporaviti. Naše političke elite nijesu naučile da u političkoj utakmici nije cilj pobijediti diktatora koliko je važno učiniti ga nebitnim. Mnogo je političara koji su odavno trebali biti daleko od mjesta odlučivanja, ali koje smo vraćali na političku scenu prije svega zato što nijesmo umjeli da se nosimo sa povjerenjem koje nam je ukazano, ali i što smo nerijetko birali na njihova mjesta one koje očigledno nijesmo dovoljno poznavali. Da bi neko bio istinskim predstavnikom svog naroda, mora se prije svega suočiti sam sa sobom i unaprijed odbaciti od sebe sve one i ono što bi ga ukaljalo kao čoveka.

To je nažalost privilegija rijetkih, zbog čega je Patrijarh Pavle govorio:“Svi smo mi ljudi, ali rijetko ko je čovjek“. “U carstvu licemjera iskrenost je veliki nesporazum”, zapisa neko i ostavi nas da razmišljamo na koga je mislio. Koliko god godina i iskustva da imaš, neke ljude ne možeš upoznati dovoljno.